Dok je sasvim jasno zašto na ovakvo okupatorsko ponašanje ne reagiraju okupatorski saradnici, tj. strani projekti, poltroni i klijenti, nejasna je šutnja autentične bošnjačke politike, javnosti i javno angažiranih ličnosti kojima je valjda jasno da je atak na jazik atak na samo središte nacionalnog bića i identiteta.

“U kantonu u čijem Ustavu stoji ‘bošnjački jezik’, u kojem se u većini škola bosanski jezik ne može odabrati kao maternji, a unutar opće klime kontinuiranog negiranja bosanskog jezika i kompletnog bošnjačkog identiteta, mišljenja sam da Odsjek za bosanski jezik mora opstati po svaku cijenu i bez obzira na broj upisanih studenata. Mi više ne možemo očekivati grupe od dvadeset i više kandidata, kao što je to bilo nekada, ali moramo prihvatiti svakog studenta i maksimalno mu se posvetiti”

Halilović tvrdi da je prvo izdanje Pravopisa manjkavo jer je nastalo u ratnim uvjetima i u okvirima koje je odredila jednonacionalna komisija, tj. komisija sastavljena od pripadnika bošnjačkog naroda. Nije jasno šta je Haliloviću sporno u toj činjenici jer su Bošnjaci ionako jedini narod u Bosni i Hercegovini koji prihvata bosanski jezik kao vlastiti i koji se njime svakodnevno koristi.

Drugim riječima, ne zanima Crnadaka šta je između korica, nego šta je na koricama. Sve i kad bi sljedeće izdanje Halilovićeva pravopisa bio reprint Pravopisa srpskog jezika u izdanju Matice srpske, a karakteristična leksika bosanskog jezika bila netragom prognana s njegovih stranica, Crnadak i crnadaci opet bi horski skočili protiv njega ako bi mu na koricama pisalo bosanski, pa makar i sitnim slovima.

Radi se o jasnoj dnevnopolitičkoj politizaciji u predizborne svrhe. Držim da to nema svoje pravno uporište. Bosanski jezik je, prema Ustavu, jedan od tri službena jezika u BiH i bilo bi logično od najviših zvaničnika BiH da poštuju Ustav kako su se obavezali svečanom izjavom prilikom preuzimanja sadašnjih funkcija. Uvođenjem bosanskog jezika u državne škole u NJV taj maternji jezik samo je postao ravnopravan s druga dva: srpskim i hrvatskim. Neshvatljivo je i, meni neprihvatljivo, da je bosanski jezik zvaničan jezik u Srbiji, da su tamo udžbenici prevedeni na bosanski jezik i da se koriste u nastavi u Sandžaku, a da ga srpski predstavnici u BiH negiraju

Sada, kada je autor najnovijeg pravopisa bosanskog jezika napisao pravopis zajedničkog jezika pa potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku, očekuje se od kolega iz Srbije i Hrvatske da naprave sve isto – prvo treba izdati Hrvatski pravopis u kojem ćete svi vi slobodno moći pronaći i ono svoje i ono tuđe, a onda isti takav i Srpski pravopis. Šalim se? Ma, nikako. Ali, čemu bi onda postojala tri ista “različita” pravopisa. Da, ne trebaju nam tri ista pa će dovoljan biti samo jedan (ili, dovoljan će biti samo jedan propali pokušaj, da se preciznije izrazimo – vidite da se ne šalim). Ionako će ona druga dva (odnosno, tri) zadržati samo ono svoje, kako im i dolikuje

Nedžad Smajlović, jedan od roditelja Bošnjaka iz Vrbanjaca koji je u borbi za bosanski jezik od 2013. godine, kaže da se nije puno zamarao pitanjem udžbenika, ali mu nikako nema logike da se ne mogu koristiti udžbenici iz BiH, a mogu iz Srbije, prije svega zato što Ustav Srbije priznaje bosanski jezik, dok se u Republici Srpskoj insistira na nazivu jezik bošnjačkog naroda

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!