Osmanski vakufi Bošnjaka u arapskom svijetu (1): U zlatno doba Osmanlija Bošnjaci su gradili vakufe širom arapskih zemalja

Bošnjaci su značajno učestvovali i u javnom životu arapskih zemalja za vrijeme osmanske uprave, ne samo kao beglerbegovi, sandžak-begovi, mutesellimi, kadije, muftije, imami, pisari i drugi službenici, već i kao i vakifi i naziri (nadzornici) vakufa. Nakon dugogodišnjeg istraživanja (2012–2018) i konsultiranja preko 600 bibliografskih izvora, te rada na terenu, došli smo do broja od 19 vakifa koji su uvakufili nekoliko hiljada vakufa širom arapskih zemalja, ne računajući još najmanje jedan kolektivni vakuf. Utvrdili smo postojanje naših vakufa u 7 današnjih država: Sirija, Palestina, Saudijska Arabija, Egipat, Jemen, Irak i Liban. U nekoliko nastavaka Stav donosi pregled bošnjačkih osmanskih vakufa u arapskom svijetu i njihove vakife

 

Piše: Jusuf DŽAFIĆ

Osmanski period bošnjačke i bosanskohercegovačke historije predstavlja važnu kariku u razvoju nacionalnog i vjerskog identiteta. Taj period naše historije najviše je potcjenjivan i zloupotrebljavan od raznoraznih interesnih grupa. Međutim, ponekad i mi sami, svjesno ili nesvjesno, zanemarujemo taj period. Jedan od načina na koji to radimo jeste usvajanje romantičarskog pogleda na bošnjačku historiju. Problem romantičarskog pristupa historiji vještačko je ograničavanje historijskih tokova, i vremenski i prostorno. Tako, prema romantičarima, vremenski, osmansko doba bošnjačke historije počinje pogubljenjem posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i rušenjem Bosanskog kraljevstva 1463. godine, a završava austrougarskom okupacijom Bosne 1878. godine. Prostorno, osmanskodobnu bošnjačku historiju romantičari ograničavaju, uglavnom, na teritoriju današnje države Bosne i Hercegovine. Takvom redukcionističkom metodologijom osmanskoj bošnjačkoj historiji čini se “zulum”, jer se time ogroman dio naše historije zapostavlja. Na to upućuju, između ostalih, sljedeće dvije činjenice:

 

  1. Bosanski krajevi nisu došli pod osmansku vlast odjednom 1463. godine, već postupno, kako u decenijama koje su prethodile toj godini, tako i u decenijama koje su slijedile, u procesu koji je trajao skoro 250 godina. Taj proces započet je zauzimanjem istočnog dijela Sandžaka 1392. godine, a završen je zauzimanjem Bihaća 1592. godine i Velike Kladuše 1633. godine.

 

  1. Nisu svi Bošnjaci prestali biti dijelom Osmanske države 1878. godine, kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu. Naime, bošnjački Sandžak, kao i Kosovo i Makedonija, gdje je živjela značajna bošnjačka populacija, ostali su u osmanskim rukama do Prvog balkanskog rata 1912. godine. Također, veliki broj bošnjačkih emigranata, koji su se u 19. i početkom 20. stoljeća skrasili širom Osmanske države, bježeći pred reperkusijama “antiturskih” (čitaj antiislamskih) politika hrišćanskih balkanskih sila, živio je pod osmanskom vlašću do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine, odnosno do ukidanja Osmanske države 1924. godine.

