Otišao u smrt kako bi spasio imama

Jedan od upravnika Jasenovca odabirao je logoraše koji će ići u tzv. stroj za strijeljanje, i to tako što ih je prozivao po imenima i prezimenima. Prozvao je i njega rekavši: “Nurija Duhandžić.” Kada je efendija krenuo da iskorači, za rukav ga je povukao jedan čovjek iz Prozora, a zatim među prozvane uskočio umjesto njega

Obavljajući radove u dvorištu Čaršijske džamije u Prozoru, nedavno smo iskopali kamenu ploču s čije je unutrašnje strane, one koja je bila okrenuta ka zemlji, ispisano: “Postolje radio Duhandžić Nurija – imam, 1969. g.” Odmah da pojasnim, spomenuti imam službovao je, jasno, u istoj džamiji u kojoj danas službujem i ja. Na bolji svijet preselio je 1993. godine, a ploča, odnosno postolje koje smo pronašli, zapravo je bila mejtaš na kojeg su u taj vakat polagani mejiti prilikom klanjanja dženaza.

Danas na tom prostoru, a riječ je o malehnom dvorištu trougaonog oblika, ne bi mogao stati ni deseti dio od prosječnog broja ljudi koji dođu na dženaze u Prozoru, ali je to u taj vakat bilo dovoljno, o čemu svjedoči i nekoliko fotografija koje posjedujem. Dakako, došlo bi znatno više ljudi, ali je većina bila tek u ulozi posmatrača.

Helem, razmišljao sam tih dana o mom kolegi Duhandžiću. Radio sam i ranije određena istraživanja o vjerskim objektima i imamima koji su službovali u prozorskom kraju, pa sam i o njemu prikupio ponešto. Zbavio sam i nekoliko fotografija. Saznao sam da je bio komunikativan i omiljen među narodom.

Ipak, spomenuti natpis na ploči me fascinirao. On svakako nije mogao znati koliko će ploča služiti svojoj svrsi i kakav će vakat za pedeset godina doći. Nije mogao znati koliko će se dugo dženaze klanjati na tom mjestu i koliko će ih ljudi uopće klanjati. Međutim, mogao je znati, i znao je, da postoji način da ugradi dio sebe u nečemu što je trajno dobro. Znao je kako na domišljat način otkinuti od zaborava jedno vrijeme i okolnosti, ali i kako motivirati druge da razmisle o onome šta ostavljaju iza sebe.

Neko će, možda, pomisliti kako se bezrazložno i pretjerano zadržavam na nečemu što je obična kamena ploča. Ipak, ova ploča indirektno pita i mene i sve nas u šta smo mi ugradili sebe i čime doprinosimo da se nešto iz našeg vremena trajno sačuva.

Kad već spominjem rahmetli Nuriju, ne mogu a da ne prispomenem još dva neobična detalja koja su se na opet neobičan način sama nanizala.

Dok sam prolazio pored džamije, moj me džematlija zamolio za malo vremena kako bi mi prenio simpatičnu anegdotu, upravo o Nuriji ef. Duhandžiću. Imao je efendija, veli mi džematlija, jednu veliku ljubav, a ona se zvala FK “Makljen”, čije utakmice nije propuštao. Njegov prijatelj, tada i do prije nekoliko godina jedini obućar u Prozoru, imao je kuću preko puta stadiona. Tako bi efendija i obućar pred kućom pili kahvu, eglenisali i gledali omiljeni klub. Efendija bi uvijek bio u džubi, s bijelom ahmedijom na glavi. Jedne je prilike “Makljen” igrao izuzetno važnu utakmicu, a u takvim prilikama bila bi i atmosfera na tribinama, a posebno pred kućom za hastalom za kojim su sjedila njih dvojica, naelektrisana do maksimuma.

Efendija to više nije mogao tolerirati. Skočio je ispred kuće, pretrčao cestu i začas se prebacio preko zaštitne ograde koja je bila znatno viša od njega. Moj džematlija, tada igrač “Makljena”, priča mi kako je s neobičnim osjećajem gledao efendiju kako trči preko zelenog terena i hvata sudiju za prsa, pri čemu nije bio nimalo nježan. Grdio je i tresao hudog sudiju do te mjere da mu je ahmedija spala s glave i otkotrljala se po travnjaku. Sudija se nekako oteo, dohvatio ahmediju i, pružajući je imamu, rekao: “Dragi efendija, ja se tebi ne petljam u džamiji, nemoj ni ti meni ovdje!” Efendija se naglo povukao, rekavši samo: “Vala, tako i jest.” Metnuvši ahmediju na glavu, vratio se istim putem kojim je i došao – samo sporijim korakom – te nastavio gledati utakmicu.

