Otišli kao izbjeglice, vratili se kao investitori

Enisa Larson živi i radi u Švedskoj, a u okolini Prijedora, odakle je rodom, 2012. godine podigla je voćnjak na vlastitom imanju. U voćnjaku je zasađeno 5.000 stabala. Već 2016. godine Enisa je osnovala firmu “Agroplus”. Renata Skoko odselila je kao samohrana majka s djetetom školskog uzrasta nedavno u Njemačku. Pošto ima hrvatsku putovnicu, mogla je otići da radi a da ne traži vizu. U Sarajevu je radila u privatnoj poliklinici, a u Njemačkoj je njegovateljica

Njemačka proteklih godina bilježi konstantan privredni rast. Istovremeno se suočava s ozbiljnim manjkom stručne radne snage, posebno kada su zanatska zanimanja u pitanju. Nedostaje vodoinstalatera, keramičara, zidara, molera i sl. Građani u Njemačkoj za neke usluge čekaju u prosjeku od 8 do 10 sedmica. Manjak je, naprimjer, pekara ili mesara, koji su u ruralnim područjima prinuđeni zatvarati radnje i po nekoliko dana u sedmici, uslijed nedostatka radne snage. U zdravstvu, u ovom trenutku, nedostaju deseci hiljada kvalificiranih radnika, medicinskog osoblja ili njegovatelja…

Njemačka vlada već je usvojila liberalniji zakon o useljavanju kvalificirane radne snage koji bi od 2020. trebao omogućiti zapošljavanje i iz zemalja koje nisu članice EU, naravno, ako zakon prođe parlamentarnu proceduru.

I pored toga, šanse da se pronađe posao u Njemačkoj trenutno su velike, posebno kada je riječ o deficitarnim zanimanjima u Njemačkoj. Ovu mogućnost koriste i brojni građani Bosne i Hercegovine. Prema podacima Ambasade Njemačke u BiH, u 2017. godini Ambasada je primila 17.000 zahtjeva bosanskohercegovačkih građana za njemačku vizu. Istina, nema pouzdanih podataka koliko je građana Bosne i Hercegovine otišlo u Njemačku da radi i živi, ali svakako se broje u hiljadama.

Skupa stanarina

Ipak, oni koji proteklih godina i mjeseci pristižu u Njemačku moraju biti svjesni činjenice da će veliki dio svoje zarade morati utrošiti u tekuće životne troškove.

“Stambeno zbrinjavanje, koje je naročito na jugu države veoma skupo, najveća je pozicija u budžetu. U Njemačkoj skoro da više nema jeftinih gradskih i socijalnih stanova. Ako u Njemačku dolazite kao samac ili samica na rad, teško da ćete uspjeti uštedjeti i nekoliko stotina eura mjesečno. Bračnim parovima nešto je lakše, ali će vrlo brzo biti suočeni s činjenicom da oboje moraju raditi u punom radnom vremenu ako sebi žele nešto priuštiti. Također, veliki dio useljenika zaposlenje nalazi u privatnim, manjim firmama, gdje su radni uvjeti prilično loši, a plaće niske”, kaže Edin Altagić, koji živi u Njemačkoj već dugo vremena.

Renata Skoko je kao samohrana majka s djetetom školskog uzrasta nedavno odselila u Njemačku. Kaže da je vrlo malo poznavala njemački jezik, no, pomoglo joj je što dobro govori engleski. Pošto ima hrvatsku putovnicu, mogla je otići da radi bez vize. U Sarajevu je radila u privatnoj poliklinici, a u Njemačkoj je njegovateljica.

Kaže da u Njemačkoj zaradi 3.500 maraka mjesečno, ali plaća skupo osiguranje. Veli da nije požalila što je otišla, da ima mnogo mogućnosti u Njemačkoj, ali da treba naporno raditi. Kao samohrana majka, ima mogućnost da bira radno vrijeme, što joj u Bosni i Hercegovini nije bilo moguće. Osim toga, ima i popust od 25 posto za plaćanje školarine za dijete. Ističe da su najveći troškovi za stanarinu, ali ako se živi u manjim mjestima, izvan gradskih centara, onda se može proći i s pristojnom kirijom od 500 eura, za razliku od gradova poput Münchena, gdje je najniža stanarina 1.000 eura. Što se tiče troškova za hranu, kaže da je hrana jeftinija nego u Bosni i Hercegovini i da se tročlana porodica može hraniti s 400 eura mjesečno.

