Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

“U kantonu u čijem Ustavu stoji ‘bošnjački jezik’, u kojem se u većini škola bosanski jezik ne može odabrati kao maternji, a unutar opće klime kontinuiranog negiranja bosanskog jezika i kompletnog bošnjačkog identiteta, mišljenja sam da Odsjek za bosanski jezik mora opstati po svaku cijenu i bez obzira na broj upisanih studenata. Mi više ne možemo očekivati grupe od dvadeset i više kandidata, kao što je to bilo nekada, ali moramo prihvatiti svakog studenta i maksimalno mu se posvetiti”

Časopis je zamišljen da se pojavljuje u četiri sveske i četiri broja u toku godine kako bi mogao da prati sva aktuelna dešavanja. I zaista je u prvih deset godina svog izlaženja zadovoljio primarnu namjenu, da informira raznoliku publiku o svim važnim segmentima koji su važni za Bošnjake. U ovih prvih deset godina smo donosili ozbiljne naučno-istraživačke radove, književne uratke bošnjačkih klasika, kanonskih pisaca, preko recentne književnosti i mladih pisaca, potom tekstova iz oblasti historije, historije književnosti”

U maju 2010. godine uposlenici KJKP “Park” Sarajevo podnijeli su Općinskom sudu tužbu tražeći da im se isplate neisplaćene plaće, regresi, topli obroci, prekovremeni rad, nagrade za deset i dvadeset godina radnog staža, te da im se uvećaju plaće zbog rada u otežanim uvjetima. Tužbu je prvenstveno podnijelo 48 radnika tražeći od suda da im se isplati oko 480 hiljada maraka. S vremenom je većina radnika odustala od tužbe, ali devet komunalnih redara ostali su do danas nepokolebljivi po ovom pitanju. Najviše kritika zbog dugogodišnje nepravde upućuju direktoru Alenu Ramiću, SBB-ovcu koji ih, po njihovim tvrdnjama, zastrašujuće maltretira

Fehim Vukotić otvorit će 6. septembra izložbu svojih slika u sarajevskoj Vijećnici. Oslikao je Dubrovnik, koji mu je vječna inspiracija. Rođeni je Dubrovčanin, a porijeklom iz Gacka. Kaže da se Bošnjaci, bez obzira na to gdje se rodili, moraju čuvati zajedno i da je razjedinjavanje po bilo kojem osnovu velika opasnost. Naglašava da u ovakvoj konstelaciji Bosna i Hercegovina Bošnjacima mora biti na prvom mjestu, a da bez Bosne nema ni Gacka, ni Sarajeva, niti ičega drugog

“Nije bilo prošlo ni nekoliko mjeseci otkako smo završili projekt, a ovaj čovjek nam je došao k’o od Boga dragog poslan. U Trebinju se zadržao šest dana, da bi na kraju otišao u banku i prebacio nam na račun 65 hiljada maraka, tačno onoliko koliko je bilo predviđeno za renoviranje i obnovu kuće. Nama je to bilo sasvim nevjerovatno, uopće ga nismo poznavali, a on je došao, uplatio novac na naš račun i otišao svojim poslom”

Hafiz Fazlagić tvrdi kako mu nije bilo nimalo lahko odlučiti da živi u Trebinju. Brojni su razlozi za to: “Početkom 2018. godine preuzeo sam funkciju glavnog imama u Trebinju. Mi smo nastavili živjeti u Stocu, a ja sam dolazio u Trebinje klanjati svaku drugu džumu i kada je trebalo nekim drugim poslovima. To je tako trajalo sve dok se nije završila ova školska godina, pa smo prije otprilike mjesec svi prešli u Trebinje. Kćerka ide u drugi razred, a sin će iduće školske godine krenuti u prvi. Oboje su upisani u osnovnu školu u Trebinju i to su od rata pa naovamo prva bošnjačka djeca koja su upisana u trebinjsku školu, bilo osnovnu, bilo srednju”

Moliti se može samostalno, u gluho doba posljednje trećine noći, kada se dove ne odbijaju, a može i kolektivno, u grupi od desetak, stotinjak ili hiljadu ljudi. Ovakva, kolektivna dovljenja obično podrazumijevaju mjesta na kojima se vjernici okupljaju, poznata kao dovišta. U Bosni i Hercegovini se makar jednom godišnje na dovištima okupljaju hiljade vjernika. Iz njih izviru ostaci bošnjačke duhovne kulture, kulture starih bogumila, a ona su i nepobitan dokaz kontinuiteta bosanske duhovnosti, bosanske države i autohtonosti Bošnjaka

Sarajlije se još dobro sjećaju ratnih nestašica vode, izvora na kojima se tada točila, plastičnih kanistera i metalnih cisterni, beskonačno dugih redova, snajpera i granata. Neki kažu kako su bili uvjereni da više nikada neće vidjeti vodu kako slobodno teče u njihovim kućama, a o onoj koja u nepovrat odlazi s javnih česama moglo se samo sanjati. Rat je već odavno prestao, u sarajevskim kućama ovog ljeta nema redukcija, a s javnih česama ponovo, baš kao u najbolja vremena, teku vode koje svakodnevno rashlađuju i utoljuju žeđ hiljadama prolaznika

Ljudi u Evropskoj uniji uopće ne razumiju s čim se mi ovdje suočavamo. Boje se onih stvari koje ne poznaju, a ne postoji stvarni razlog za bojazan. Ista je stvar i s islamofobijom. Morate nešto upoznati kako biste imali neki stav o određenoj stvari. Kada bi ljudi u Bosni bili beskućnici i imigranti, bili bi u istoj situaciji kao i ovi ljudi kojima pomažemo. Isto vrijedi i za Nijemce. S tim što se Nijemci nikako ne mogu identificirati s imigrantima, i vjerovatno zbog toga imate takvu politiku u Evropi. Oni su pretjerano bogati i nemaju osjećaja za ovakve slučajeve”, tvrdi Katarina Rajna, volonterka iz Njemačke

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!