 

Pošto je dio Bošnjaka krajem 14. stoljeća došao pod osmansku vlast, već početkom 15. stoljeća imamo Bošnjake koji obavljaju vojno-administrativne funkcije u Osmanskoj državi. U sljedećem, 16. stoljeću Bošnjaci uzimaju veoma aktivno učešće u državničkim poslovima, te se pojavljuju i prvi značajniji osmanski učenjaci iz bošnjačkog naroda. Štaviše, 16. stoljeće ne samo da je zlatno doba Osmanske države općenito već je i zlatno doba osmanskog razdoblja bošnjačke historije, pošto tada Bošnjaci igraju važnu ulogu u osmanskom političkom životu. Da je to uistinu bilo tako, dovoljno je spomenuti da je 10 Bošnjaka u XVI stoljeću provelo čak 67 godina na poziciji velikog vezira. Sama porodica Sokolović dala je u XVI i XVII stoljeću 5 velikih vezira, 6 vezira, te brojne paše i begove. U narednim stoljećima opada politički utjecaj Bošnjaka, da bi u XIX stoljeću skoro iščezao. Na naučnom polju, Bošnjaci su dali najviše u XVII i XVIII stoljeću.

Tajna uspjeha u prvim stoljećima i razlog dugog opstanka Osmanske carevine bili su vakufi –  islamske zadužbine. Vakufe su osnivali svi, od vladara preko državnika, vojnika, učenjaka, trgovaca, pa do običnih ljudi. Manji vakifi uglavnom su uvakufljavali imovinu u svojim rodnim mjestima i mjestima svog boravka, dok su veći vakifi bili ti koju su uvakufljavali nekretnine i pokretnine širom carevine. Pošto su Bošnjaci bili važan faktor u Osmanskoj državi, za očekivati je da su odigrali i važnu ulogu u razvoju razgranate mreže vakufa ne samo u bosanskim već i u drugim osmanskim krajevima.

Osmanska država vladala je većim dijelom arapskih zemalja 300-400 godina. One su uglavnom pripojene u XVI stoljeću: Irak (1514, 1534–1536), Šam (Levant, 1516), Egipat (1517), Arabija (1517), Alžir (1519), Libija (1551) i Tunis (1574). Bošnjaci su odigrali ključnu ulogu u zauzimanju arapskih krajeva, budući da su u istim učestvovali glavni veziri, kapudan-paše (admirali) i brojni drugi janjičari bošnjačkog porijekla, kao i bošnjački spahijski odredi iz bosanskog, hercegovačkog i zvorničkog sandžaka. Tako je pod komandom velikog vezira Ahmed-paše Hercegovića, sina hercega Stjepana Kosače, zauzet sjeverni Irak 1514. godine, pod komandom velikog vezira Haduma Sinan-paše Borovinića, iz plemićke porodice iz Borovinića kod Foče, zauzet Šam i dio Egipta 1516. i 1517. godine, pod komandom velikog vezira Junus-paše zauzet ostatak Egipta i Arabije 1517. godine, pod komandom velikog vezira Ibrahim-paše, za kojeg određeni historičari tvrde da je Bošnjak, ostatak Iraka (1534–1536), dok je pod komandom kapudan-paše Sinan-paše Opukovića, brata velikog vezira Rustem-paše, zauzeta Libija 1551. godine.

Bošnjaci su značajno učestvovali i u javnom životu arapskih zemalja za vrijeme osmanske uprave, ne samo kao beglerbegovi, sandžak-begovi, mutesellimi, kadije, muftije, imami, pisari i drugi službenici, već i kao i vakifi i naziri (nadzornici) vakufa. Nakon dugogodišnjeg istraživanja (2012–2018) i konsultiranja preko 600 bibliografskih izvora, ne računajući “Google” mape; web-stranice uprava za vakufe, stranice općina, gradova i zavoda za zaštitu spomenika kulture; biltene i brošure, te rad na terenu, došli smo do broja od 19 vakifa koji su uvakufili nekoliko hiljada vakufa širom arapskih zemalja, ne računajući još najmanje jedan kolektivni vakuf. Od njih 19: 1 vakif je djelovao na prijelazu iz XV u XVI stoljeće, 9 u XVI stoljeću, 5 na prijelazu iz XVI u XVII stoljeće, 3 u XVII stoljeću, te 1 na prijelazu iz XVIII u XIX stoljeće. Najviše vakifa dala je glasovita porodica Sokolović, čak 9. Skoro svi, tačnije njih 15, djelovali su, djelomično ili u potpunosti, u XVI stoljeću, što ide u prilog našoj ranije izrečenoj tvrdnji da je XVI stoljeće doba zlatno doba osmanske bošnjačke historije. Svi navedeni vakifi bili su državnici, osim 1 vakifa koji je pripadao ulemanskim krugovima. Glede rasprostranjenosti bošnjačkih vakufa u arapskom svijetu, utvrdili smo postojanje naših vakufa u 7 današnjih država: Sirija, Palestina, Saudijska Arabija, Egipat, Jemen, Irak i Liban.

