“Nekoliko porodica koje žive ovdje nastoje opstati i preživjeti. Ovo je selo nakon 14 godina od prvog povratka dobilo prvi kilometar asfalta. Smatram da je to davno trebalo uraditi, ali nije bilo sluha. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica FBiH odlučilo je pomoći selu i ljudima koji ovdje žive”, kaže Azir Osmanović

“Bojim se da će Luka za deset godina nestati. Da su normalniji uvjeti života, prvi bi se moj sin vratio ovdje. Kako mladi da formiraju porodicu, ko će doći u ova sela kad od centra Srebrenice treba više od sat i po vožnje. Ovo je mjesto neženja”

“Čujemo razne izjave zbog kojih se često puta osjetimo uvrijeđeni. Mnogi su od nas uvrijeđeni kada čuju da nas neki u svojim izjavama nazivaju srebreničkom sirotinjom i preko nas pokušavaju ubirati političke poene, ili se razračunavati s onima koji pomažu nama, a i Srebrenici. Mi nismo sirotinja. Ima ljudi koji teško žive, ali tome su doprinijeli i oni koji su godine proveli u parlamentarnim klupama i raznim pozicijama. Njih pozivamo da kažu šta su to oni uradili za Srebrenicu i ljude ovdje, osim što su imali lične koristi”

Posljednjih godina objavljeno je nekoliko knjiga čiji su autori djeca Srebrenice. Danas odrasle osobe, u julu 1995. godine djeca koja su se držala za majčine dimije ili bila u majčinom naručju, kroz knjige i svjedočenja podsjećaju na genocid u Srebrenici

Mi smo našu djecu željeli vratiti ondje odakle su ih i odveli. Zbog toga smo proveli anketu među preživjelima. Potočari su bili jedino mjesto na kojem smo ih htjeli ukopati. Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch donio je odluku prema našoj anketi”, prisjeća se Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”

Podržite nas na Facebooku!