Kakve revolucionarne događaje tačno priželjkuje Prohić, pokazuje tako što tekst završava krvožednim upozorenjem kako se u “revolucijama glave lako počnu kotrljati”. Bilo bi zanimljivo provjeriti zna li Vlada Norveške, čiji je Prohić navodno savjetnik za odnose s javnošću, za ovakvo njegovo krvoločno i perverzno prizivanje obezglavljivanja i je li joj normalno i u duhu korektnih međudržavnih odnosa da njen saradnik izvozi takav medijski radikalizam u druge države?

Bilo kako bilo, dovoljna su i ova tri primjera da se vidi kako postoji određena grupacija javnih ličnosti koja je uvijek raspoložena da iz raznoraznih razloga piskara gluposti koje, bila im to krajnja namjera ili ne bila, za posljedicu imaju amortizaciju onoga što se desilo u Višegradu. Sve dok je takva neozbiljna, ali opasna relativizacija prihvaćena u javnosti kao legitimno mišljenje, ne može se očekivati ozbiljan pristup problemu kakav su šovinističke manifestacije s kojih se šire govor mržnje i netrpeljivosti.

Ali Bosna i Hercegovina ispražnjena od vojnosposobnih stanovnika otvoren je prostor za ulaz srpske i hrvatske vojske na njenu teritoriju. Bosna i Hercegovina bez potencijalnih branioca otvorena je za podjelu. Između ovakvog Bursaćevog stajališta i stalnih poziva iz srpskih političkih krugova na demilitarizaciju Bosne i Hercegovine nema suštinske razlike. I u jednom i u drugom slučaju, susjedi imaju vojske, a Bosna i Hercegovina nema načina da se odbrani.

Rijetko je kome poznato da je Snježan Lalović, osvjedočeni ratni huškač i lažov sa Srpske radiotelevizije, u produkciji Saveza logoraša RS, 2005. godine uradio dokumentarac o Mirjani Dragičević, devetogodišnjoj djevojčici koju su navodno silovala i ubila trojica pripadnika 7. muslimanske brigade 28. decembra 1992. godine prilikom zauzimanja sela Donja Bioča. U filmu o slučaju navodnog silovanja i ubistva svjedoči majka Radmila, koja je nakon 13 godina od akcije “Koverat”, dakle, 2005. godine, odlučila progovoriti o ovom slučaju. Bez obzira na Lalovićev filmić iz 2005. godine, o ovom slučaju nije se znalo sve dok o poginuloj djevojčici Mirjani Dragičević za web-portal Al Jazeere Balkans nije tekst napisao novinar Dragan Bursać

Međutim, stvari u vezi s Kamengradom stoje posve drukčije: nit su Kamengrad Osmanlije osvojile 1463. godine (to je legenda u vezi s kojom se historičari listom slažu da nema povijesno utemeljenje), nit ga je od njih branila bosanska vojska, nit je u vrijeme osvajanja bio u granicama bosanske države.

Treba se prisjetiti svih presuda Srbima za zločin genocida u Bosni i Hercegovini koje su sudovi donijeli do sada, kojih je ukupno osamnaest u čak šest općina u BiH, a koje direktno pobijaju tvrdnje Dragana Bursaća, koje su, stoga, očito pisane radi dnevno-političkih „likvidacija“ - istodobno plašeći žrtve tužbama i sugerirajući netačni pravni alibi zločincima

Podržite nas na Facebooku!