Već pola stoljeća Vasilija Jamakosmanović (83), udovica domara Zemaljskog muzeja Mustafe Jamakosmanovića, živi u ovoj instituciji. Njezin je muž zaradio penziju radeći u Muzeju. No, on i Vasilija nikada nisu uspjeli dobiti svoj stan iako na njega imaju pravo. Vasilija za sebe, smijući se, kaže da je najstariji eksponat ove najvažnije institucije kulture države Bosne i Hercegovine

Već nekoliko mjeseci traju prepirke mještana Fojnice u vezi s premještanjem Muharem efendijine džamije u ovom gradu. Stara građevina iz 17. stoljeća već je odavno postala suviše mala za sve tamošnje vjernike i neuvjetna za sve aktivnosti; dio džematlija želi premještanje džamije i ugrađivanje njenih dijelova u novu džamiju, za čiju su gradnju pronađeni donatori, ostatak džemata takvoj se ideji protivi

“Ostat ćemo u svojoj zemlji, nećemo nigdje otići. Ako preživimo, nastavit ćemo živjeti tu gdje su i naši preci živjeli. Bit ćemo svjedoci zločina protiv čovječnosti, Bošnjaka i muslimana i pričat ćemo o tome dok je daha u nama. Ili, možemo umrijeti, umrijeti u svojoj zemlji, ali nećemo ići nigdje vani, nećemo bježati”, otprilike je ovo bila poruka koju su svi ljudi koje sam sreo za vrijeme boravka u Bosni i u Sarajevu nosili u srcima

Prošlo je tačno dvadeset godina od glasovitog govora predsjednika Alije Izetbegovića održanog na Samitu Organizacije islamske konferencije (OIC) u Teheranu 11. decembra 1997. godine, kojim je tih dana izazvao veliku euforiju u Iranu, ali i u cijelom islamskom svijetu. Bošnjaci koji žive ili su živjeli u Iranu tvrde da se Iranci dobro sjećaju ovog govora i da ga nerijetko citiraju kritizirajući slabosti muslimana i današnjeg islamskog svijeta. Citira ga se i na Zapadu, u američkim, ali i brojnim drugim akademskim i političkim krugovima. U njemu se govori i o pozitivnim aspektima zapadnog svijeta, o brojnim problemima koji i danas, i nakon dvadeset godina, muče islamski svijet, ali i upozorava na opasnosti i zablude u kojima se ovaj svijet i dalje nalazi. Govor predsjednika Alije Izetbegovića prenosimo u cijelosti

“Nama je u interesu, a ta se ideja provlači od osnivanja ove TV stanice, da predstavimo makedonskom narodu bošnjačku kulturu i bošnjačke običaje, kao i bosanski jezik. Htjeli smo da zadržimo naš narod tu gdje jeste, kako ne bi emigrirao u druge kulture. Moramo znati ko smo i šta smo, odakle potječemo i koji su nam korijeni. Prema ovom planu, još uvijek djelujemo”

“Ljudi idu i jecaju od bola. Plašio sam se da uperim svoj aparat i da ih fotografiram. Ja, evo, ni danas ne znam kako su ti ljudi uspjeli prijeći taj put i doći na slobodnu teritoriju. Imam fotografije ljudi koji sjede i ne mogu ustati. Plikovi na njihovim stopalima bili su stravični, nikad to neću zaboraviti. Sjećam se da je većina njih došla bosih nogu. Danas imate 'Marš mira', ljudi krenu u najboljoj obući, zdravi, jaki i puni snage, sitih stomaka, pa opet skoro jedva dođu na odredište”

“Valjda čovjek ima sreće! Mene su primili pravi doktori. Čim su me primili u bolnicu, doktor mi je objasnio da je moje zdravstveno stanje kritično, te da je operacija teška i rizična. Nisam se nijednog momenta kolebao jer nisam imao izbora. Imao sam opciju da ostanem nepokretan, ili da stanem na svoje noge. Naravno, izabrao sam operaciju, koja je trajala nekoliko sati”

“Pogledajte vi bošnjačku kulturu stanovanja. Ako samo uzmete onaj halvat koji vas je sigurno impresionirao, a svakog će impresionirati, i kakav je tu sistem življenja bio. Taj halvat bio je dnevna soba, sva u svjetlu i imala je svoju perspektivu. Vidite uvijek i ko dolazi i ko odlazi, ona ima pogled i na bašču, ima i pogled dolje na grad. Tu su na minderima vazda bili jastuci ugrijani, namješteni, moglo se u njoj i odspavati. Tu je stajala i velika demirlija i, kada bi bilo vrijeme objeda, tu bi se iznesi jelo. Soba je bila multifunkcionalna. Eto, takva je bila ta kultura stanovanja i življenja. Ljepota života”

Podržite nas na Facebooku!