Nanićeva pobjeda znači i povratak SDA u viteški grad Bužim, a pobjeda je za SDA time slađa jer je osigurana u borbi “samih protiv svih”. Ona ukazuje i na to da je u Unsko‑sanskom kantonu došlo do zamora glasača, koji nakon bezbrojnih podjela, nakon ispraznih obećanja i novih razočarenja novonastalim strankama i nezavisnim kandidatima (najčešće višestrukim preletačima) vraćaju povjerenje SDA.

U namjeri da čitaoce pobliže upoznamo s potencijalnim načelnicima općina Bosanski Petrovac i Bužim, te pokušamo predvidjeti rezultate prijevremenih izbora, razgovarali smo s građanima ovih krajiških općina i provjerili kome će dati svoj glas

Valjalo mi je spasiti porodicu, sačuvati vlastitu glavu te zadržati što više komšija i saboraca da se ne povuku s jedinicama tzv. Narodne odbrane. Onima koji su željeli ostati upućivane su razne prijetnje. Meni je poznanik došao reći da bježim jer me planiraju ubiti i kuću mi zapaliti. Valjda im je neko javio da zaustavljam vojnike i odvraćam ih od odlaska. Svojim ukućanima sam rekao da ostanu kod kuće, a ja sam otišao iskopati rov u šumi iznad kuće. Uzeo sam dvije puške i otišao u šumu, gdje sam ostao dok opasnost nije prošla. Samo je supruga znala gdje sam”

Svaki borac koji je ostajao ispraćao je nekog bliskog i dragog. Oca, brata, amidžu, daidžu, rođaka, prijatelja, komšiju. Svi su imali nekog svog koga su ispraćali ne znajući hoće li ga više ikad vidjeti. Bolje oružje ponijeli su borci koji su išli u napad, neka im se nađe. Bilo je i pojedinaca koji su krenuli bez oružja. Nadali su se da će ga oteti od neprijatelja. Htjeli su biti uz svoje drugove i da se nađu kao pomoć i zamjena onom ko bude ranjen ili ubijen. Prije polaska, borci koji su kretali u napad obukli su bijele uniforme kako bi se po snijegu neprimjetno približili neprijatelju. Oni koji nisu imali takve uniforme uzimali bi bijele čaršafe koje bi razrezali na sredini i tako napravili jednu vrstu ponča. Time su se maskirali

Najstarija do danas očuvana krajiška džamija jeste Fethija u Bihaću, koja u originalu predstavlja katoličku crkvu prenamijenjenu u džamiju. Druga džamija po starosti jeste Stara drvena džamija u Bužimu, koja je izgrađena u prvoj polovini 19. stoljeća. Iako je u cijelosti izgrađena od drveta, skoro dva stoljeća uspješno odolijeva zubu vremena, ali i brojnim ratnim vihorima

Bio je jedan od brojnih starješina 505. bužimske viteške brigade koji se nimalo nisu štedjeli da štite narod i brane državu od brutalne agresije kojoj su Bosna i Hercegovina i njeno stanovništvo tri i po godine bili izloženi. Tekbir na usnama i metak u grudima posljednji su detalji iz njegova ovodunjalučkog života jer je poginuo u direktnom okršaju s neprijateljskim vojnicima i izgovarajući najuzvišenije riječi koje jedan vjernik može izgovoriti

“Našao sam se oči u oči s jednim četnikom. Obojica smo imali osamdsetčetvorke i zapucali smo jedan na drugog. Međutim, on je bio precizniji. Pogodio me je rasprskavajućim metkom u redenik i opasač. Metak mi je rasporio stomak i crijeva su mi ispala vani. Uzeo sam ih rukom, uklonio s njih kamenčiće i slamke koje su se bile zalijepile i vratio ih unutra. Ja čitav rat nisam nosio zavoj niti sam kad previo ranjenika. Taj dan sam imao dva zavoja i tad mi je to trebalo prvi i zadnji put. Previo sam se i krenuo da se izvlačim”

Kako se ove godine navršava 140 godina od herojskog stava Halil-efendije naspram okupatorskih vojnika i službenika, prilika je to da se njegova dosad skromna biografija proširi nekim novim pisanim ili usmenim izvorom. Jer, ko zna, možda se očuvanje islama u Krajini, pored krvi šehida, hrabrosti gazija, znoja težaka, ili imana starih nena, ima zahvaliti i dovama dobrih Božijih robova, kakav je, po svemu sudeći, bio i Halil-efendija Hali

Zbog svojih zasluga u ratu, posthumno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem, značkom “Zlatni ljiljan”. Također, 12. januara 1996. godine posthumno je proizveden u čin natkapetana Armije RBiH. Iako po rođenju nije bio Bužimljanin, u ovom je mjestu ostavio veliki trag, prvo kao učitelj, a na koncu kao jedan od najznačajnijih starješina bužimske brigade. Osnovna škola “Konjodor”, u kojoj je svojevremeno i bio zaposlen, nosila je njegovo ime od 1999. do 2006. godine, kada je taj naziv ukinut. Ove godine, Skupština Unsko-sanskog kantona vratila je ime Sulje Mirvića u naziv ove škole. Iza njega su ostali supruga Suvada i sinovi Admir i Anel

Bužimljani i ustali Krajišnici obilježavaju značajne historijske datume, ali čini se da pamte samo novije događaje i novije junake dok se stari nepravedno zapostavljaju. Zato, lijepo bi bilo da se događaji iz 1737. godine u narednim manifestacijama prigodno obilježe u Bužimu i drugim našim gradovima i da se pamte imena svih naših gazija, bez kojih danas ne bi bilo ni Krajine ni Bosne

Podržite nas na Facebooku!