Otkud ti Bošnjaci u Crnoj Gori

Svakog iole samosvjesnog i upućenog pripadnika manjinskih naroda u Crnoj Gori, a pogotovo Bošnjaka, ima obuzeti gotovo čudno saživljen osjećaj gorčine i ponosa; gorčine – zbog svega što se dešavalo, kako se i zbog čega desilo u toj nam bliskoj prošlosti; ponosa – jer se nije pokleklo u vaktu kad su se pripadnicima bošnjačkog nacionalnog korpusa dešavali progoni, nepravde i zlo od strane jednog dijela nacionalistički ostrašćenih i fašistički ideologiziranih pripadnika većinskih naroda

Piše: Esko MURATOVIĆ

Čula neka ovdašnja baba, u vaktu naleta prvog talasa kineske robe u Crnoj Gori, da su došli neki Kinezi, otvorili radnje, svašta nešto ima za kupiti, a sve jeftino, pa zamoli da je povedu, da se to opovidi. Po obilasku nekoliko kineskih prodavnica, pitali babu: “Šta veliš, baba, kako ti se čine ovi Kinezi?” A ona će, malo iznenađena, malo razočarana, odgovoriti: “E, jes’, ima svega i jeftino je, a đe dođoše ovi Kinezi, majku im tursku jebem!?”

Haman zeman baba, hoće jezik “pravo”, a za “krivo”, ma ko te pita. To, otkada i odakle se, mimo Kineza i Turaka, pojaviše Bošnjaci u Crnoj Gori, nekome je (bilo) sporno. Pokušavale su i istrajavale u svojim nastojanjima babinje svijesti (neki su, na vlastitu žalost, još istrajni u tome) da ospore nacionalno ime Bošnjacima.

OD BOŠNJAČKOG SABURA DO VRAĆANJA DOSTOJANSTVA 

Da je imanje, tj. neimanje nacionalnog imena, moglo utjecati na mogućnost opstanka i održivost egzistencije pripadnika jednog naroda, govori nam primjer mnogih Bošnjaka iz Crne Gore, koji su, upravo uslijed posljedica nastalih nerješavanjem nacionalnog statusa, donijeli odluku o njihovom iseljavanju u nemalom broju, a mnogi su od njih zauvijek napustili svoj zavičaj. U vremenu različitih previranja, neizvjesnosti, u jednom momentu, kada se došlo, kako-tako, do svojevrsnog unutarnarodnog suglasja, da se, zbog dostojanstva i dobrobiti naših potomaka i nas, ozbiljno treba promuhabetiti o tome što nam je za činiti. Naime, bilo je potrebno narodu objasniti šta će se dobiti, a šta izgubiti ukoliko ne budemo imali nacionalno ime. Jer, kad si na Balkanu ustaljena manjina, iliti manjinski narod (ovo konstatiramo uz zakrivljen kez), etnička grupa, nacionalna manjina, kako su već navikli da nam političko-pravnim vokabularom tepaju još u Brozovoj Jugoslaviji, onda ćeš u bilo kojem, a pogotovo nacionalnom smislu, dobijati ćuške. A taj se manjinski narod kao dekoracija na stolu kvazidemokratije vladajućih političkih elita i struktura kao ukras ima pokazivati “vrlom” i još “demokratičnijem” svijetu od nas kao, Bože moj, uzor suživota, tolerancije, uz pokoju podobnu marionetu kojoj se zna sugerirati i servirati tematika za naučiti ili pročitati. Disperzivnost navedenih “ćuški” potrebuje posebnu vrstu “nadahnuća” da bi se iole mogla prikazati grotesknost ljudskog pada i da bi se uopće moglo govoriti o fantazmagoričnoj i beskrupuloznoj bestijalnosti modusa zaustavljanja i ušutkivanja onih koji “postoje kao takvi” i koji nešto traže “mimo zakona i propisa”. Uglavnom, bila je potrebna velika količina strpljenja, upornosti i istrajnosti kod pripadnika bošnjačkog naroda, kao i kod svih manjinskih naroda u Crnoj Gori, pogotovo u prvim godinama posljednje decenije prošlog stoljeća, da bi se sačuvao mir, da bi se vjerovalo u prevagu razuma i dobre volje u pravcu onoga što se često floskulativno od strane nekih znalo nazivati tolerancijom, multikonfesionalnošću, multikulturalnošću, suživotom itd.