I dok brojni građani Bosne i Hercegovine traže načine da odu vani i žive u inostranstvu, ima i onih koji žele da novac koji su zaradili u inostranstvu ulože u Bosni i Hercegovini, da započnu vlastiti biznis u zemlji u kojoj su rođeni i da zaposle naše ljude.

 KORIST ZA LOKALNU ZAJEDNICU

Enisa Larson živi i radi u Švedskoj, a u okolini Prijedora, odakle je rodom, 2012. godine podigla je voćnjak na vlastitom imanju. U voćnjaku je zasađeno 5.000 stabala. Već 2016. godine Enisa Larson osnovala je firmu “Agroplus”.

Lokalni agronom Dragan Zorić direktor je “Agroplusa”. Osnivanjem firme Larson je okupila i druge proizvođače voća iz okoline, te su zajedno krenuli u osvajanje tržišta. Sada “Agroplus” s još 10-15 voćara snabdijeva banjalučku regiju i Unsko-sanski kanton voćem. S obzirom na to da voće moraju plasirati na tržište najdalje dva mjeseca nakon berbe, Larson je odlučila krenuti u novi poduhvat, novu investiciju, u izgradnju hladnjače kapaciteta 150-200 tona voća, kako bi voćari mogli cijelu godinu prodavati voće, posebno u periodu kada je njegova cijena viša.

Mirjana Laganin direktorica je firme “Supersoft” iz Mostara. U ovoj firmi zaposleno je devet osoba, od toga je osam žena. Vlasnica firme živi u Hrvatskoj, ali je odlučila da novac uloži u Bosnu i Hercegovinu.

“Supersoft” se bavi razvojem turizma u Bosni i Hercegovini uz pomoć IT tehnologija na način da turističke destinacije u Bosni i Hercegovini reklamira na internet-platformama inozemnih partnera. Donedavno su radili samo promociju nekoliko destinacija – Mostar, Sarajevo, Međugorje, Počitelj i Kravice, ali kako su turisti pokazali interes za druga područja Bosne i Hercegovine, sada kreiraju ponudu u koju su uključena gastronomija i ruralni predjeli. Također, rade i na uvezivanju turističke ponude na tri jezera – Jablaničko, Tribistovo i Ramsko.

Amer Mujan je iz Mostara. Zajedno s prijateljem Mirzom Ćorićem, koji živi u Njemačkoj, osnovao je firmu “Amal”. Firma će se baviti preradom voća i povrća s fokusom na hercegovačke vrste voća – nar, smokvu i trešnju. Proizvodit će sokove, džemove i sušeno voće.

Vlado Antić rodom je iz Lopara, ali živi u Švicarskoj. S obzirom na to da u Loparama nema bazena, Antić je odlučio da na 3.000 kvadratnih metara izgradi bazenski kompleks otvorenog tipa s teretanom na otvorenom, igralištima, sadržajima za djecu i restoranom. Bazenski kompleks trebao biti u funkciji već naredno ljeto. Firma koju je osnovao Antić zove se “Oktopus”.

Kako vidimo, ima i onih koji odlaze iz Bosne i Hercegovine tražeći bolje radne uvjete, više plaće, što je svakako legitimno, ali s druge strane imamo i onih koji su silom prilika morali napustiti Bosnu i Hercegovinu, zasnovati život negdje drugo, ali su ipak odlučili dio novca koji su zaradili vratiti u svoju zemlju u vidu investicije i tako pomoći našu privredu i omogućiti da oni koji žele ostati ovdje imaju svoje radno mjesto. Nažalost, mnogo više je onih koji odlaze nego onih koji dolaze, ali najvažnije je da ima i jednih i drugih.

PROČITAJTE I...

Učio sam djecu u mektebu, akšam i jacija bili su redovni da se klanjaju u džematu. Petkom, da bismo džumu klanjali, ja sam na poslu uzimao pauzu za ručak da stignemo sve. Ramazan kada dođe uzimao sam odmor da bismo sve uspjeli, jer sam smatrao da je ljudima potrebno da imaju mjesto gdje će se okupljati, družiti i razgovarati. Kada smo mi otplatili prostor koji smo kupili 2009. godine, pojavila se želja džematlija da imaju stalnog imama. Tako sam ja 2015. godine počeo raditi zvanično kao imam džemata Pinellas Park. Svi smo zajedno uspjeli da izgradimo džemat. Džematlije su ključ uspjeha”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!