Moram priznati da poskakujem od smijeha svaki put kad u glavi pokušam zamisliti tu scenu. Često prolazim pored tog stadiona i te iste ograde i ne znam da li bih je uopće mogao preći. A još u džubi i s ahmedijom na glavi!

Eto, rahmetli Nurija mogao je i to.

Ipak, nije sve u njegovom životu bilo tako bajno i simpatično. Imao je on svakojakih životnih iskustava koja nije bilo lahko iznijeti na plećima. Dovoljno je reći da je u cvijetu mladosti dvije godine proveo u logoru Jasenovac. Tu se jako lijepo pazio s čuvenim Emerikom Blumom, kasnijim gradonačelnikom Sarajeva i direktorom “Energoinvesta”. Efendija Duhandžić bio je i brico u Jasenovcu, uz sve torture, pa je šišao i brijao zatvorenike. Blum, iako i sam logoraš, često mu je izlazio u susret, kako u Jasenovcu, tako i u godinama nakon toga. Kada bi efendija imao problem s osiguranjem koje mu često nije dopuštalo da dođe do Bluma, on bi samo rekao: “Kažite mu da ga traži mali brico iz barake 7”, i sve bi bilo riješeno, a Blum bi doslovno trčao k njemu.

Ne spominjem Jasenovac da bih pričao o Blumu jer, iskreno, o njemu znam ono što nađem na Googleu. Dva detalja iz Nurijinog boravka u Jasenovcu hoću da podijelim, a kazao mi ih je njegov sin Fuad.

Jedne su prilike u Jasenovac stigli nekakvi humanitarni paketi za zatvorenike, muslimane, a povodom Bajrama. Jasno, logoraši to nisu znali. Jedan od zloglasnih upravnika logora izišao je pred njih i zahtijevao da istupe muslimani. Bojeći se strijeljanja ili, u najboljem slučaju kakve torture, niko nije istupio. Tek nakon što je zapovijed ponovljena još koji put, istupio je jedino Nurija, kontajući: “Musliman sam, idem pa šta Bog dadne.” Upravnik ga je potapšao po ramenu i rekao kako je bio siguran da u Jasenovcu ima više muslimana. Objasnio je kako su za njih stigli bajramski paketi i kako će paket dobiti jedino on koji je istupio. Tako je i bilo.

Za kraj, ono najneobičnije. Pričalo mi je taj detalj nekoliko starijih ljudi, ali su me, opet, neki uvjeravali da to nije istina, tako da to nisam želio nigdje ni spominjati. Ipak, kada mi je njegov sin Fuad to potvrdio, nema razloga da sumnjam u autentičnost događaja. Jedan od upravnika Jasenovca odabirao je logoraše koji će ići u tzv. stroj za strijeljanje, i to tako što ih je prozivao po imenima i prezimenima. Prozvao je i njega rekavši: “Nurija Duhandžić.” Kada je efendija krenuo da iskorači, za rukav ga je povukao jedan čovjek iz Prozora, a zatim među prozvane uskočio umjesto njega. Svi su strijeljani. Čovjek se zvao Jusuf Džemat.

Efendija Nurija kasnije je jednom od svojih sinova dao ime Jusuf.

Neka je rahmet duši mog kolege Nurije Duhandžića.

Neka je rahmet duši i dobrom Jusufu. Ne vjerujem da je ikad ranije njegovo ime opisano i upisano u kakve ljudske deftere. U Božije, vjerujem, jeste, a, evo, i u naše je.

P. S.

Prije godinu ili dvije renovirali smo džamiju koja se nalazi uz na početku spomenuto dvorište u Prozoru. Gledao sam kako radnici, oblažući unutrašnje zidove džamije, urezuju svoja imena. Predlagali su i meni da to uradim. Nisam to smatrao važnim.

A, eto, ko zna, možda za nekih pedeset godina i njih budu spominjali kao ja ovaj put svog kolegu.

Ko mi je kriv, mogao sam se upisati.

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!