Bivši premijer Katara varšavsku konferenciju opisao je kao “svadbenu ceremoniju”, ciljajući na sada otvorenu “ljubav” arapskih autokratija (Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina) i Izraela. Koliko je konferencija bila neuspjeh SAD-a, toliko je uspjeh premijera Izraela. Na njegovom zvaničnom nalogu na Twitteru objavljeno je: “Ono što je važno glede ovog sastanka (...) jeste da je ovo otvoreni sastanak vodećih arapskih zemalja koje sjede s Izraelom u cilju unapređivanja zajedničkog interesa rata s Iranom”

Ta demokratska (r)evolucija poremetila je decenijsku (ne)ravnotežu u kojoj je kemalistička oligarhija vladala a da nikad nije dobila nijedne (poštene) izbore. Prelazak na predsjednički sistem u kojem se izvršna vlast osvaja s minimum 50% + 1 glas nadu oligarhije o povratku na stari status quo učinio je još iluzornijom

Ne mora se biti socijalista i/ili ljevičar da bi se u ovakvoj situaciji podržalo Madura. Zapravo, i nije riječ o njemu. Radi se o principu. “Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Turska, Iran, Južna Afrika i velika većina zemalja u svijetu priznaje legitimitet predsjednika Madura. Intenziviranje trenutnog sukoba ili vojna avantura imali bi posljedice daleko izvan granica Venecuele...”

Sastanak u Moskvi pokazao je da ni Rusija ni Turska ne žele dopustiti da razlike u stavovima dovedu u pitanje saradnju koja je posljednje dvije godine u velikoj mjeri stabilizirala sirijski građanski rat, a razlike nisu samo u vezi s tim ko će kontrolirati teritoriju sjevernoistočne Sirije kad se (i ako se – Rusija negira američke tvrdnje da je povlačenje počelo) američke snage s nje povuku

Podjela na bijele i crne Turke jedna je od usvojenih popularno-socioloških podjela turskog društva, koja s bojom kože nema nikakve veze, nego su “boje” markeri isključivo socijalnih kategorija. Bijeli su “urbana populacija, koja prihvata progresivne, sekularne, zapadne, republikanske vrijednosti”, dok su crni “konzervativni, islamistički i tipično oni manje obrazovani među originalno ruralnom anadolijskom populacijom”, kaže Wikipedija, besplatna online enciklopedija za površne

Ko zna koji put, Turska se susreće s kakofonijom iz raštimane Trumpove administracije. Razgovor između Trumpa i Erdoğana vjerovatno bi riješio “nesporazume” koje podmeću John Bolton i Mike, ali Trump je prezauzet borbom za zid na granici s Meksikom i blokadom američke vlade, pa je pitanje kada će se taj razgovor desiti. Ono što je očigledno, “multitasking” nije jača strana američkog predsjednika i pitanje je da li je uopće svjestan Boltonove subverzije

Iznenadno interesiranje američkih zvaničnika da “pogledaju” slučaj FETÖ može pružiti neki blagi optimizam. Međutim, pitanje je koliko je u tom interesiranju iskrenosti, a koliko želje da se Turska privuče (nazad) prema SAD-u, u šta spada naprasna ponuda protuzračnog sistema “Patriot” i povlačenje američkih trupa iz Sirije. Vrlo je moguće da su američki zvaničnici više zainteresirani za FETÖ finansijske manipulacije nego za istraživanje njegove uloge u puču u Turskoj, za koji su se nadali da će uspjeti

Razgovoru između Trumpa i Erdoğana, poslije kojeg je uslijedio taj nagli zaokret američkog angažmana u Siriji, prethodila je najava Turske da će pokrenuti vojnu akciju istočno od Eufrata kako bi sa svoje granice zbrisala PKK, kojem Zapad tepa “Sirijske demokratske snage”, “kurdske snage” ili upotrebom skraćenica (YPG, PYD) za jedno te isto – terorističku organizaciju tzv. Radničku partiju Kurdistana (PKK)

Svaki izbori dižu tenzije u svakom društvu. No, razlika od društva do društva jeste u mjeri do koje su politički igrači spremni ići u tom podizanju. CHP je već prilično dugo van okvira svake, a naročito političke pristojnosti. Pokušaj da se mase izvedu na ulice jeste karakteristično CHP postizborno ponašanje. Pokušano je to nakon referenduma 24. aprila 2017, a vjerovatno je najveći “grijeh” Muharema İncea u očima najtvrdokornijih pristalica CHP-a, što je, kako reče jedan novinar, “prekršio predizborna obećanja

Tvrdnja američkog specijalnog predstavnika za Siriju da su mirovni procesi Astana i Soči, iz kojih su se SAD samoizolirale, potpuni neuspjeh zato što “nisu ostvarili napredak glede sirijskog ustavnog komiteta”, te zbog toga UN treba da ih zaboravi i koncentrira se na (podjednako, ako ne i impotentniji) proces u Ženevi, jeste pokazatelj “zadivljujuće” kognitivne disonance. Prije svega prema Turskoj

Podržite nas na Facebooku!