Dževa Avdić imala je 9 godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice. Bio je to 12. juli 1995. godine. Nakon posjete Potočarima i spomen-sobi 2013. godine, piše knjigu pod naslovom Moj osmijeh je moja osveta, u kojoj opisuje svoje odrastanje nakon genocida. U međuvremenu izlaze drugo izdanje, prijevodi na engleski i perzijski jezik, a uskoro se očekuje i štampanje knjige na Brajevom pismu. Dževa kaže da sjećanje na Srebrenicu više ne smije biti jad i čemer, mora biti snaga, dostojanstvo, čak i osjećaj ponosa na svoju bol

“Uh, Šljivovica je bila gadna. To je valjda nekad bila neka fabrika. Prva dva-tri mjeseca bilo je baš loše. Nisu dali Crvenom krstu da uđe. Hrane nije bilo. Dnevno smo dobijali jednu konzervu ribe zvanu ‘čamac’, koja je išla na nas četvericu. Osim toga, dobijali smo po jednu krišku hljeba. Nikad nisam mogao shvatiti kako su uspijevali da isjeku onaj hljeb onako, jer kroz tu se krišku hljeba faktički vidjelo. To je bio obrok za 24 sata”

“Išao sam prema prolazu, prema slobodnoj teritoriji. Na putu je bilo oboreno drvo, a s lijeve strane rov. Kada sam se približio tom drvetu i rovu, izašao je vojnik koji je bio crven u licu, opsovao mi je majku i upitao: 'Ko je tebe tolikog pustio?' 'Vojska', odgovorio sam. Opet mi je opsovao majku i rekao da se vratim nazad. Vratio sam se stotinjak metara, gledao sam u rijeku Drinjaču koja je protjecala i razmišljao da skočim u vodu, pa šta bi da bi. Ali, da sam to uradio, ubili bi me jer ne bih mogao pobjeći”

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!