BOŠNJAČKI VAKUFI U SAUDIJSKOJ ARABIJI

Teritorija današnje Saudijske Arabije bila je 401 godinu pod osmanskom upravom (1517–1918). Hidžaz (zapadni dio Saudijske Arabije) je administrativno pripadao ejaletu Habeša i Hidžaza (kasnije vilajet Hidžaz), dok su Nedžd (središnji dio Arabije) i istočni dijelovi Saudijske Arabije bili pod upravom raznih lokalnih emira koji su priznavali vrhovnu osmansku vlast. Naši su ljudi ostavili vakufe u hidžaskim gradovima, tačnije u dva sveta muslimanska mjesta: Meki i Medini. Znamo za najmanje 3 Bošnjaka koji su podigli vakufe u Meki i Medini: Ibrahim-paša Požeganin, Damat Rustem-paša Opuković i Tavil Mehmed-paša Sokolović. Sva trojica bili su veliki veziri kada su zaviještali svoje vakufe, što i ne treba čuditi, jer su većinu osmanskih vakufa u ova dva sveta mjesta sagradili sultani i veliki veziri. Naime, Osmanska država je gradnjom sultanskih i velikovezirskih vakufa u Meki i Medini htjela potcrtati značaj tih dvaju svetih mjesta za Osmanlije, ali i potaknuti njihov ekonomski razvoj. Kao i većina osmanskih građevina, vakufi naših Bošnjaka više ne postoje. Oni su ustupili mjesto ne samo novim dijelovima dvaju harema (Kabe i Poslanikove džamije) već i hotelima, tržnim centrima i sl.

Ibrahim-paša Požeganin (1493–1536) podigao je svoju džamiju u Meki. Jedan je od najmoćnijih osmanskih državnika u povijesti. Rođen je negdje na Balkanu. Određeni historičari smatraju da je bio porijeklom Bošnjak iz Slavonske Požege. Došao je u Istanbul u okviru obrazovnog sistema deviširme. Stoga je nauke završio u osmanskom dvorskom univerzitetu Enderun. Od mladih dana se sprijateljio sa svojim vršnjakom, budućim sultanom Sulejmanom Kanunijem. Bio je veliki vezir 13 godina (1523–1536) za vrijeme vladavine svog prijatelja Sulejmana. Pogubljen je zbog razmirica oko vlasti sa sultanom Sulejmanom. Imao je vakufe u 5 današnjih država: Saudijska Arabija, Egipat, Turska, Grčka i Bugarska. Tavil Mehmed-paša Sokolović, među Bošnjacima, ostavio je najviše vakufa u Arabiji, kako u Meki, tako i u Medini. Njegovi vakufi u Meki sastojali su se od džamije, hamama, imareta, bolnice i drugih vakufa, dok su njegove vakufe u Medini sačinjavali: medresa, hamam, imaret i drugi vakufi. U Medini je svoje vakufe imao i Damat Rustem-paša Opuković, o kojima imamo vrlo malo podataka.

BOŠNJAČKI VAKUFI U IRAKU

Irak je za vrijeme osmanske vladavine pripadao teritoriji nekoliko ejaleta: Bagdad, Basra, Mosul, Šehrizor, ali i ejaletima Rekka i Dijabekir. Najmanje dvojica Bošnjaka ostavili su svoje vakufe u Iraku: Gazi Hasan-paša Sokolović Vezirović i Silahdar Kiz Husejn-paša Stočanin Hercegovac (Hersekli) Šarić. Obojica su podigli svoje vakufe u iračkoj prijestolnici Bagdadu.

