U prostoru nekadašnjeg koncentracionog logora Omarska 6. augusta održana je komemoracija u znak sjećanja na početak zatvaranja prijedorskih logora smrti. Ova komemoracija bila je vrhunac još jednog u nizu godišnjih ciklusa za Bošnjake i Hrvate Prijedora rasutih širom svijeta, popraćen pohodima Bosni, povratnicima i svojim kućama, te komemoracijama organiziranim od 23. maja, a koje će se završiti 22. augusta ove godine na Korićanskim stijenama

Sjećam se tih zadnjih dana pred rastanak s ocem. Kuća nam je na kraju mahale pa smo svaku noć spavali po šumama, kukuruzištima, po kućama rodbine u dubini sela. Patili smo se od kraja maja do tog 23. jula. Sjećam se da je, nekoliko dana pred smrt, negdje ranom zorom otac ustao, sjeo sav nekakav smoren, te rekao materi: “Stara, ja se cijelu noć bočim s Ešinom djecom. Oni su se sa mnom igrali cijelu noć. Satrali su me živa...” Eto, ta njegova rečenica bila je moja zvijezda vodilja svih ovih godina unatrag i bit će dok me bude bilo. Molim dragog Boga u ovoj noći da ih nađem kako se igraju tamo negdje gdje je najljepše

“Uh, Šljivovica je bila gadna. To je valjda nekad bila neka fabrika. Prva dva-tri mjeseca bilo je baš loše. Nisu dali Crvenom krstu da uđe. Hrane nije bilo. Dnevno smo dobijali jednu konzervu ribe zvanu ‘čamac’, koja je išla na nas četvericu. Osim toga, dobijali smo po jednu krišku hljeba. Nikad nisam mogao shvatiti kako su uspijevali da isjeku onaj hljeb onako, jer kroz tu se krišku hljeba faktički vidjelo. To je bio obrok za 24 sata”

“Išao sam prema prolazu, prema slobodnoj teritoriji. Na putu je bilo oboreno drvo, a s lijeve strane rov. Kada sam se približio tom drvetu i rovu, izašao je vojnik koji je bio crven u licu, opsovao mi je majku i upitao: 'Ko je tebe tolikog pustio?' 'Vojska', odgovorio sam. Opet mi je opsovao majku i rekao da se vratim nazad. Vratio sam se stotinjak metara, gledao sam u rijeku Drinjaču koja je protjecala i razmišljao da skočim u vodu, pa šta bi da bi. Ali, da sam to uradio, ubili bi me jer ne bih mogao pobjeći”

„Nismo zadovoljni presudom iako je je doživotna. Nismo zadovoljne jer nije presuđen genocid u ostalim općinama. Žrtva je ista i u Prijedoru i u Srebrenici. Naše djece nema i zato ne možemo biti zadovoljni. Zločinci su živi, a naša su djeca pod zemljom već 23 godine. Mi smo same a oni koji bi trebali da se stide danas brane Mladića, kukavicu koji je imao hrabrosti ubijati a nije bio spreman odgovarati u sudnici“

Svjetska je sramota što nas zaobilaze u presudama. Prijedor je imao logore, a Tomašica je na kraju valjda sve rekla i objasnila šta su radili i koji su genocid napravili. Ko će meni reći gdje je moj sin za kojim tragam svih ovih 25 godina? Gdje su sinovi drugih majki?! Djeca?! Oni sve znaju, a i dalje veličaju Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ostale. Sramota je to, komšije

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!