Bez obzira na kontekste i podkontekste nabavke 2.500 pušaka koje aktuelni predsjednik Republike Srpske kvalificira legitimnim odbrambeno-sigurnosnim pravima, ova vijest ne bi smjela biti važnija od informacije da je u 2017. godini BiH ostvarila najveće izvozne poduhvate. Zašto je to važno istaći? Iz prostog razloga što je, pored državnog premijera Denisa Zvizdića, jedan od važnijih aktera te uspješne izvozničke priče ministar trgovine i ekonomskih odnosa Mirko Šarović

Čović je očito uvjeren da se Evropa, za razliku od '83. godine, kada je grmjelo iz Helsinškog komiteta i drugih institucija za zaštitu ljudskih i građanskih prava, danas lakše pali na takve priče. Isticanjem opasnosti od bošnjačkih namjera u stvaranju nekakve islamske države, Čović zapravo, nastoji toj istoj Evropi nabrzinu zamazati oči, kako bi njegov nedavni orkestralni napad i uvrede na račun evropskih temeljnih institucija što prije bio pospremljen u prostor zaborava

Suštinski, u mjesecima koji slijede, sve do izbora, valja očekivati izvlačenja džokera koji će naruku ići upravo onima koji bi rasturali državu, kojima se ima ucjenjivati donošenje svakog mogućeg “prethodno” od istih stranaka usaglašenog zakona, posezanje čak i za radikalnim rješenjima za koja je u HDZ-u zadužen predsjednik Federacije Marinko Čavara, koji svako malo prijeti raspuštanjem Parlamenta, podsjećajući javnost kako na to kao predsjednik Federacije BiH, bez bilo kakvih konsultacija, polaže ustavno pravo

Izbor Prosinečkog sužava mogućnosti morbidnih kvalificiranja Sarajeva kao sredine rezervirane isključivo za Bošnjake, doživljaja koji se osmišljava i pothranjuje u Banjoj Luci i Čovićevom dijelu Mostara. Šta bi se tek dogodilo da se stručni saziv NS BiH opredijelio za Fatiha Terima, čiji se izbor u Srđanovim taborima priželjkivao? Kakva bi haranga uslijedila, teško je i zamisliti. Kakvih bismo se sve priča o neoosmanističkim planovima naslušali

Sad, na kraju balade, kad je sve došlo na naplatu, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović od Hrvatske traži pomoć, ponovno posežući za već devalviranom obmanom da je Hag kvalifikacijom “udruženi zločinački poduhvat” izrekao “zločinačku presudu” cijelom hrvatskom narodu, što je notorna neistina. Kolektivna se odgovornost, naravno, može odnositi isključivo na institucije vlasti, kako vrhušku iz Tuđmanovog doba, tako i hercegbosansku, koja je u Karađorđevu dogovorene ciljeve imala operacionalizirati u dijelu zemlje koji je hrvatski predsjednik kanio pripojiti velikoj Hrvatskoj

Podržite nas na Facebooku!