Riječi čelnika prijedorskog SDS-a Srđe Srdića u Narodnoj skupštini RS-a u novembru 1992. godine, kada izjavljuje da je Prijedor bio jedina zelena općina u Bosanskoj krajini i da ona to više nije “jer smo ih (Bošnjake, op. a.) mi sredili i spakovali tvrdim pakovanjem tamo gdje im je mjesto”, najbolja je ilustracija zbivanja u Prijedoru te godine

Ovogodišnje obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru proteklo je, kao i uvijek, dostojanstveno. Protokolom je bila predviđena šetnja glavnom gradskom ulicom, te okupljanje na centralnom gradskom trgu, na kojem se svake godine polože 102 ruže obilježene imenima 102 ubijene prijedorske djece. Redovno godišnje okupljanje obilježe povremene diskusije, oprečni istupi u javnosti ili u izbornim godinama demonstracija sile lokalnih vlasti zloupotrebom skupštinske sale

Slavkina grupa u veoma je kratkom roku potpuno likvidirana. Srpske vlasti govorile su o 14 poginulih pripadnika vojske tokom akcije. Pohapšeni pripadnici Slavkine grupe, poslije istraga sprovedenih u Keratermu i Omarskoj, umirali su u najgorim mukama. Logoraši Omarske sjećaju se izmrcvarenog Slavka Ećimovića, sprovedenog trofejno sa žicom kroz probijene obraze prema mjestu na kojem će biti strijeljan

Prije nekoliko dana, Dušan Šehovac, sociolog i osnivač Demokratske inicijative sarajevskih Srba, objavio je članak pod naslovom "Zašto ratni sukob u Prijedoru i danas medijima u FBiH služi da bi se ubijala istina?, u kojem, između ostalog, brojku od 3.178 ubijenih prijedorskih civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti ocjenjuje kao ideološki i nacionalistički podatak. Prijedorčanin, historičar Jasmin Medić u tekstu za Stav reagira na ovaj Šehovčev članak

Preživjeli su ostali da tragaju za onim što je ostalo od njihovih voljenih, nadajući se da će im bar koščicu naći, da je pomiluju pa spuste ponovo u zemlju da tu ostane. Ali ovaj put, umjesto trakom, trajno obilježenu bijelim nišanom. Jednim i jedinim dokazom istine

Uljuljkan u udobnu haško-američku sofu, Hodžić koji nije iskusio logore, koji nije proživio muke povratka u Kozarac ili Prijedor, koji je genocid u Prijedoru doživio samo iz priča logoraša, koji o tome kako je živjeti u opsadi Sarajeva ne zna ništa, zapravo je samo izrekao ono što vole čuti i grantovima obilno nagraditi inozemni donatori. Pomirenje, zaborav, svi su krivi. Zločina je bilo na sve strane. Porediti Kazane i Prijedor suludo je, glupo, bezobrazno i nadasve opasno

Podržite nas na Facebooku!