Da li je priča o Kudsu priča o jednom gradu bogate i bremenite historije, ili je to, ustvari, priča o nama? Da li je priča o Kudsu priča o statističkim podacima, broju stanovnika, klimatskim uvjetima, svetim mjestima, mezarovima Božijih poslanika i bogougodnika, ili je to priča o mjeri svih nas; mjeri razumijevanja religijskih nauka koje slijedimo i poruka vjere koju štujemo? Možemo li govoriti i pisati o Kudsu bez da se zapitamo: Kako je moguće da se jedan grad zove “gradom mira” koji je svet za sve tri velike abrahamovske religije, a da u isto vrijeme predstavlja i izgovor za trvenje sljedbenika tih religija? U čemu je problem

“Čujem da se žališ na tegobe, glad i žeđ. Veliš da ti nije ni do priče ni do razmišljanja. Da ti je predeverati još ovih skoro pola sahata do kandilja. Čuo sam, naravno, i ove što te pozivaju da preostalo vrijeme prodangubite pored potoka. Jeste li, Ahmete, i ti i ovi što te na dangubu zovu ikada razmišljali kako je riječ opasno oružje i kako jednim pokretom jezika može biti spaljeno na stotine polja po kojim su posađena dobra djela”

Prvi korak ka svemu onome čemu čovjekova nutrina teži jeste usvajanje umijeća slušanja. I učenja. Iskrenog. Otvorenog. Bez tog iskrenog slušanja, nemoguće je govoriti, pričati, besjediti. Jesmo li usvojili umijeće slušanja? Znamo li slušati sagovornika? I biti svjesni da onaj koji ne zna slušati ne zna ni razgovarati, a onaj ko ne zna razgovarati nespreman je na dijalog bez kojeg je nemoguće pronaći svoga iskrenog i savršenog sagovornika

Najprije su na tržnicama i frekventnim ulicama i sokacima postavili kamenje u kojem su bile izdubljene rupe, u koje se gurne ruka tako da niko ne zna da li je ta ruka imućna ili potrebita, ostavlja li sadaku ili je uzima. Bila je zaštićena čast potrebitih, a imućnim je iz ruku izbijan adut da se ponose svojom sadakom i da tim ponosom budu odvedeni u licemjerje koje islam oštro osuđuje

Koliko smo iskreni u vlastitom doživljaju ašure i koliko smo spremni shvatiti njene poruke? Shvatiti da svako ima pravo na svoj pristup tom događaju koji se zbio prije skoro četrnaest stoljeća. Da svako ima pravo u njemu pronalaziti elemente na osnovu kojih će sam događaj smatrati borbom za vlast ili prepoznavati obrise veličanstvenosti istinskog vjerovanja u Boga i borbe za istinu naspram laži

Milicija tog doba, tog vremena i te ideologije Medosa je redovno odvodila na neformalne razgovore ispod mosta “Filip Kljajić Fićo”, koji danas razdvaja i spaja Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. S tih neformalnih druženja s momcima u plavom vraćao se još pijaniji i još hrabriji, pa bi i još gromkije povikivao: “Ja sam Medos! Živio Bajram hadžilajski!” I nastavio se teturati kroz Begsuju prema Vidakovoj Njivi. Onako kaljav, a čist

Podržite nas na Facebooku!