Ono što je očigledno jeste da SAD i Sjeverna Koreja “denuklearizaciju” vide različito. Dok se ta nejasnoća ne razjasni, mogu se Donald i Kim sastajati nebrojeno puta da ne potpišu ništa. Za Pyongyang se denuklearizacija odnosi na cijeli Korejski poluotok (i šire – Japan), dok je za Washington denuklearizacija (samo)lišavanje Pyongyanga atomskog naoružanja

Čak i kada “zaboravimo” da je fotografija fotografov izbor onoga što želi da vidimo, uvijek postoji mogućnost da je pripovjedač patološki lažov. Turska javnost nedavno je imala prilike da vidi upravo taj scenarij. Lider Republikanske narodne partije (CHP) Kemal Kılıçdaroğlu napravio je predstavu od jedne fotografije. Na njoj je prikazana žena, tradicionalno obučena, kako čuči ispred prevrnutog kontejnera za smeće i čeprka po njemu

Bivši premijer Katara varšavsku konferenciju opisao je kao “svadbenu ceremoniju”, ciljajući na sada otvorenu “ljubav” arapskih autokratija (Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina) i Izraela. Koliko je konferencija bila neuspjeh SAD-a, toliko je uspjeh premijera Izraela. Na njegovom zvaničnom nalogu na Twitteru objavljeno je: “Ono što je važno glede ovog sastanka (...) jeste da je ovo otvoreni sastanak vodećih arapskih zemalja koje sjede s Izraelom u cilju unapređivanja zajedničkog interesa rata s Iranom”

Ta demokratska (r)evolucija poremetila je decenijsku (ne)ravnotežu u kojoj je kemalistička oligarhija vladala a da nikad nije dobila nijedne (poštene) izbore. Prelazak na predsjednički sistem u kojem se izvršna vlast osvaja s minimum 50% + 1 glas nadu oligarhije o povratku na stari status quo učinio je još iluzornijom

Ne mora se biti socijalista i/ili ljevičar da bi se u ovakvoj situaciji podržalo Madura. Zapravo, i nije riječ o njemu. Radi se o principu. “Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Turska, Iran, Južna Afrika i velika većina zemalja u svijetu priznaje legitimitet predsjednika Madura. Intenziviranje trenutnog sukoba ili vojna avantura imali bi posljedice daleko izvan granica Venecuele...”

Sastanak u Moskvi pokazao je da ni Rusija ni Turska ne žele dopustiti da razlike u stavovima dovedu u pitanje saradnju koja je posljednje dvije godine u velikoj mjeri stabilizirala sirijski građanski rat, a razlike nisu samo u vezi s tim ko će kontrolirati teritoriju sjevernoistočne Sirije kad se (i ako se – Rusija negira američke tvrdnje da je povlačenje počelo) američke snage s nje povuku

Podjela na bijele i crne Turke jedna je od usvojenih popularno-socioloških podjela turskog društva, koja s bojom kože nema nikakve veze, nego su “boje” markeri isključivo socijalnih kategorija. Bijeli su “urbana populacija, koja prihvata progresivne, sekularne, zapadne, republikanske vrijednosti”, dok su crni “konzervativni, islamistički i tipično oni manje obrazovani među originalno ruralnom anadolijskom populacijom”, kaže Wikipedija, besplatna online enciklopedija za površne

Ko zna koji put, Turska se susreće s kakofonijom iz raštimane Trumpove administracije. Razgovor između Trumpa i Erdoğana vjerovatno bi riješio “nesporazume” koje podmeću John Bolton i Mike, ali Trump je prezauzet borbom za zid na granici s Meksikom i blokadom američke vlade, pa je pitanje kada će se taj razgovor desiti. Ono što je očigledno, “multitasking” nije jača strana američkog predsjednika i pitanje je da li je uopće svjestan Boltonove subverzije

Iznenadno interesiranje američkih zvaničnika da “pogledaju” slučaj FETÖ može pružiti neki blagi optimizam. Međutim, pitanje je koliko je u tom interesiranju iskrenosti, a koliko želje da se Turska privuče (nazad) prema SAD-u, u šta spada naprasna ponuda protuzračnog sistema “Patriot” i povlačenje američkih trupa iz Sirije. Vrlo je moguće da su američki zvaničnici više zainteresirani za FETÖ finansijske manipulacije nego za istraživanje njegove uloge u puču u Turskoj, za koji su se nadali da će uspjeti

Podržite nas na Facebooku!