Dževa Avdić imala je 9 godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice. Bio je to 12. juli 1995. godine. Nakon posjete Potočarima i spomen-sobi 2013. godine, piše knjigu pod naslovom Moj osmijeh je moja osveta, u kojoj opisuje svoje odrastanje nakon genocida. U međuvremenu izlaze drugo izdanje, prijevodi na engleski i perzijski jezik, a uskoro se očekuje i štampanje knjige na Brajevom pismu. Dževa kaže da sjećanje na Srebrenicu više ne smije biti jad i čemer, mora biti snaga, dostojanstvo, čak i osjećaj ponosa na svoju bol

“Uh, Šljivovica je bila gadna. To je valjda nekad bila neka fabrika. Prva dva-tri mjeseca bilo je baš loše. Nisu dali Crvenom krstu da uđe. Hrane nije bilo. Dnevno smo dobijali jednu konzervu ribe zvanu ‘čamac’, koja je išla na nas četvericu. Osim toga, dobijali smo po jednu krišku hljeba. Nikad nisam mogao shvatiti kako su uspijevali da isjeku onaj hljeb onako, jer kroz tu se krišku hljeba faktički vidjelo. To je bio obrok za 24 sata”

U početku su žene iz gračaničkog Udruženja htjele napraviti onoliko cvjetova koliko je bilo žrtava, ali se to širilo. Rade svaki dan, a najviše vole kada mogu pokloniti cvijet. Niko ne zna koliko je ispleteno cvjetića. Zna se, recimo, da je u prvoj godini u bh. gradovima poklonjeno 15.000 cvjetova. Nakon toga, cvjetovi su se raširili po cijeloj planeti, od Evrope, preko Amerike do Australije. Svih 800 zastupnika u Evropskom parlamentu nosilo je “Srebrenički cvijet” na reveru. Žene iz Gračanice napravile su podvig, svi su tražili, i sada traže taj cvijet, jer je jedino taj cvijet original

U kontinuitetu svog naučnog i stručnog istraživačkog rada, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu realizirao je 2013. naučnoistraživački projekt „Genocid u Ahmićima aprila 1993“, autora dr. Rasima Muratovića. Ovdje je, prije svega, riječ o najorganiziranijem i najmasovnijem zločinu izvršenom na području doline Lašve nad civilnim stanovništvom: masovna i pojedinačna ubistva, zlostavljanja, te progoni stanovništva, uništavanje i pljačkanje imovine. U ovom naselju, koje je, po Popisu stanovništva iz 1991, imalo 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka ili 76,4%, Hrvata 87 ili 18,7%, trebalo je formirati etnički čiste hrvatske prostore, što se moglo ostvariti samo izvršenjem zločina, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima

U kontinuitetu svog naučnog i stručnog istraživačkog rada, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu realizirao je 2013. naučnoistraživački projekt „Genocid u Ahmićima aprila 1993“, autora dr. Rasima Muratovića. Ovdje je, prije svega, riječ o najorganiziranijem i najmasovnijem zločinu izvršenom na području doline Lašve nad civilnim stanovništvom: masovna i pojedinačna ubistva, zlostavljanja, te progoni stanovništva, uništavanje i pljačkanje imovine. U ovom naselju, koje je, po Popisu stanovništva iz 1991, imalo 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka ili 76,4%, Hrvata 87 ili 18,7%, trebalo je formirati etnički čiste hrvatske prostore, što se moglo ostvariti samo izvršenjem zločina, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima

U kontinuitetu svog naučnog i stručnog istraživačkog rada, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu realizirao je 2013. naučnoistraživački projekt „Genocid u Ahmićima aprila 1993“, autora dr. Rasima Muratovića. Ovdje je, prije svega, riječ o najorganiziranijem i najmasovnijem zločinu izvršenom na području doline Lašve nad civilnim stanovništvom: masovna i pojedinačna ubistva, zlostavljanja, te progoni stanovništva, uništavanje i pljačkanje imovine. U ovom naselju, koje je, po Popisu stanovništva iz 1991, imalo 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka ili 76,4%, Hrvata 87 ili 18,7%, trebalo je formirati etnički čiste hrvatske prostore, što se moglo ostvariti samo izvršenjem zločina, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima.

Čini mi se kako u miru svakodnevno doživljavamo velike poraze. Rijetkost je da je neko uspio obezvrijediti sam sebe koliko smo mi u tome uspjeli. To je vjerojatno i jedan od razloga zbog čega danas, koliko god to bilo nepotpuno i pogrešno, o našoj prošlost ubjedljivije govore oni koji su stali uz nas negoli mi sami!

Elvedin Kermo predsjednik je Udruženja „16. april“ Ahmići i na današnjem obilježavanju 24. godišnjice stravičnog zločina nad bošnjačkim civilima u Ahmićima poručuje da „naše podizanje iz pepela je naša poruka njima, da mržnja nikad nije pobijedila ljubav, da smrt nikad nije porazila život, jer mi smo narod koji vjerujemo da smrti nema, da je smrt putovanje iz gnijezda do zvijezda“. Kermo je u svojem govoru naglasio da njihove komšije Hrvati i dalje ustrajavaju na veličanju zločina i ratnih zločinaca, a „za 24 godine koliko je prošlo od genocida u Ahmićima nisu smogli moralnog dostojanstva da se poklone žrtvama koje su pale od njihove mržnje i potrebe da nas ne bude na ovim prostorima na kojima smo hiljadama godina bivstovali s kojih niti možemo niti imamo gdje otići“. Pročitajte njegov govor u cijelosti:

Prolazeći mještani šapuću o strašnim četničkim orgijama koje se svake noći događaju na tom mostu – vode Drine mogu teći kao suze nad svakim lešom nevino masakriranih i nedužno ubijenih ljudi. Kafana kraj samog mosta, nekad svratište putnika namjernika i mještana, sada zatvor. Zadnje mjesto tu zatočenih nevinih ljudi, mahom muslimana. I sad slijedi sadržaj ove moje priče, mog pamćenja

Podržite nas na Facebooku!