Idemo redom: prvom kolektivnom nacionalnom ispitu Bošnjaka – popisu stanovništva 2003. godine, prvom velikom nacionalnom iskušenju – prethodilo je pitanje: kako da se nacionalno izjasnimo mi, muslimani u Crnoj Gori, dakle, ko smo mi u nacionalnom, a ne samo u vjerskom pogledu? Sa svjetlošću u očima, ishafom na duši, merhametom na srcu, čiste svijesti i mirne savjesti – Bošnjaci i samo Bošnjaci. Na tom popisu, dvije trećine stanovništva našeg naroda upisalo je odrednicu “Bošnjak”, što je pokazatelj da, ipak, posjedujemo nacionalnu svijest i želju da postanemo i budemo dio savremenih građanski orijentiranih naroda, sa sviješću da su nam naši preci, uz snagu duha i svestranost njegovog prisustva, uz vitalnost životnih htijenja, stvorili civilizacijske tekovine, djela neprolaznih umjetničko-književnih vrijednosti i spomenike materijalne kulture. Bilo je sasvim prirodno i logično da Bošnjaci u Crnoj Gori, čvrsto i samosvjesno, pokažu spremnost da vlastiti identitet jednom za svagda zaokruže i izbave od stalnih negiranja, asimilacija i potiranja, što je, opet, potvrda zrelosti pojedinaca i naroda da se odabere i njeguje tradicionalno nacionalno ime “Bošnjak”.

To narodno ime, od davnog vakta i od starina, davali smo sebi, dok su nam drugi davali druga imena zbog svojih interesa i po svojoj mjeri. Kao Bošnjaci, naši su preci gradili i izgradili veličanstvenu kulturnu i duhovnu baštinu, koju smo i prema kojoj smo obavezni predati je u naslijeđe potomcima, ali je i oživljavati, baviti se iznova njome, jer znamo da dometi tog naslijeđa zaslužuju kosmopolitski novo, šire tumačenje, razumijevanje i vrednovanje. Bošnjaci smo jer svi muslimani i hrišćani u Evropi i svijetu, mimo vjerskog, imaju i vlastito nacionalno ime i svoj jezik, koji je zvanično i naučno priznat pod nazivom bosanski. Posjedujemo znanje i svijest o tome da su nas Bošnjacima nazivali narodi koji su po vjeri muslimani kao i mi, Turci i Albanci, dok u Crnoj Gori, od ukupno 23% svjetske populacije muslimana, samo manja grupa misli i govori da je musliman nacionalno, a ne vjersko ime.

Na referendumu smo glasali za Crnu Goru kao svoju domovinu, spremni da je kao takvu doživljavamo i gradimo s drugim narodima koji žive u njoj na ravnopravnim osnovama, uz očekivanje da budemo uvažavani kao tolerantan i autohton narod. Bošnjaci imaju svoju bogatu historiju, ali su i dio današnje društvene realnosti, spremni da grade svoju budućnost u Crnoj Gori. Bošnjaci smo i zato što nismo spremni zaboraviti tragedije, stradanja i progone našeg naroda, ali smo spremni opraštati jer nas na to upućuje obaveza naše čovječnosti i naše vjere islama. Bošnjaci smo jer su svi naši sunarodnici u svim državama bivše Jugoslavije vratili u upotrebu to tradicionalno narodno ime i saglasni smo u tome da se nećemo odvajati od većine svog naroda. To je niti išta više niti išta manje od potrebe da se pokaže i dokaže ljudska i nacionalna smjelost i da se u ličnosnom i narodnosnom smislu priloži dokaz da ste tu, kako reče prof. Šerbo Rastoder, da postojite, da gledate druge i da imate potrebe da i oni vide vas.

HRONIKA NEDJELA NAD BOŠNJACIMA U CRNOJ GORI

Sve je ovo ukazivalo da je narodno ime “Bošnjak” kroz vlastiti etnički, nacionalni i vjerski identitet gradilo sebe, pa je u društveno-historijskom smislu ono prisutno u nivou individualnog, grupnog i kolektivnog poistovjećenja s punoćom i sadržajnošću svega onoga što to ime sobom nosi i predstavlja.

Trebalo je rasvijetliti mnogima, neupućenima i manje upućenima da etnički identitet bošnjačkog naroda proishodi iz imena države Bosna, države s najdužim državnim kontinuitetom na Balkanu, u kojoj se govori bosanskim jezikom, u čijoj su upotrebi bila tri pisma: latinica, bosančica i arebica, uz koje su se tumačenja i interpretacije povijesnih predstava o građenju svijesti o vlastitom etnosu crpila i izrastala iz naučnog, književnog i kulturno‑historijskog djelokruga nastalog u Bosni i izvan njenih granica.

