Današnji sasvim razmahani i gotovo poslovični antibošnjački šovinizam Dragana Čovića, kojeg ispoljava kada god mu se za to pruži prilika, crpi svoju legitimaciju, ali i slobodu javne manifestacije upravo u neprestanom kanibalističkom (auto)šovinizmu i bošnjakožderstvu njegovog koalicionog partnera Fahrudina Radončića, koji svojom gotovo decenijskom propagandom o kalifatu, muslimanskoj republici, findžan-državi, islamizaciji itd., daje validaciju Čovićevim šovinističkim etiketama

Stavove o budućem ustroju BiH Čović već godinama lansira kroz Hrvatski narodni sabor, koji je osnovan prije 18 godina u Novom Travniku. To je ona skupina koja je godinu dana po osnivanju kreirala državni udar u Bosni i Hercegovini proglašenjem tzv. Hrvatske samouprave, slomljene nekoliko mjeseci kasnije akcijom međunarodne zajednice

Čović je očito uvjeren da se Evropa, za razliku od '83. godine, kada je grmjelo iz Helsinškog komiteta i drugih institucija za zaštitu ljudskih i građanskih prava, danas lakše pali na takve priče. Isticanjem opasnosti od bošnjačkih namjera u stvaranju nekakve islamske države, Čović zapravo, nastoji toj istoj Evropi nabrzinu zamazati oči, kako bi njegov nedavni orkestralni napad i uvrede na račun evropskih temeljnih institucija što prije bio pospremljen u prostor zaborava

Više nego zanimljivo jest da oni koji s bošnjačke strane trenutno promoviraju građanski koncept uređenja su na drugoj strani političkog spektra od SDA koja nije promotor i inicijator takvih rješenja. Štaviše, takve stranke i političari nalaze se na onome što nazivamo ljevicom, iako po retorici kojom se služe vrlo je upitno svrstavanje u taj dio političke scene. No, osim što „naša“ tzv. ljevica promovira građanski koncept u kontinuitetu je optuživala SDA da je radikalna, islamistička, etnonacionalistička i klerikalna stranka, a nije bila rijetkost da se od njih bez ikakvih valjanih argumenata sugerira da SDA i Bakir Izetbegović žele „findžan državicu“, „islamističku državicu“, „muslimaniju“ i slično

Ta hrvatska frustracija impotencijom svoje politike u Bosni i Hercegovini, da se u miru ostvare vlastiti ratni ciljevi, za posljedicu ima dva uporedna degenerativna procesa u hrvatskoj političkoj kulturi, ali i u hrvatskoj javnosti. Prvi je svojevrsna srbizacija ili srbofilija hrvatske političke kulture, a drugi, nastao kao posljedica te frustracije, jeste odmicanje od zapadnih tekovina i vrijednosti

S članom Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem i predsjednikom najveće bošnjačke stranke razgovarali smo nakon njegove službene posjete Republici Srbiji. Izetbegović za sedmičnik Stav govori o detaljima posjete Beogradu i njegovoj reakciji na konferenciji za novinare, o otvorenim pitanjima u odnosima s Hrvatskom i Srbijom, o haškim presudama i Slobodanu Praljku, genezi sukoba Armije RBiH i HVO-a, o “virtualnoj” koaliciji između Čovića i Dodika, otkriva kada će SDA donijeti odluku o kandidatu za člana Predsjedništva BiH...

Sad, na kraju balade, kad je sve došlo na naplatu, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović od Hrvatske traži pomoć, ponovno posežući za već devalviranom obmanom da je Hag kvalifikacijom “udruženi zločinački poduhvat” izrekao “zločinačku presudu” cijelom hrvatskom narodu, što je notorna neistina. Kolektivna se odgovornost, naravno, može odnositi isključivo na institucije vlasti, kako vrhušku iz Tuđmanovog doba, tako i hercegbosansku, koja je u Karađorđevu dogovorene ciljeve imala operacionalizirati u dijelu zemlje koji je hrvatski predsjednik kanio pripojiti velikoj Hrvatskoj

Da se Čović koristio službenim podacima koje od 2009. godine objavljuje Ministarstvo sigurnosti BiH, znao bi da njegove tvrdnje nemaju utemeljenje u službenoj statistici. Da bi naseljavanje bilo “sustavno” i da bi se njime promijenila etnička struktura države od tri i po miliona stanovnika, potrebno je mnogo više od izdane 223 dozvole za stalni boravak, koliko su dobili državljani svih arapskih zemlja zajedno u posljednjih devet godina

Vrijeme je, s druge strane, učinilo svoje. Stanovnici Mostara, bez obzira na političke sklonosti, sve su manje raspoloženi za konfrontacije, svjesni da one pogoduju isključivo političkim oligarhijama, protagonistima koji ni duševno ni džepno ne osjećaju posljedice ekonomske stagnacije u svim njenim manifestacijama. Brojna zbivanja u posljednje vrijeme, na planu kulture i sporta primjerice, potvrđuju da se građani orijentiraju prema stvarnosti i okreću životu, a ne sanjarenjima

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!