: Oko pet hiljada vojnika s područja Srebrenice služilo je u Prvom svjetskom ratu. Poginulo ih je hiljadu. Podaci o njima mogu se pronaći u Državnoj biblioteci Austrije. Oni koji su se vratili s ratišta pričali su o ratnim danima, stradanju, teškim trenucima, bitkama i zarobljavanju. Stotinu godina poslije, još se u srebreničkim selima pričaju nevjerovatne priče o povratnicima iz Prvog svjetskog rata

Za dolazak Italijana u Osmače u najvećoj mjeri zaslužan je Irvin Mujčić. Ovaj mladi čovjek rođen je u Srebrenici. Ratne (ne)prilike su ga s porodicom odvele u Italiju, gdje se školovao. Otac mu je ubijen u julu 1995. godine. Kaže da je nakon završenog fakulteta u Rimu godinu proveo u Tunisu, godinu u Egiptu, nakon čega se vratio u Italiju, odakle je otišao u Bruxelles zbog posla, ali na kraju je srce odlučilo da se vrati kući u Srebrenicu

“Kuća dobrih tonova”, nakon nekoliko godina uspješnog rada, odlučila se na novi korak. Naime, prije nekoliko dana završen je prvi regionalni kamp “Srebrenica Music Camp 2018”, na kojem je učestvovalo 150 djece iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske. Nakon nekoliko dana orkestarskih i horskih radionica, druženja s vrhunskim svjetskim stručnjacima, održan je veliki zajednički koncert u Srebrenici na kojem su izvedene neke od najljepših pjesama od sevdaha pa do rok-klasika

Dokumentarni film Glogova – neispričana priča donosi nevjerovatne ljudske priče i sudbine. “U filmu možete vidjeti priču o čovjeku koji je bio ranjen. Četverica boraca su ga nosila, pa su došla druga trojica da ih odmijene. Naišli su na minsko polje i sva sedmerica poginula, a ranjenik ostao živ na nosilima. Preživio je poslije toga i masakr u Tuzli, ostao neokrznut. I danas je živ”, ističe autor Avdo Huseinović

“Po svim tim prilikama i kako se pričalo, za ovo mezarje zna se i u dalekom Bagdadu. Po pričama, to su šehidi s tih prostora Dalekog istoka. Kada su došli, kako su tu ukopani, odakle, to još niko ne zna”, priča Abdulkadir i dodaje da ovaj lokalitet nije smatran za obično groblje, nego su i muslimani i pravoslavci dolazili na to groblje da se mole i traže lijeka kada ih kakva bolest ili tegoba snađe. Muslimani su tu činili dovu za kišu, a pravoslavci palili svijeće

“Kod mene je svake godine nervoza postajala sve veća i veća jer moj brat nema svoj grob. Prošle godine nisam bio psihički spreman na bratov ukop, a ove godine njegova porodica i ja donijeli smo odluku da bude ukopan bez obzira kako se ko osjećao. Lakše je kada znamo gdje mu je mezar, gdje možemo doći i proučiti Fatihu”

“Uh, Šljivovica je bila gadna. To je valjda nekad bila neka fabrika. Prva dva-tri mjeseca bilo je baš loše. Nisu dali Crvenom krstu da uđe. Hrane nije bilo. Dnevno smo dobijali jednu konzervu ribe zvanu ‘čamac’, koja je išla na nas četvericu. Osim toga, dobijali smo po jednu krišku hljeba. Nikad nisam mogao shvatiti kako su uspijevali da isjeku onaj hljeb onako, jer kroz tu se krišku hljeba faktički vidjelo. To je bio obrok za 24 sata”

“Išao sam prema prolazu, prema slobodnoj teritoriji. Na putu je bilo oboreno drvo, a s lijeve strane rov. Kada sam se približio tom drvetu i rovu, izašao je vojnik koji je bio crven u licu, opsovao mi je majku i upitao: 'Ko je tebe tolikog pustio?' 'Vojska', odgovorio sam. Opet mi je opsovao majku i rekao da se vratim nazad. Vratio sam se stotinjak metara, gledao sam u rijeku Drinjaču koja je protjecala i razmišljao da skočim u vodu, pa šta bi da bi. Ali, da sam to uradio, ubili bi me jer ne bih mogao pobjeći”

Podržite nas na Facebooku!