Trebalo je mnogima oživotvoriti i objasniti da nacionalni identitet Bošnjaka podrazumijeva zasebne bošnjačke narodne običaje, autohtone bošnjačke simbole i posebnost bosanskog duha, u čijem se kolektivitetu grade zajednička kultura, tradicija i zajedničko porijeklo. Ovaj tip identiteta u najtješnjoj je vezi s pitanjima državotvornosti i političke osviještenosti Bošnjaka, kada se odbrana i očuvanje nacionalnog imena samorazumljivo i nužno nameće kao očuvanje nacionalnog integriteta, etničke samoodrživosti i vjerske dostojanstvenosti. U historijskom pogledu, nacionalnoj identifikaciji stalo je do održanja kontinuiteta nacionalnog jedinstva i održanja homogenosti, vodeći računa o nepovredivosti istog. U tom smislu, nadopunjava se afirmacija svog etnosa i islamskog vjeroispovijedanja u otporu prema svim vidovima asimilacije, podmetanja, krivotvorenja i udvajanja nacionalnog imena. Isto tako, ovaj vid identifikacije podrazumijeva posredovanje tekovina islamskog civilizacijskog kruga kao jednog od triju dijelova svjetske kulturne baštine, u kodifikaciji religijsko-kulturološke ravni, s poimanjem i rezoniranjem dijalektičnosti odnosa etničke identifikacije i nacionalne emancipacije.

Trebalo je mnogima objasniti da je vjerski identitet Bošnjaka fundiran u okvirima normativnog islamskog učenja i prakse kao dijela ehli-sunijskog pravca u islamu, da je u oblasti teologije uključeno maturdijsko učenje, dok se u oblasti islamskog prava drži do hanefijske pravne metodologije.

Period od 1991. do 2001. godine vrijeme je kad su se u Crnoj Gori dogodila mnoga nepočinstva, kao što su progoni, zlostavljanja, hapšenja, maltretiranja, otmice i ubijanja onih čije je ime bilo drugačije. Najveći broj tih nedjela i nepočinstava predstavljen je i opisan u knjizi Rifata Rastodera Hronika zločina (Podgorica, 2015). Nabrojat ćemo samo neke koji su se desili, najvećim dijelom na crnogorskoj teritoriji: etničko čišćenje Bukovice kod Pljevalja, deportacija izbjeglica iz Herceg Novog, otmica iz voza “Lovćen” u Štrpcima, masakr nad civilima u Kaluđerskom lazu kod Rožaja itd.

Svakog iole samosvjesnog i upućenog pripadnika manjinskih naroda u Crnoj Gori, a pogotovo Bošnjaka, ima obuzeti gotovo čudno saživljen osjećaj gorčine i ponosa; gorčine – zbog svega što se dešavalo, kako i zbog čega se desilo u toj nam bliskoj prošlosti; ponosa – jer se nije pokleklo u vaktu kad su se pripadnicima bošnjačkog nacionalnog korpusa dešavali progoni, nepravde i zlo od strane jednog dijela nacionalistički ostrašćenih i fašistički ideologiziranih pripadnika većinskih naroda, koji su svojim činjenjima i nečinjenjima, uz čestu zloupotrebu institucionalnih, političkih i drugih poluga moći, “otkrivali”, ugnjetavali i nerijetko progonili “dežurne krivce”. Balkanska matrica opstajanja na vlasti, prisutna i na ovim prostorima, u mnogome se zasnivala na podjelama, podvalama i neistinama prema neistomišljenicima i onim “Drugim”. U tom pogledu, podsjetit ćemo se da je Ustavom Republike Crne Gore 1992. godine muslimansko stanovništvo bilo svedeno na kategoriju “etničke grupe”.

Uz ono čemu je Bošnjake učio sabur, s gajretom i kuvetom, moglo se i može se koračati dalje, sa stavom da se bude poštovan, prihvaćen i uvažen od drugih, ali i ne po svaku cijenu. Ovim činom dobijanja statusa naroda u Crnoj Gori, po evropskim standardima, Bošnjaci u Crnoj Gori vratili su se sebi. Montaigne je jednom rekao da je najveća stvar na svijetu da umijemo pripadati sebi. Često je bilo potrebno pokazati snagu – kuvet – moralnu čvrstinu i fizičku postojanost, jer govorili bi stari: Onaj ko je odista jak ne poseže za silom svako malo, a sila, koja često korača ispred pravde, a ne iza nje, oduvijek je privlačila ljude niskog morala.

