Otto i devet života

Skakao sam iz jednih u druge cipele sve dok nisam uletio u ove u kojima trenutno stojim. Na tren su pretijesne, a onda prevelike, nekad se napune zlatom, a nekad govnima

Svaki se mjesec Otto pojavi na vratima. Čeka ga isto mjesto na drvenoj pregradi između kuhinje i dnevne sobe koju sam napravio kada smo uselili u stan. On se tu nakon nekog vremena opusti i sve izgleda kao i obično.

Otto je zlatna ribica koju prijateljica moje supruge ostavi kod nas kada ide na svoja dugačka poslovna putovanja. Kako imamo dvije mačke u kući, morao sam napraviti pregradu da mačke ne bi pojele Otta. A on, sam u svojoj staklenoj kugli, totalno je indiferentan na moje urlanje kada Arsenal primi ili da gol, kada se supruga i ja svađamo čiji je red za kuhanje, kada se upali alarm za dim nakon što zagori burek. Jedino vrijeme kada počne skakati od radosti jeste jutro, pred dobijanje svoje dnevne klope. Kada krene bezvoljno plutati po površini i “dahtati”, onda mu treba promijeniti vodu. Otto kao Otto, ista meta – isto odstojanje. Sudeći po tome koliko dugo dolazi kod nas u posjetu, reklo bi se da je star petnaestak godina.

Životni je vijek zlatne ribice između pet i deset godina. Kako je to Otto, svojevrstan metuzalem u svijetu ribica, naizgled premašio sva moguća očekivanja? To pitanje mogao sam eventualno sebi postaviti sve dok supruga nije jednom u prolazu rekla da je ovo barem treći Otto kojeg čuvamo. Spustio sam knjigu koju sam čitao i zagledao se u Otta. Zaista, izgledao je manji nego prošli put, a sigurno nije slabo hranjen, sigurno nije u pitanju štrajk glađu. Svaki put kada bi Otto zakovrnuo i isplivao na površinu sa stomakom prema nebu, naša prijateljica otišla bi do radnje za prodaju kućnih ljubimaca i kupila novu ribicu. Novi Otto zamijenio bi prethodnog kao da se ništa nije desilo. Otto kao Otto, koprca se u svom “posljednjem” životu. Ali šta je sa mnom? Šta je s mojim životima u posljednjih pedeset godina? Zadeveran, krenuo sam ih brojati.

Prvog života slabo se sjećam. Bio sam premlad. Od kolijevke pa do kraja obdaništa slabo šta je ostalo, poneki spašeni “frame” s nehotice osvijetljenog fotografskog filma.

Drugi život počeo je u osnovnoj školi s prvim školskim časom. S gomilom djece koju sam prvi put u životu sreo. Škola se otegla, novi učenici dolazili su u razred, a stari odlazili. Stizali su novi predmeti, a stari se zaboravljali. Poslije škole bilo je mnogo interesantnije. Provoditi djetinjstvo na Džidžikovcu bila je prava privilegija. Beskrajno igranje i smijeh. To je trajalo do ekskurzije u osmom razredu, a onda nas je nogom napenalilo na ulicu.

Treći život počeo je sa srednjom školom i tinejdžerskom problemima, bavljenjem muzikom, sportom, prvim kreativnim pokušajima i raznoraznim budalaštinama. Ambicije su se mijenjale, bilo je nemoguće sagledati sve skupa, brzo je sve to prohujalo. Nisam se pošteno ni okrenuo, a počeo je novi život.

Brutalnost prvog buđenja u kasarni JNA na Malom Lošinju pokrenulo je četvrti život. Bio sam otrgnut od rodnog grada. Sve što je činilo dotadašnju sliku svijeta odjednom je nestalo. Opet nove face, ali ovaj put sasvim druga planeta. Vojska k’o vojska, s namjerom da od tebe napravi “čoveka”, podrazumijevala je odsustvo individue. Ubrzo sam zaboravio ko sam i gdje sam. Poslije sam, kao “džomba” s mnogo slobodnog vremena na raspolaganju, mogao da gledam u plafon i maštam.

Peti život počeo je povratkom iz vojske. Udaren u lice apsolutnom slobodom, tražio sam se naokolo. Našao sam se na Akademiji likovnih umjetnosti s četiri kolegice u klasi i s članstvom u nekoliko bendova. Studentski su dani svima nama koji se baš nismo otkidali od studiranja bili fenomenalni. Slika budućnosti bila je nejasna, ali ko je o tome mislio? Koga je bilo briga šta je tu večer na dnevniku?

Šesti život počeo je s padom minobacačkih granata kalibra 120 mm po Džidžikovcu. Opet druga planeta, ovaj put najgora moguća. Isti grad i isti ljudi. Nije prošlo dugo, našao sam se u blatu do iza vrata. Ko zna koliko je milenija sve to trajalo, zaista sam mislio da dalje neću moći. Desilo se čudo pa je jednog dana započeo sedmi život.

Neviđen optimizam nakon završetka rata otvorio je sva vrata sedmog života. Sve je bujalo od sreće, nisam mogao sjesti koliko mi se žurilo živjeti punim plućima. Sarajevo, sa svim svojim ranama, ipak mi se činilo kao najbolje mjesto na svijetu. Uslijedile su izložbe, putovanja, derneci, druženja, koncerti, izložbe…, sve dok se nisam spakirao i pod nekim čudnim okolnostima završio u Holandiji.

Počeo je osmi život. Sve na stranom jeziku. Opet druga planeta i druga pravila. Ovaj put ništa prepoznatljivo, ali prijateljski i fascinirajuće. Prvi put u svom stanu perem svoje rublje i suđe, sam u ateljeu, imam vlastiti bankovni račun i telefonski broj. Godine su prošle mnogo brže nego prije i ubrzo sam se opet našao s koferima u rukama.

Deveti život. Nakon vjenčanja u Sarajevu, moja mlada i ja poletjesmo za Ameriku. Nije mi bilo jasno šta se zapravo desilo, našao sam se na vrelom njujorškom asfaltu bosih tabana. U neke sam cipele morao uskočiti. Skakao sam iz jednih u druge sve dok nisam uletio u ove u kojima trenutno stojim. Na tren su pretijesne, a onda prevelike, nekad se napune zlatom, a nekad govnima.

Otto me posmatra iz svog cilindričnog okruženja kako otvaram poklon koji sam dobio za svoj pedeseti rođendan. Pedeseti! Da li je ovo posljednji, deveti “mačiji” život na ovom dunjaluku? “Hoće li biti još koji, Otto?”, upitah zlatnu ribicu koja ne ispunjava želje.

PROČITAJTE I...

I taman kad pomislih da sam uspio, da sam nadomak stolarske radnje mog druga R., nadomak mira, spokoja, ugodnog i suvislog razgovora, iza ugla, u jednoj naizgled sablasno opustjeloj uličici, bahnu pred mene, kao iz zemlje iznikao, baš onako diluvijalno, jedan od onih teških smorova, usputnih, meni poluznanih, jedan iz gomile onih koji me presreću na ulici, hvataju za rukav, zapitkuju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!