Kada je u noći 30. aprila 1992. godine prijedorski SDS, uz pomoć ostataka JNA i policijskih struktura, bez ijednog ispaljenog metka nasilno preuzeo vlast u Prijedoru, niko od prijedorskih Bošnjaka i Hrvata nije ni slutio da je tim činom započet pakao koji će trajati narednih stotinjak dana, tokom kojih će na najsvirepiji način biti ubijane hiljade ljudi, žena i djece. Ono što se zbivalo u Prijedoru i njegovoj okolici odvijalo se daleko od kamera svjetskih medija. Sve do saznanja o postojanju prijedorskih logora smrti

Za porodice žrtava spremno je sve već dvadeset dvije godine, za njih je ovaj trenutak predstavljao samo ostvarenje davno zaželjenih želja. Majke, supruge, sestre, kćerke, odavno su već čekale ispred praznih grobova i učile riječi iz Kur’ana kraj mjesta gdje će biti položeni kosti njihovih najmilijih. Za njih ništa drugo nije postojalo, ni zvanice, ni govori, ni televizije, samo nekoliko metara zemlje pored koje će nastaviti plakati do kraja svojih života

Posljednja masovna grobnica gdje su pronađene žrtve genocida jeste masovna grobnica otkrivena u decembru 2015. na smetljištu u Kozluku, na području Zvornika, iz koje je ekshumirano 55 posmrtnih ostataka - 15 kompletnih i 40 nekompletnih tijela.

Mi smo našu djecu željeli vratiti ondje odakle su ih i odveli. Zbog toga smo proveli anketu među preživjelima. Potočari su bili jedino mjesto na kojem smo ih htjeli ukopati. Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch donio je odluku prema našoj anketi”, prisjeća se Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”

Doktor Pilav me pitao ko mi je taj teško ranjeni momak. Rekao sam mu da mi je to brat. Uključio mu je infuziju i kazao mi da mu kvasim usne, ali da mu ne dam da pije vode. Doktor me odvojio ustranu i rekao mi da brat neće još dugo. Predlagao mi je da ga i ukopamo ako preseli na tom mjestu. Nisam mogao. Brat je bio živ još devet sati poslije ranjavanja iako je sve vrijeme bio svjestan da će umrijeti.

Oko 1.000 svjedoka govorilo je o genocidu u Srebrenici pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Mnogi su od njih žrtve i očevici koji su hrabro i detaljno govorili o preživljavanju, gubicima i patnjama, uključujući i muškarce koji su preživjeli masovne egzekucije te žene kojima su otimana djeca ili koje su silovane ili seksualno zlostavljane. Većina ih je svjedočila javno

Za zločine u Srebrenici do sada je osuđeno 45 zločinaca, a 19 ih je oslobođeno. U 64 završena postupka zločinci su dobili 734 godine zatvora, dok su tri zatvorske kazne doživotne. Sudovi su donijeli dvadeset presuda za genocid, od toga ih je šest doneseno na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu, dok je ostalih četrnaest donio Sud BiH

Preživjeli su ostali da tragaju za onim što je ostalo od njihovih voljenih, nadajući se da će im bar koščicu naći, da je pomiluju pa spuste ponovo u zemlju da tu ostane. Ali ovaj put, umjesto trakom, trajno obilježenu bijelim nišanom. Jednim i jedinim dokazom istine

Podržite nas na Facebooku!