“Dužni smo da pored vjere gajimo i našu kulturu i tradiciju, sve ono što čini naš identitet. Tu je, naravno, i bosanski jezik kao neizostavna spona svega ovoga. Mi ćemo se i u budućnosti boriti, a to već činimo i kroz mektepsku nastavu, gdje maksimalno nastojimo s našom djecom pričati bosanski jezik. Kada sve saberemo i oduzmemo, Islamska zajednica je ta koja čuva identitet Bošnjaka u dijaspori. Mnogo bosanskih, zavičajnih, sportskih i kulturnih udruženja i klubova koji su ranije postojali ugasili su se iz sebi svojstvenih razloga. Međutim, Islamska zajednica ostaje kao krajnja instanca koja mora preuzeti brigu o čuvanju identiteta. I, hvala Bogu, neprestano jača i povećava svoje članstvo”

Kada smo drugi put bili kandidati, tada je kandidat bio i turski grad Kayseri. Na Skupštini Evropskog olimpijskog komiteta koja je bila 2012. godine potpredsjednik Turskog olimpijskog komiteta mi je prišao i rekao da će Turska odustati od kandidature za organizaciju EYOF-a, tako da je Bosna i Hercegovina ostala jedina, te je formalno prošla kao jedini kandidat za organizaciju EYOF-a 2017. godine. Oni su odustali kako bismo mi sigurno mogli dobiti EYOF”

“Danas imate narative koji govore da su Bošnjaci konstruirali nekakav bogumilski mit, što je apsolutna besmislica. To je podvala koja je zasnovana na ideološkim, a ne na činjeničnim osnovama. Lingvisti su, uz historičare, dosad najviše doprinijeli rasvjetljavanju ovog perioda, a, uz ova, potrebna su nam još i valjana književnokritička, antropološka, etnološka istraživanja. Naš nemar prema ovom kulturnom naslijeđu potvrđuje i činjenica da mi do danas nemamo transkripciju bosanske verzije Aleksandride, koja se trenutno nalazi u Berlinu, a ovaj viteški roman mogao bi biti odlično štivo za naše srednjoškolce”

“Žalosno je da potpuno jasne i eksplicitne činjenice o agresivnim pohodima na našu državu moramo uvijek iznova ponavljati, no, bez obzira na takvo stanje, pozitivna strana ove priče jeste da imamo intelektualce i akademike koji su svjesni ovog zadataka koji se stalno stavlja pred nas. S ovom pričom oko toga da li je bila agresija ili građanski rat treba konačno jednom za sva vremena završiti, makar ovdje u Sarajevu i ostalom dijelu Bosne i Hercegovine gdje su Bošnjaci većina”, ocijenio je Mulaosmanović

Radenko Abazović odluči da se priključi Armiji RBiH. Samo nekoliko dana nakon toga, u velikim i dramatičnim bitkama na Stupu Abazović gine kao član posade našeg transportera. To je bila nevjerovatna situacija. Transporter je bio u borbi, a minobacačka granata s položaja Vojske RS, dok se transporter kretao velikom brzinom, uletjela je kroz otvor, kupolu transportera i ubila čitavu posadu. A što je još više nevjerovatno – Radenka Abazovića ukopali su u onaj isti grob koji je on samo nekoliko dana prije toga iskopao”

Bosna i Hercegovina jedinstvena je zemlja zato što tu žive izuzetno zanimljivi ljudi, duševni i, baš od svih balkanskih zemalja, jedino narod u Bosni i Hercegovini liči na kazahstanski narod. Kada je riječ o narodu, imamo mnogo sličnosti. Isto kao i u Bosni, u Kazahstanu su ljudi vrlo otvoreni, vrlo duševni i gostoprimljivi. Kao i u Kazahstanu, tako i u Bosni, ljudi ne gledaju na novac i to im nije prepreka da se druže, odmaraju i piju kahvu sa svojim prijateljima”

“Kazahstan gleda na Bosnu i Hercegovinu kao na most u jugoistočnom dijelu Evrope. I ne samo to. Narod u Bosni razlikuje se od ostalih naroda u regiji i dosta je sličan našem narodu. Iskreno se nadam da će ova knjiga biti interesantna čitaocima u Bosni i Hercegovini. Kazahstanska poslovica kaže: ‘S mnogo prijatelja i putevi vam se šire’”

Prof. dr. Džemil Omerović, šef Klinike za ortopediju i traumatologiju KCUS-a, rekao je da je veoma sretan i ponosan zbog jubileja. “Treba napomenuti da je Klinika za ortopediju i traumatologiju proizišla iz Hirurške klinike u Sarajevu, koja je formirana odmah poslije Drugog svjetskog rata. Godine 1959. formiran je traumatološki odjel, koji je preteča traumatološke klinike, koju je osnovao dr. Ivo Marinović, a ujedinjenje Klinike za ortopediju i Klinike za traumatologiju uslijedilo je odlukom menadžmenta 1995. godine”

“Za sve je kriv goraždanski muftija Remzija ef. Pitić. On se u tom periodu, kada smo se odlučivali hoćemo li započeti ovaj posao, spremao za hadž. ‘Ja idem na hadž, a ako Bog da, kad se vratim, hoću da su temelji zakopani’, rekao nam je muftija. To nam je bila inicijalna kapisla. Napravili smo sve pripremne radnje, samo smo njega čekali da se vrati s hadža i prouči dovu kako bismo s hajrom krenuli u ovaj posao. A bezbeli nas je i na hadžu spomenuo i sjetio nas se dovom”

Podržite nas na Facebooku!