Posljednjih godina objavljeno je nekoliko knjiga čiji su autori djeca Srebrenice. Danas odrasle osobe, u julu 1995. godine djeca koja su se držala za majčine dimije ili bila u majčinom naručju, kroz knjige i svjedočenja podsjećaju na genocid u Srebrenici

Mi smo našu djecu željeli vratiti ondje odakle su ih i odveli. Zbog toga smo proveli anketu među preživjelima. Potočari su bili jedino mjesto na kojem smo ih htjeli ukopati. Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch donio je odluku prema našoj anketi”, prisjeća se Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”

Mi smo narod koji je preživio genocid i prije nekih 15-ak godina nismo mogli ni sanjati da ćemo u Srebrenici dočekivati ramazane kako ih dočekujemo danas. Mi smo ove godine klanjali teravih-namaz na deset mjesta, angažirali smo četiri učenika medrese. Imamo tri naše učenice medrese koje su sada na praksi i uključene su u naše ramazanske programe. Ta su djeca odrasla u Srebrenici poslije rata. To je ono što nam daje snagu i što pokazuje da ima života u Srebrenici”, priča Damir-efendija, koji kaže da su mladi najveće bogatstvo Srebrenice

Pripreme za ovogodišnji “Marš mira 2017”, trinaesti po redu, uveliko traju. Trasa puta uređuje se i sve će biti spremno do 8. jula, kada će nekoliko hiljada učesnika preći put duži od stotinu kilometara u znak sjećanja i odavanja počasti žrtvama genocida i učesnicima “puta smrti” 1995. godine

Protekli period ne ulijeva nadu ni sigurnost da će ono što se desilo biti kažnjeno. Stječe se utisak da će veliki broj zločinaca izbjeći kaznu. Ipak to nije uradilo nekoliko ljudi, nego je to sistematski rađeno. Iza zločina nad Bošnjacima u Bratuncu stajao je sistem. Tužilaštvo, nažalost, ne vrši brzi sudski proces. Određeni svjedoci umiru i sve to otežava da se dođe do onih koji su počinili zločine

“Kada nakon dugo godina dođete u rodno mjesto i zateknete ga u tako zapuštenom stanju, to vas zaboli. Ali, ipak, mi Kameničani smo ti koji moramo dovesti stvari u red na ovom prostoru. Prvo moramo stvoriti uvjete za normalnu egzistenciju, a onda se potruditi da sačuvamo od zaborava patnju i stradanja ovdašnjeg stanovništva. To je potrebno i onima čiji su očevi počinili kriminal ovdje, kao i onima čije su porodice stradale”

Malo je falilo da majci srce pukne kada joj je rečeno da mora pustiti mene, jer ću ja “doći drugim autobusom”. Rekao je to neki bezimeni vojnik (jedan od hiljadu drugih) i odvojio me. Došao je drugi vojnik i rekao mu da me pusti. U dvjema rečenicama stane život: “Doći će drugim autobusom” i “Pusti ga”. Da je bilo po riječima prvog, ja nikad ne bih došao

Podržite nas na Facebooku!