Halilović tvrdi da je prvo izdanje Pravopisa manjkavo jer je nastalo u ratnim uvjetima i u okvirima koje je odredila jednonacionalna komisija, tj. komisija sastavljena od pripadnika bošnjačkog naroda. Nije jasno šta je Haliloviću sporno u toj činjenici jer su Bošnjaci ionako jedini narod u Bosni i Hercegovini koji prihvata bosanski jezik kao vlastiti i koji se njime svakodnevno koristi.

Drugim riječima, ne zanima Crnadaka šta je između korica, nego šta je na koricama. Sve i kad bi sljedeće izdanje Halilovićeva pravopisa bio reprint Pravopisa srpskog jezika u izdanju Matice srpske, a karakteristična leksika bosanskog jezika bila netragom prognana s njegovih stranica, Crnadak i crnadaci opet bi horski skočili protiv njega ako bi mu na koricama pisalo bosanski, pa makar i sitnim slovima.

Radi se o jasnoj dnevnopolitičkoj politizaciji u predizborne svrhe. Držim da to nema svoje pravno uporište. Bosanski jezik je, prema Ustavu, jedan od tri službena jezika u BiH i bilo bi logično od najviših zvaničnika BiH da poštuju Ustav kako su se obavezali svečanom izjavom prilikom preuzimanja sadašnjih funkcija. Uvođenjem bosanskog jezika u državne škole u NJV taj maternji jezik samo je postao ravnopravan s druga dva: srpskim i hrvatskim. Neshvatljivo je i, meni neprihvatljivo, da je bosanski jezik zvaničan jezik u Srbiji, da su tamo udžbenici prevedeni na bosanski jezik i da se koriste u nastavi u Sandžaku, a da ga srpski predstavnici u BiH negiraju

Sada, kada je autor najnovijeg pravopisa bosanskog jezika napisao pravopis zajedničkog jezika pa potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku, očekuje se od kolega iz Srbije i Hrvatske da naprave sve isto – prvo treba izdati Hrvatski pravopis u kojem ćete svi vi slobodno moći pronaći i ono svoje i ono tuđe, a onda isti takav i Srpski pravopis. Šalim se? Ma, nikako. Ali, čemu bi onda postojala tri ista “različita” pravopisa. Da, ne trebaju nam tri ista pa će dovoljan biti samo jedan (ili, dovoljan će biti samo jedan propali pokušaj, da se preciznije izrazimo – vidite da se ne šalim). Ionako će ona druga dva (odnosno, tri) zadržati samo ono svoje, kako im i dolikuje

Nedžad Smajlović, jedan od roditelja Bošnjaka iz Vrbanjaca koji je u borbi za bosanski jezik od 2013. godine, kaže da se nije puno zamarao pitanjem udžbenika, ali mu nikako nema logike da se ne mogu koristiti udžbenici iz BiH, a mogu iz Srbije, prije svega zato što Ustav Srbije priznaje bosanski jezik, dok se u Republici Srpskoj insistira na nazivu jezik bošnjačkog naroda

Na nivou predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici kompletnu nastavu na bosanskom jeziku od prošle školske godine pohađa 15.536 učenika u 676 odjeljenja u 26 osnovnih, 9 srednjih škola i 3 predškolske ustanove. Do sada je štampano i u upotrebi je 229 udžbenika za nastavu na bosanskom. U sedam osnovnih škola u Prijepolju 126 učenika izučava predmet Bosanski jezik s elementima nacionalne kulture

Nastavljamo s književnim večerima, promocijama i radijskim emisijama. Cilj nam je da se u ove aktivnosti uključi što više govornika bosanskog jezika, što više udruženja i ustanova te da tako naš jezik sačuvamo za neke nove generacije, a da ga samim tim sačuvamo i u švedskom obrazovnom sistemu s nadom da će ovaj model prihvatiti i druge zemlje Evrope u kojima su naše zajednice brojne”

. A šta je bosansko u srcu Srbije? – Pa, jezik! Ne vjerujete? Konsultirajte Osmana ibn Abdurrahmana, Beograđanina. Doduše, i to su stoljeća što prolaze. Davno, 18. stoljeće. Osman se rodio, živio i radio u Beogradu kao prevodilac u osmanskoj Prevodilačkoj kancelariji, u kojoj je, prevodeći jednu knjigu o biljkama, uobičavao koristiti i domaće, lokalne nazive ili termine. Od svih južnoslavenskih jezika, Osman ibn Abdurrahman koristi samo jedan – bosanski. U Beogradu. Srcu Srbije

Podržite nas na Facebooku!