“Nije bilo prošlo ni nekoliko mjeseci otkako smo završili projekt, a ovaj čovjek nam je došao k’o od Boga dragog poslan. U Trebinju se zadržao šest dana, da bi na kraju otišao u banku i prebacio nam na račun 65 hiljada maraka, tačno onoliko koliko je bilo predviđeno za renoviranje i obnovu kuće. Nama je to bilo sasvim nevjerovatno, uopće ga nismo poznavali, a on je došao, uplatio novac na naš račun i otišao svojim poslom”

Hafiz Fazlagić tvrdi kako mu nije bilo nimalo lahko odlučiti da živi u Trebinju. Brojni su razlozi za to: “Početkom 2018. godine preuzeo sam funkciju glavnog imama u Trebinju. Mi smo nastavili živjeti u Stocu, a ja sam dolazio u Trebinje klanjati svaku drugu džumu i kada je trebalo nekim drugim poslovima. To je tako trajalo sve dok se nije završila ova školska godina, pa smo prije otprilike mjesec svi prešli u Trebinje. Kćerka ide u drugi razred, a sin će iduće školske godine krenuti u prvi. Oboje su upisani u osnovnu školu u Trebinju i to su od rata pa naovamo prva bošnjačka djeca koja su upisana u trebinjsku školu, bilo osnovnu, bilo srednju”

Moliti se može samostalno, u gluho doba posljednje trećine noći, kada se dove ne odbijaju, a može i kolektivno, u grupi od desetak, stotinjak ili hiljadu ljudi. Ovakva, kolektivna dovljenja obično podrazumijevaju mjesta na kojima se vjernici okupljaju, poznata kao dovišta. U Bosni i Hercegovini se makar jednom godišnje na dovištima okupljaju hiljade vjernika. Iz njih izviru ostaci bošnjačke duhovne kulture, kulture starih bogumila, a ona su i nepobitan dokaz kontinuiteta bosanske duhovnosti, bosanske države i autohtonosti Bošnjaka

Sarajlije se još dobro sjećaju ratnih nestašica vode, izvora na kojima se tada točila, plastičnih kanistera i metalnih cisterni, beskonačno dugih redova, snajpera i granata. Neki kažu kako su bili uvjereni da više nikada neće vidjeti vodu kako slobodno teče u njihovim kućama, a o onoj koja u nepovrat odlazi s javnih česama moglo se samo sanjati. Rat je već odavno prestao, u sarajevskim kućama ovog ljeta nema redukcija, a s javnih česama ponovo, baš kao u najbolja vremena, teku vode koje svakodnevno rashlađuju i utoljuju žeđ hiljadama prolaznika

Ljudi u Evropskoj uniji uopće ne razumiju s čim se mi ovdje suočavamo. Boje se onih stvari koje ne poznaju, a ne postoji stvarni razlog za bojazan. Ista je stvar i s islamofobijom. Morate nešto upoznati kako biste imali neki stav o određenoj stvari. Kada bi ljudi u Bosni bili beskućnici i imigranti, bili bi u istoj situaciji kao i ovi ljudi kojima pomažemo. Isto vrijedi i za Nijemce. S tim što se Nijemci nikako ne mogu identificirati s imigrantima, i vjerovatno zbog toga imate takvu politiku u Evropi. Oni su pretjerano bogati i nemaju osjećaja za ovakve slučajeve”, tvrdi Katarina Rajna, volonterka iz Njemačke

Dževa Avdić imala je 9 godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice. Bio je to 12. juli 1995. godine. Nakon posjete Potočarima i spomen-sobi 2013. godine, piše knjigu pod naslovom Moj osmijeh je moja osveta, u kojoj opisuje svoje odrastanje nakon genocida. U međuvremenu izlaze drugo izdanje, prijevodi na engleski i perzijski jezik, a uskoro se očekuje i štampanje knjige na Brajevom pismu. Dževa kaže da sjećanje na Srebrenicu više ne smije biti jad i čemer, mora biti snaga, dostojanstvo, čak i osjećaj ponosa na svoju bol

“Kada pogledate 20. stoljeće i Sarajevo, imate atentat na početku stoljeća, opsadu Sarajeva na kraju i Olimpijadu između njih. Jedino je Olimpijada izrazito pozitivan događaj, i to je nešto po čemu nas prepoznaju. Čim negdje dođete i kažete da ste iz Sarajeva, ljudi odmah spominju Olimpijadu. To je globalni fenomen olimpijskog pokreta i duha i jako je važno da mi baštinimo činjenicu da smo mi olimpijski grad. To je razlog zašto mi čuvamo uspomenu na to, jer smo 1984. godine vidjeli da je to najveći sportski događaj koji se pravi na Balkanu”

U Sarajevu je Tole imao šest operacija, ali mu doktori nisu uspjeli spasiti nogu. “Gangrena mi je bila zahvatila nogu, pa mi je rahmetli doktor Fuad Šišić rekao da je moraju amputirati jer mi je život ugrožen. I sada se sjećam njegovih riječi: 'Nećeš lopte moći igrati, nećeš trčati, ali ima milion drugih stvari koje ćeš razotkriti u životu.' Ove riječi su mi odredile ostatak života i, evo, kako život prolazi, tako se uvjeravam koliko je doktor Šišić bio u pravu”

Podržite nas na Facebooku!