Zbog svojih zasluga u ratu, posthumno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem, značkom “Zlatni ljiljan”. Također, 12. januara 1996. godine posthumno je proizveden u čin natkapetana Armije RBiH. Iako po rođenju nije bio Bužimljanin, u ovom je mjestu ostavio veliki trag, prvo kao učitelj, a na koncu kao jedan od najznačajnijih starješina bužimske brigade. Osnovna škola “Konjodor”, u kojoj je svojevremeno i bio zaposlen, nosila je njegovo ime od 1999. do 2006. godine, kada je taj naziv ukinut. Ove godine, Skupština Unsko-sanskog kantona vratila je ime Sulje Mirvića u naziv ove škole. Iza njega su ostali supruga Suvada i sinovi Admir i Anel

Preostale stare kladuške džamije, bez obzira da li se u njima danas odvija ili ne odvija vjerski život, sjaje sjajem svoje lokalne, zavičajno-islamske arhitekture. Lijepe za oko, lijepe za dušu, one ostaju da u vremenima koja dolaze budu trajni izvor sevapa za sve njihove vakife, ali i vjerni svjedok postojanja bošnjačko-muslimanske kulture i graditeljske tradicije na krajnjem sjeverozapadnom dijelu bosanske zemlje

Alija Nametak napisao je da je Šuvalić “kao hirurg vršio vivesekciju društva svog užeg zavičaja i bez poštede udarao po svima koje je smatrao krivcima”. Njegov književni opus predstavlja buntovnički krik protiv društvenih anomalija, zla i nemorala kojemu je svjedočio, protiv tlačitelja naroda čija je žrtva i sam bio

Meho Bašić je za života odbio priznanje “Zlatni ljiljan”. U toku rata, prilikom jedne godišnjice su ga predlagali, ali im je on rekao da se ne bori ni za ljiljane ni za pare. Nakon pogibije, posthumno mu je dodijeljen. Kod kuće je često imao običaj kazati da glavni glumci poginu na kraju. U porodici su stalno strepili nad tim riječima, koje su se na koncu, nažalost, obistinile

Osim po materijalu od kojeg su izgrađeni, od nadgrobnih spomenika u ostalim dijelovima Bosne, krajiški bašluci bitno se razlikuju po izgledu i visini, te motivima kojima su ukrašeni. Pored kulturno-historijske, oni imaju spomeničku, estetsku te pejzažno-oblikovnu funkciju. U novije vrijeme stari krajiški nišani sve su izloženiji uništavanju, a praksa podizanja novih nišana u skladu s vlastitom tradicijom sve je rjeđa

Sead Emrić više je puta naglasio potrebu ukazivanja većeg poštovanja i podrške “umjetničkom dragulju” kakav je Ismet Erdić. Kako kaže, Erdića bi i dosta veće sredine rado poželjele jer njegovi radovi imaju državne i regionalne domete. Predstavljajući još jedan veliki izdavački poduhvat bužimskog “Preporoda”, Emrić je naglasio da svojim radom autor Ismet Erdić u zemlji i regiji u najboljem svjetlu afirmira rodni Bužim te Bosansku Krupu, u kojoj već godinama živi i radi

Husein tvrdi da su ga dobra djela nekoliko puta spasila od sigurne smrti: “Išao sam autobusom koji je počeo plesati po cesti. Šofer je otvorio vrata i rekao da iskače ko može. Dvojica su tada poginula, više ih je bilo ozlijeđenih. Prije nego što se autobus prevrnuo, ja sam iskočio i nije mi bilo ništa. To je bilo u Maloj Kladuši prije nego što ću ostati bez nogu. Drugi put bilo je ovo kad sam bio pod vozom. Tu su šanse da neko preživi manje od 1%. Smatram da me je u oba slučaja samo Bog dragi sačuvao. Bilo je još nekoliko sličnih situacija”

Podržite nas na Facebooku!