POTREBNA JE IZMJENA VEĆINE NASTAVNIH PLANOVA 

Od onih zbivanja koja su u parlamentarno‑zakonodavnom i političkom smislu značila boljitak u odnosu na prošlo treba izdvojiti neke: usvaja se 6. septembra 1997. godine Sporazum o minimumu principa za razvoj demokratske infrastrukture u Republici Crnoj Gori; zatim se usvajaju Zaključci Skupštine Republike Crne Gore o autentičnom predstavljanju manjinskih naroda, da bi prvi Zakon o manjinskim pravima bio usvojen 10. maja 2006. godine, poslije kojeg se, samo 12 dana kasnije, velika većina bošnjačkog naroda u Crnoj Gori na referendumu izjasnila za međunarodno priznatu i nezavisnu Crnu Goru, s uvjerenjem da će se na taj način osigurati i stvoriti uvjeti za potpunu afirmaciju Bošnjaka u svim segmentima života i rada.

Pored toga što u Crnoj Gori postoji odgovarajuća ustavna norma i zakonska regulativa koja bi osigurala moguću implementaciju bosanskog jezika i književnosti Bošnjaka u crnogorski obrazovni sistem, sam nivo primjene i uključenosti bosanskog jezika kao naučno-historijski utemeljene kategorije i književnog stvaralaštva Bošnjaka jeste, što se tiče zastupljenosti navedenih nastavno-obrazovnih sadržaja, na nezadovoljavajućem nivou, o čemu govori i činjenica da još nije usvojen zakon koji bi omogućio da se u sredinama s većinskim bošnjačkim stanovništvom, kao što je slučaj s općinama Rožaje i Petnjica, osigura pravo na obrazovanje na maternjem bosanskom jeziku s odgovarajućim udžbenicima i literaturom, što je jedan od temeljnih uvjeta za ostvarivanje svih drugih prava iz korpusa prava manjinskih naroda.

Osim toga, ono što je u horizontu očuvanja i unapređenja identiteta i nacionalne samobitnosti bošnjačkog naroda u Crnoj Gori direktno je vezano za nastojanja i zahtjeve da se, kroz izmjene većine nastavnih planova i programa vaspitno-obrazovnog sistema Crne Gore, osigura adekvatna kvantitativna i kvalitativna zastupljenost jezika i književnosti u budućim programima, procentualno, kao što je slučaj sa sadržajima koji dolaze iz drugih jezičkih korpusa. To je, ustvari, potreba da određeni sadržaji budu inkorporirani u odgovarajuće udžbenike, priručnike i gramatike kako bi se smanjila nesrazmjernost u ukupnoj zastupljenosti, ali i eliminirali uvredljivi sadržaji za pripadnike bošnjačkog naroda, a sve mimo evropskih standarda, jezičkih prava i sloboda. Naprimjer, u udžbenicima za maternji jezik i književnost nisu zastupljeni bošnjački književnici – pisci i pjesnici poput Safeta Sijarića, Saladina Dina Burdževića, Faiza Softića, Zumbera Muratovića, Seada Ramdedovića, Safeta Hadrovića Vrbičkog, Refika Ličine, Envera Muratovića i drugih.

A onda, po sličnoj matrici, u postojećim udžbenicima historije i drugih predmeta za osnovnu i srednju školu nisu navedeni mnogi važni događaji niti ličnosti iz historije našeg naroda, naprimjer: Sjenička konferencija 1917. godine, Partizanska autonomija Sandžaka; mnogi događaji iz savremenog doba taksativno su prikazani, poput rata u Bosni, dešavanja u Crnoj Gori i njenom okruženju itd. Uglavnom, najviše prepušteni sebi, građani bošnjačkog naroda Crne Gore sa svojom akademskom i političkom zajednicom osnivaju nekoliko štampanih javnih glasila: Bošnjačke novine, čiji je izdavač Centar za bošnjačke studije iz Rožaja; u Podgorici starta list Forum, koji sebe predstavlja kao “glasilo o duhovnom, kulturološkom i nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka u Crnoj Gori”. Mešihat Islamske zajednice u Crnoj Gori pokreće list s nazivom Elif, koji prevashodno tretira religijske, vjerske i teološke teme i pitanja. U Rožajama se pojavljuju časopis Avlija, koji se bavi kulturom, književnošću i društvenom tematikom, kao i Rožajski zbornik, čiji je izdavač Centar za kulturu Rožaje, koji se bavi srodnom tematikom kao prethodno navedeni list. U Petnjici je pokrenut naučni časopis Glasnik Bihora, koji se bavi historijom, kulturom i drugim duhovnim naslijeđem, a čiji je izdavač Centar za kulturu Petnjica.

