Isto je i s Isovićevim tvrdnjama da su ateisti poput njega osobe širokih shvatanja kojima, eto, ne smeta mahrama na glavama političarki i javnih radnica, mada vrlo dobro znamo kakav je bio status mahrame tokom SFRJ te da je ona i danas pod konstantnim napadima ateističko-ljevičarskog bloka u politici i medijima (sjetimo se samo javnog linča Arzije Mahmutović).

Tvrdeći da danas postoji i nekakva pučistička “politička alternativa”, ali i “kritična masa” koja bi podržala nasilni prevrat, na stranicama Avazovog podliska počeo je zagovarati ne samo državne udare, ulične nerede i nasilne proteste nego i “dozirano nasilje”, što će reći ciljano nasilje prema odabranim pojedincima i grupama koji se svrstavaju u red političkih neistomišljenika.

I on ovaj čin, ali i ostale nedavne tragedije, stavlja u kontekst “metropolizacije” Sarajeva izrugujući se toj ideji i pritom neskriveno pateći za “sigurnim” vremenima milicije, kada je grad Sarajevo bio provincija, ali mnogo sigurnija, doduše ne za Dizdarevićeve neistomišljenike koje je gutao proždrljivi mrak podruma komunističkih službi sigurnosti.

Lekcije o novinarstvu sa stranica najgoreg medijskog cunamija koji je ikada poplavio ovu državu drži osoba koja je, u vrijeme dok je s Damirom Kaletovićem upravljala Informativnim programom FTV, dopustila da mu tadašnji predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija “apsolutno, apsolutno” pred kamerama diktira sadržaj i uređuje Dnevnik u 19.30.

U toku je svojevrsna “false flag” operacija nastala u nekoj od regionalnih obavještajno-političko-medijskih kuhinja, a kojih je Dnevni avaz dio. Insistiranje Radončićevih novina da se radi o prijetnjama koje navodno dolaze iz “radikalnih islamističkih krugova”, pokušaj da se u to involviraju Radončiću omražene osobe iz pravosuđa poput Meddžide Kreso, otvoreno korištenje kao izvora čovjeka kojeg su do jučer na stranicama Avaza nazivali umno poremećenom spodobom, pokušaj da se prijetnje iskoriste da bi se atakovalo na OSA-u, još jedinu državnu instituciju koja nije pala u šape antidržavne osovine Dodik – Čović – Radončić, i suluda namjera da se za sve to optuži ni manje ni više nego Bakir Izetbegović pokazuje da je na sceni nešto više od standardnog Radončićevog političkog beščašća i uobičajenog avazovskog propagandnog oportunizma

Ismijava se, dakle, tako s onih 350 radnika u Donjem Vakufu osoba koja je dvije i po godine uredno primala 2.000 maraka uredničke plaće na FTV, iako je s te dužnosti odavno bila smijenjena. Osoba koja je uredničku plaću primala čak i u vrijeme dok je vodila kampanju za prošle opće izbore u BiH.

Neprincipijelna propagandistička šizofrenija gdje se jednog te istog političara ili stranku napada zbog defetizma i kapitulantstva kada smiruju napetu situaciju, da bi ih se onda napalo kao ratoborne huškače kada glasno poruče da državu ima ko braniti.

Podržite nas na Facebooku!