Oslobođenje od pameti

Pokušajmo samo zamisliti da je neko od “nacionalista” objavio twit koji bi imao tek desetinu šovinizma kakvim je bio nabijen Mustafićev, kakva bi se samo kuka i motika digla, kakvo bi naricanje i lelekanje odjeknulo, najprije upravo iz Oslobođenja.

Koliko ovdašnje političke i medijske perjanice tzv. ljevice pate od manjka intelektualnog poštenja te koliko su sklone zamjenama teza pa čak i najbesmislenijim, gotovo infantilnim podvalama, plastično je prije koji dan demonstrirala Vildana Selimbegović, glavna urednica Oslobođenja.

Njen tekst, koji je trebao poslužiti da se nekako neutralizira primitivni govor mržnje Dine Mustafića, tako da ga se napravi gotovo mučenikom, ne bi li se kako sakrio i zanemario njegov primitivni šovinizam i urbani fašizam kojeg sije svojim statusima na Twitteru, uspio je gotovo nemoguće: urednica Oslobođenja potpuno je izignorirala povod kritici Mustafićevih skandaloznih izjava.

Selimbegovićka je, pokušavajući predstaviti Mustafića žrtvom, u širokom luku izbjegla objasniti čitaocima zašto je Dino Mustafić dobio nadimak Dino Titolitare. To svakako nije bilo zato što je Mustafić “dokazani zagovornik građanskih i ljudskih prava”, niti zato što “podržava ujedinjenje ljevice”.

Nema ništa sporno niti u Mustafićevom ljevičarstvu ili političkoj podršci ovom ili onom projektu, no ima dosta toga spornog u njegovim objavama na društvenim mrežama u kojima preferira totalitaristički sistem, poput onog komunističkog, nauštrb demokratskog prava Bošnjaka na političko organiziranje kao što je i krajnje sporan Mustafićev govor mržnje na Twitteru spram članova SDA, kojima, pored lijepljenja šovinističkih termina, na kraju negira i samu pripadnost ljudskom rodu.

No, sve to za Vildanu Selimbegović nije sporno, ona ne primjećuje ili se pravi da ne primjećuje takav Mustafićev šovinizam, a možda što ga i sama odobrava i prakticira. Već je odavno uočljivo da za ovdašnje salonske titolitariste i crvenu buržoaziju nema nedozvoljenog ili pretjeranog postupka prema političkim suparnicima koje oni etiketiraju nacionalistima. Prema takvim “narodnim neprijateljima” svaki postupak dopušten je zato što su “nacionalisti” i “desničari” već dehumanizirani i demonizirani.

U tom svjetlu treba posmatrati i na prvi pogled šokantan izostanak suosjećanja Vildane Selimbegović spram meta Mustafićevog šovinizma. A pokušajmo samo zamisliti da je neko od “nacionalista” objavio twit koji bi imao tek desetinu šovinizma kakvim je bio nabijen Mustafićev, kakva bi se samo kuka i motika digla, kakvo bi naricanje i lelekanje odjeknulo, najprije upravo iz Oslobođenja.

Ovako, budući da su u pitanju ideološki ispravni drugovi, problem je kritika šovinizima, a ne sam Mustafićev šovinizam.

Naravno, Mustafić je samo bio povod za ovakav tekst u Oslobođenju. Pravi je razlog taj što treba nekako dati političku težinu komediji koja se naziva “ujedinjenje ljevice” pa tu koridu na kojoj se sudaraju napuhana ega i glavuše ljevičarskih lidera i liderčića zaogrnuti nekakvim plaštom ozbiljnosti, izmišljajući da se nekoga ili nešto napada jer podržava takve spektakle, izmišljajući nekakve neprijatelje koje strepe od nadolazeće crvene plime.

Taman posla, takva kretanja i takvi trendovi imaju opću podršku, jer cirkusa, zabave i klovnova nikada dosta.

PROČITAJTE I...

Fahrudin Jašarević poznat je pod nadimkom Babo. Prekaljeni je policijski inspektor, specijalac i instruktor Specijalne policije. Nadimak je dobio od kolega kao najstariji specijalac u redovima policijske jedinice “Alfa”. Zapovjednik je Počasnog voda Bošnjaka Republike Hrvatske. Od prvog do zadnjeg dana branio je Hrvatsku od srpske agresije, dva je puta teško ranjavan. No, sudjelovao je i u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije. Kaže da ima dvije domovine i na to je ponosan. “Istinski, iz srca to osjećam”, otkriva nam Babo, s kojim smo razgovarali netom prije nego je Počasni vod dočekao predsjednika SDA Bakira Izetbegovića pred Spomenikom Bošnjacima palim u Domovinskom ratu ispred Zagrebačke džamije, gdje su zajednički proučili Fatihu

U pokušaju odbrane grada sudjelovali su članovi Štaba teritorijalne odbrane i rezervnog sastava policije te patriotske lige iz nekoliko krajiških općina. Nakon dvodnevnih borbi 21. i 22. aprila, jedinice koje su pružale otpor povukle su se na lijevu obalu Une. Dva dana poslije, ove su jedinice još jednom pokušale ovladati gradom i zadržati ga u svojim rukama. U ranim jutarnjim satima 24. aprila prešli su most i zauzeli sve ranije objekte izuzev raskršća na Lipiku, ali zbog umora i gladi te očigledne nadmoći neprijatelja u ratnoj tehnici i naoružanju, bili su uvečer primorani povući se na lijevu obalu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!