Čovjeku je naprosto neprijatno pomisliti da je neko tako infantilno samoljubiv i sklon grandioznim fantazijama i deluzijama jednom bio premijer Kantona Sarajevo. Ipak, od takvih pojedinačnih slučajeva žalosnije su kolektivne tužne priče poput onih u vezi s mjesnim odborima SBB-a u Općini Novi Grad koji su napustili ovu stranku i odlučili prijeći u Narod i pravdu.

Posebno je, od Konakovića i njegovih najvatrenijih štovalaca – budućih potencijalnih perspektivnih kadrova i funkcionera javnih preduzeća, na nož dočekana analiza populizma i svojevrsnog ideološkog zaokreta njegove nove stranke.

Karijeristi smatraju da ugled stranke kojoj pripadaju izvire jedino iz njihovih ličnih osobina, pa su po tom osnovu postavljali i postavljaju zahtjeve za kontinuirani napredak u političkoj karijeri. Kada i ako im se u tom pogledu nisu zadovoljile ambicije, redovno su odlučivali da napuste matičnu stranku, s ciljem da političku moć koju su stekli na sljedećim izborima pretvore u rezultat svojih novoosnovanih stranaka i postanu dio vlasti. Do sada nam iskustvo govori da su se takve stranke gotovo uvijek javljale kao konkurencija samo i isključivo SDA. Tako je bošnjački narod, nesrazmjerno svom demografskom potencijalu, po broju političkih stranaka postao “najbogatiji”, što je odraz nepovoljnih unutarbošnjačkih odnosa, ali i subverzivnih izvanjskih utjecaja

Poskok je, po istom principu kao i Građanski savez, Konakovićevo pisanje o Kiseljaku stavio u kontekst džume, klanjanja, džamije, hadža, objavljujući uz svoj komentar premijerovu fotografiju s hadža, nazivajući njegov dolazak u Kiseljak vjerskim turizmom. Još se jednom pokazalo da je ekstremizam uvijek jednako isključiv, odvratan i prljav, bio crven ili crn, ili bilo koje druge boje – svejedno je.

Podržite nas na Facebooku!