Nakon nekoliko kilometara, našao sam oca. Sjedi uz jedno drvo i plače. Kad me je ugledao, kaže: 'Sine, idi ti i spasi se, imaš dijete, a ovo sve ostavi.' Rekao sam mu: 'Babo, neću, vratio sam se po tebe i braću.' Našao sam i oba brata. Stariji brat Senad, koji je bio 1969. godište, rekao mi je: 'Idi ti, bolje ti da pređeš nego ja, bježi, ako padne granata, pobit će nas sve.' On nije bio oženjen, a ja sam tada imao kćerku. Tu smo se rastali. Oca i braću nikad više nisam vidio”

Smisao ''Marša mira'' i jeste da se oda počast ubijenim Bošnjacima Srebrenice i pruži podrška preživjelim, kojih je nažalost iz godine u godinu sve manje. Na ovoj trasi smo u posljednje tri godine pronašli posmrtne ostatke, odjeću, obuću i razne lične predmete. Učesnici ''Marša mira'' imat će priliku da to vide, ali će biti zabranjeno da se to dira ili nosi, kaže Munir Habibović, jedan od preživjelih iz jula 1995. godine

Ploča s petokrakom zamijenjena je spomen-pločom s krstom, služen je parastos srpskim žrtvama iz Drugog svjetskog rata, a prije nekoliko dana na spomenik je postavljen i pravoslavni krst. Među stradalim koji su ukopani u partizanskoj kosturnici bilo je Bošnjaka, Srba, Hrvata, Roma i ostalih

Mi imamo čovjeka iz Tišće koji dolazi svako mjesec dana ovdje i odvozi ćumur. Bude to u prosjeku jedan veći kamion ćumura. Posla ovdje ima ko hoće da radi”, priča Halil. Povratnika kao što su braća Ajšić priličan je broj u srebreničkim selima. Oni koji su vrijedni, hoće raditi, ponekad i naporno kao Ajšići, žive solidno od svog rada

Intelektualci moraju da uđu u narod. Narod hoće živu riječ. Ne može se živjeti rastrošno, a govoriti o moralu. Ne može se jedno pričati, a drugo raditi. Mora se živjeti onako kako se priča. Bošnjaci prolaze kroz krizu autoriteta. Naš narod jeste takav kakav jeste, mi bolji nemamo, i vrlo mu je teško nametnuti autoritet. Ipak, kroz povijest, ali i danas, ima u Bošnjaka ljudi koji se cijene, a to su oni koji stoje iza onoga što kažu

“Ne smijemo zaboraviti šta nam se desilo od 1992. do 1995. godine. Na ovom spomen obilježju upisano je 856 imena s područja Cerske i okoline koja su bila ovdje kada smo 1. marta 1993. godine morali da se povučemo prema Srebrenici. Ako mi budemo neozbiljni i neodgovorni, onda ćemo da zaboravimo. Mi ne smijemo zaboraviti jer bi nam se moglo desiti slično. Imamo mi nagovještaja svakakvih, ali se nadamo da se neće desiti ono što se dešavalo tokom rata”, kaže Mušan Čelebić, predsjednik Organizacionog odbora obilježavanja manifestacije “Dani Cerske 2019”

Sve je ovo oko nas davanje dragog Allaha. I ovo janje Božiji je dar. Možda i upozorenje. Mi ljudi smo se previše opustili, svašta nam se dešavalo, ali pameti haman nismo došli. Ja to vidim i po ovim našim imanjima. Pustili smo da zarastu. Lijepo je ovdje. Ljepota, ali, nažalost, nema nas puno. Nekoliko porodica, na prste jedne ruke možemo se izbrojati”

Podržite nas na Facebooku!