U utorak je obilježena dvadesetogodišnjica tzv. postmodernog puča od 28. februara 1997. godine. Tim je pučem s vlasti otjerana koaliciona vlada Necmetina Erbakana i Tansu Çiler, formirana juna 1996. godine. Erbakan je promovirao tradicionalne i muslimanske vrijednosti, ali to ga teško čini fundamentalnim islamistom, kakvim je u to doba bio prikazivan u stranoj i dijelu domaće štampe. No, ta etiketa bila je ključna da se vojna intervencija u politiku s radošću i olakšanjem dočeka na Zapadu

Vlasti njemačkog grada Gaggenau zabranile su skup turskih građana na kojem im se trebao obratiti turski ministar pravde Bekir Bozdağ. Navedeni razlog zabrane – “sigurnost i nedostatak parkinga” – svojevrsna je uvreda inteligencije. Gotovo identična zabrana (opet “tehnički” razlozi) stopirala je skup u Kölnu na kojem se ministar ekonomije Republike Turske Nihat Zeybekci trebao obratiti turskim biračima

Izgleda kao da je, padom Halepa i primirjem postignutim poslije toga, nestalo interesa za informiranje o narušavanju tog primirja i civilnim žrtvama svakodnevnih bombardiranja. Kao da niko ne želi narušiti sliku koju emitiraju manje-više svi političari svih umiješanih strana ponavljajući frazu kako se “primirje uglavnom održava”. Time se Asadu praktično daju odriješene ruke

Ubrzo nakon razgovora Trumpa i Erdoğana, portparol predsjednika Turske Ibrahim Kalın potvrdio je da se o dva glavna kamena spoticanja u odnosima dviju zemalja – FETÖ i američkoj podršci YPG-u u Siriji – razgovaralo, te da su dotaknuta pitanja “sigurnosne zone” u Siriji i operacije za oslobađanje Raqqe, de facto glavnog grada tzv. Islamske države

Još će se vidjeti da li je za Merkelovu ova posjeta bila uspješna. Namjerno personaliziram jer tursko-njemački odnosi teško da su bilo šta njome dobili ili izgubili. Posjeta je za (skoro) jedini cilj imala spašavanje njene (političke) glave spašavanjem dogovora o izbjeglicama. Dok je boravila u Ankari, objavljena su istraživanja javnog mnijenja u Njemačkoj po kojima bi je njen rival na predstojećim izborima, lider socijaldemokrata Martin Schulz, u direktnim izborima otpuhao sa scene

Anadolija je izvijestila da je Biro za borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala pri kancelariji glavnog istražitelja Istanbula ustanovio da su četverica od osmerice bjegunaca u noći 15. jula 2016. godine imali telefonski kontakt s dvojicom članova pučističkog tima koji je poslat u Maramaris sa zadatkom da ubije predsjednika Republike Turske. Kao što sada znamo, vidimo da to nije dojmilo Ustavni sud Grčke

Hrpa je gluposti napisana i/ili emitirana u inostranstvu glede ovih ustavnih promjena. Najveći je bauk, naravno, prodavan kako Erdoğan mijenja sistem u predsjednički da bi proširio svoju moć. Da je ova mantra istinita, do sada bi vladao univerzumom. Vajni “analitičari” nisu ni zavirili u postojeći Ustav da vide kakva (ogromna) ovlaštenja, a bez krivične (odnosno bez ikakve) odgovornosti ima predsjednik republike, a koja se ovim amandmanima uvodi

Ako treba nekog kriviti za to što ostrvo nije ujedinjeno, postoji bolji kandidat – kombinacija UN-a i Evropske unije. Posljednji put kada je ujedinjenje bilo nadohvat ruke, aprila 2004. godine, planom tadašnjeg generalnog sekretara UN a Kofija Annana, koji su oba društva trebala prihvatiti na simultanim referendumima u grčkom i turskom dijelu Kipra, Evropska unija minirala je plan obećanjem grčkom dijelu da će biti primljen u Uniju bez obzira na ishod tih referenduma

Tekst Roberta Fiska jeste paradigma antiturske propagande, a on je novinarska zvijezda i “autoritet” za pitanja regije – takorekuć brend – pa je stoga korisno pobliže pogledati njegovu paškvilu objavljenu 2. januara pod naslovom Ovo je razlog što se mi na Zapadu ne osvrćemo na mrtve u Turskoj

Podržite nas na Facebooku!