Najznačajniji časopis, treba naglasiti, jeste časopis za proučavanje, prezentaciju i zaštitu kulturno-historijske baštine Bošnjaka/Muslimana, pod nazivom Almanah, a izdaje ga Udruženje “Almanah” – Podgorica. Prvi dvobroj ovog časopisa izlazi 1994. godine, čiji je pokretač i prvi urednik bio književnik, angažirani intelektualac i humanista Husein Bašić. Po prirodi stvari, sebe nije našao u šovinističkoj i ratnohuškačkoj politici koja je ove prostore uzela od svoje već 1990. godine. Tada je Husein otkazao članstvo u Udruženju književnika Crne Gore zbog otvorene podrške koju je ovo Udruženje pružalo militantnom, nacionalističkom i šovinističkom režimu u Srbiji i Crnoj Gori. Drugi urednik do danas jeste historičar, profesor, akademik, angažirani intelektualac prof. dr. Šerbo Rastoder. Za ovaj časopis pišu stvaraoci – historičari, naučnici različitih disciplina, kulturolozi, književnici, etnolozi, etnografi, pravnici, politikolozi, filozofi, sociolozi, kao i drugi emisari pisane i javne riječi. Iz broja u broj, sve ono što je u ovom časopisu predstavljeno dalo je i daje dobru osnovu na kojoj se može graditi novo znanje, akumulirati postojeće, valorizirati i učiniti dostupnim širem krugu zainteresiranih. Samo Udruženje “Almanah”, koje stoji iza istoimenog časopisa, organizira brojne okrugle stolove na različite teme od interesa za Bošnjake u Crnoj Gori, pa kao promoter interkulturalnih i interetničkih dijaloga u Crnoj Gori daje primjer i svjedoči, iz broja u broj, o tome kako se na pravi način crnogorsko društvo može razvijati kao multietničko i multikulturalno društvo. Danas, kad je ovaj časopis na pragu 75. broja, naučno je rangiran i na globalnom nivou, zadovoljavajući kriterije i standarde CEEOL-a, te je, shodno tome, dostupan naučnoj zajednici širom svijeta.

A svima onima koji su nakaradno pokušavali da za primjer etimološkog tumačenja riječi Bošnjak navode tursku / albansku riječ boš, što u prijevodu znači prazan, i ovom ćemo prilikom istaći da se ime jednog naroda ne može poredbeno postaviti, ravnati i ogledati s fonemom iz datog jezika koja je slovno podudarna s prvim dijelom riječi Bošnjak. Takva poređenja mogu ponuditi samo one “svijesti” s početka teksta, a sama suština zla ne otkriva se u lošim radnjama, već u zlokobnom bijesu, jer oni koji ne znaju za dobro, niti šta je dobro, kao da su osuđeni na zlo, a najbolji lijek za zlo jeste pravda.

Etnogenerička, izvorna mogućnost stvaranja dobara i dobra kod nekog naroda, kao što je bošnjački, ne duguje samo umijeću življenja svoju izvornost i samobitnost već i tzv. kreativnoj praznini iz koje sve kreće.

PROČITAJTE I...

Sinkro” je u početku trgovao s uglavnom jeftinim namještajem, to su obično bile male garniture koje su dimenziono dizajnirane tako da bukvalno četiri paketa stanu u jednom redu u šleperskoj prikolici, odnosno, da u šleper stane 120 takvih paketa. To su bili mali komadi namještaja koji se vani brzo prodaju. Sada je “Sinkro” došao do srednjeg evropskog nivoa kvalitete u proizvodnji namještaja, ali najvišeg što se tiče kupaca. To je kao u sportu, objašnjava Kuštrić, kreneš igrati u lokalnoj ligi, pa pređeš u treću, drugu, prvu, i konačno do svojevrsne lige šampiona

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!