Gazi Hasan-paša Vezirović Sokolović (?–1604) sin je velikog vezira Tavila Mehmed-paše Sokolovića. Bio je, između ostalog (hronološki): prvi put sandžak-beg Bosne (1561–1562), prvi put valija Dijarbekira (1570–1571), drugi put sandžak-beg Bosne (1571–1572), prvi put valija Halepa (1572–1573), drugi put valija Dijarbekira (1573–1576), prvi put valija Erzuruma (1576–1577), prvi put valija Damaska (1577–1581), drugi put valija Damaska (1583–1584), drugi put valija Halepa (1584–1585), drugi put valija Erzuruma (1585–1588), treći put valija Damaska (1588–1589), valija Anadolije (1589–1590), četvrti put valija Damaska (1590–1591), valija Temišvara (1591), prvi put valija Rumelije (1591–1593), valija Budima (1593–1594), peti put valija Damaska (1594), drugi put valija Rumelije (1594–1598) te valija Bagdada (1598–1604). Postao je peti vezir 1595. godine. Određen je 1604. godine za serdara da uguši dželalijsku (alevijsku) pobunu u Tokatu (centralna Anadolija). Poginuo je u borbi s pobunjenicima. Ostavio je vakufe u Turskoj i Iraku. Tako je u Bagdadu podigao džamiju i rivak dok je bio bagdadski valija (1598–1604).

Silahdar Kiz Husejn-paša Stočanin Šarić (1598/9–1687), kako mu i nadimak kaže, porijeklom je iz Stoca. Poznat je i kao Damad Husejn-paša. Otac je Damad Ibrahim-paše. Došao je u Istanbul u okviru obrazovnog sistema deviširme za vrijeme sultana Murata IV (1623–1640). Stoga je nauke završio u osmanskom dvorskom univerzitetu Enderun. Prvo je bio berberbaša. Kasnije je 1664. godine postao sultanski silahdar-aga. Poslije je bio: valija Halepa (1669–1671), prvi put valija Erzuruma (1671), valija Bagdada (1671–1674), drugi put valija Erzuruma (1674), prvi put valija Dijabekira (1674), prvi put valija Basre (1674–1676), drugi put valija Dijarbekira (1676–1677), drugi put valija Basre (1677–1681), anadolski mufettiš (inspektor) (1681–1683), treći put valija Erzuruma (1683–1686), valija Temišvara (1686), treći put valija Dijarbekira (1686), te na kraju 1687. godine muhafiz tvrđave Bogaz Hisar sjeverno od Istanbula (danas dio Istanbula). U Stocu je podigao hamam i musafirhanu (poznata kao Šarića han, nedavno je obnovljena). Za izdržavanje musafirhane uvakufio je 10 dućana oko nje, te mlinice, stupe, voćnjake kajsija, breskvi i grožđa i druge vakufe u Stocu. Smatra se jednim od najvećih i najzaslužnijih vakifa Stoca.

Silahdar Husejn-paša podigao je u Bagdadu džamiju i medresu, te kanal za navodnjavanje. Vakufnama njegovih bagdadskih vakufa sačuvana je i potječe iz 1673. godine. Danas je kompleks u vrlo ruševnom stanju zbog nemara organa vlasti. U džamiji se više ne klanja bešvakat (pet dnevnih namaza). Džamijski su zidovi urušeni. Jedino je munara ostala uspravna. Medresa odavno više ne radi. Učionice i druge prostorije medrese isto su tako u ruševinama. Od medrese je ostalo svega nekoliko internatskih soba u kojima su obitavali učenici. Jedna od tih soba pretvorena je u mesdžid, gdje se danas klanja samo podne-namaz, na kojem ne bude više od 15-ak džematlija. (Nastavlja se)

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!