Nakon probijanja tunela, Josip Broz uputio se iz Brčkog u posjetu omladinskim brigadama. U srebreničkom selu Rapatnica, kako su tada zvali i srebreničku Željezničku stanicu, održao je govor okupljenim graditeljima pruge i narodu iz okoline. Nakon govorancije, Maršal se uputio u posjetu samom tunelu, gdje je propitivao omladince: “Koliko imaš godina?”, a omladinci, dršćući od uzbuđenja, odgovarali su: šesnaest, sedamnaest, šesnaest, i sve tako

Mustafin pohod na Kula-Grad kod Zvornika i Kaimijin mezar ponavljao se iz godine u godinu i s tim pohodima raslo je Mustafino znanje o poznatom šejhu i cijenjenom pjesniku. Turbe su zijaretili i bolesnici moleći se Bogu da im bolove olakša. I ostali svijet, ženski i muški, pohodio je pjesnika Hasana Kaimiju, tražeći od Boga put do ostvarenja nekog murada. Danas ga zijarete češće muslimani, a rjeđe pokoji pravoslavac

Osmanska vojska 1578. godine zauze Todorovo i grad se tako makar na tren riješio iskušenja prepustivši mu se. Bio je pust, sve dok nije stalno nastanjen tek od 1635. godine. Todorovo su više puta napadali Austrijanci, a 1682. godine porušila ga je karlovačka banska vojska. S oružjem se ovdje vazda drugovalo, što će isklesati mentalitet “ljutih” Krajišnika, koji se može opisati kroz krilaticu: “Što je zemlje turske i kaurske, zadrtijeg ne ima junaka”

Danas su džamije Ferhadija i Aladža, ali i Manastir u Žitomisliću, Saborna crkva u Mostaru, franjevački samostan na Plehanu, svojim uzdizanjem porazile duh rušitelja, duh vandala koji su rušili u ime niske strasti ili lažne vjere. Iskrena vjera gradi i još je pred nama pobjeda. Ožiljci će ostati kao opomena kako vraga treba držati u vreći

Ljudi su ga viđali na raznim mjestima istovremeno. Jedni su ga viđali u Stambolu, drugi u Meki, a treći u Medini, dok je on bio kod kuće, u Tuzli, na Brdu pod Brezom. Ako postoji svjedočanstvo ili predaja koja bi bila zajednička većini bosanskih evlija, bila bi to predaja o ukazanjima u odsutnim bitkama ili kraj Bejtullaha u danima obavljanja hadža, što nije zaobišlo ni bosanskog šejha Kugu

Na tom brdu, na tim bužimskim stranama, gdje se ova zemlja kao nigdje branila, za koje se tolike vojske otimaše i tolika proli krv kao za najveću svetinju, stajao je jednog davnog dana akademik Kreševljaković. Na tom brdu, četvrt stoljeća ranije, a još u friškom sjećanju, braneći bužimske strane, istrajna su bila neka druga prezimena. I ne treba čovjek, ma ko bio, biti ptica da bi bio u viteškom gradu, dovoljno je da ima nešto od te posvećenosti, ljubavi, strasti i žrtve velikana. Svejedno da li je s granice ili iz unutrašnjosti, svejedno da li pisao perom ili sjekao sabljom, svejedno, samo ako je makar zehru Izet ili Hamdija

Tekst nije motiviran željom da se ondašnja vlast i ideologija anatemiziraju i ne treba ga stavljati u okvire čestih desničarsko-ljevičarskih idealizacija i razmirica, iako je jasno vidljiva bezosjećajnost koju je tadašnja vlast manifestirala, pogotovo kad se u obzir uzme protjerivanje žena i nejači u Srbac. Prije svega, tekst je napisan sa željom da se iskustvo jedne porodice i jednog njezinog člana (Sejde Bajrektarevića), koji je jedna od žrtava, ali činjenično i moj direktan predak (did), objasni i pokuša razumjeti

Podržite nas na Facebooku!