Zašto je za tu žrtvu koju u ovo bajramsko jutro prinosimo Gospodaru svih svjetova odabrana baš riječ kurban? Šta ta riječ znači? Iz kojeg korijena potječe i s kojim je riječima bliska? Da li se uspostavom komunikacijskih veza s drugim značenjima nastalim iz istog korijena može stići do novog, savršenijeg značenja? I, na iskraju, da li je kurban samo ova prelijepa životinja koju, poštujući tradiciju naslijeđenu od časnih predaka, smatramo odabranom za put u Džennet, ili je taj čin žrtvovanja znatno veći

Da li je priča o Kudsu priča o jednom gradu bogate i bremenite historije, ili je to, ustvari, priča o nama? Da li je priča o Kudsu priča o statističkim podacima, broju stanovnika, klimatskim uvjetima, svetim mjestima, mezarovima Božijih poslanika i bogougodnika, ili je to priča o mjeri svih nas; mjeri razumijevanja religijskih nauka koje slijedimo i poruka vjere koju štujemo? Možemo li govoriti i pisati o Kudsu bez da se zapitamo: Kako je moguće da se jedan grad zove “gradom mira” koji je svet za sve tri velike abrahamovske religije, a da u isto vrijeme predstavlja i izgovor za trvenje sljedbenika tih religija? U čemu je problem

“Čujem da se žališ na tegobe, glad i žeđ. Veliš da ti nije ni do priče ni do razmišljanja. Da ti je predeverati još ovih skoro pola sahata do kandilja. Čuo sam, naravno, i ove što te pozivaju da preostalo vrijeme prodangubite pored potoka. Jeste li, Ahmete, i ti i ovi što te na dangubu zovu ikada razmišljali kako je riječ opasno oružje i kako jednim pokretom jezika može biti spaljeno na stotine polja po kojim su posađena dobra djela”

Prvi korak ka svemu onome čemu čovjekova nutrina teži jeste usvajanje umijeća slušanja. I učenja. Iskrenog. Otvorenog. Bez tog iskrenog slušanja, nemoguće je govoriti, pričati, besjediti. Jesmo li usvojili umijeće slušanja? Znamo li slušati sagovornika? I biti svjesni da onaj koji ne zna slušati ne zna ni razgovarati, a onaj ko ne zna razgovarati nespreman je na dijalog bez kojeg je nemoguće pronaći svoga iskrenog i savršenog sagovornika

Najprije su na tržnicama i frekventnim ulicama i sokacima postavili kamenje u kojem su bile izdubljene rupe, u koje se gurne ruka tako da niko ne zna da li je ta ruka imućna ili potrebita, ostavlja li sadaku ili je uzima. Bila je zaštićena čast potrebitih, a imućnim je iz ruku izbijan adut da se ponose svojom sadakom i da tim ponosom budu odvedeni u licemjerje koje islam oštro osuđuje

Koliko smo iskreni u vlastitom doživljaju ašure i koliko smo spremni shvatiti njene poruke? Shvatiti da svako ima pravo na svoj pristup tom događaju koji se zbio prije skoro četrnaest stoljeća. Da svako ima pravo u njemu pronalaziti elemente na osnovu kojih će sam događaj smatrati borbom za vlast ili prepoznavati obrise veličanstvenosti istinskog vjerovanja u Boga i borbe za istinu naspram laži

Milicija tog doba, tog vremena i te ideologije Medosa je redovno odvodila na neformalne razgovore ispod mosta “Filip Kljajić Fićo”, koji danas razdvaja i spaja Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. S tih neformalnih druženja s momcima u plavom vraćao se još pijaniji i još hrabriji, pa bi i još gromkije povikivao: “Ja sam Medos! Živio Bajram hadžilajski!” I nastavio se teturati kroz Begsuju prema Vidakovoj Njivi. Onako kaljav, a čist

Podržite nas na Facebooku!