Oslobođenje od pameti

Pokušajmo samo zamisliti da je neko od “nacionalista” objavio twit koji bi imao tek desetinu šovinizma kakvim je bio nabijen Mustafićev, kakva bi se samo kuka i motika digla, kakvo bi naricanje i lelekanje odjeknulo, najprije upravo iz Oslobođenja.

Koliko ovdašnje političke i medijske perjanice tzv. ljevice pate od manjka intelektualnog poštenja te koliko su sklone zamjenama teza pa čak i najbesmislenijim, gotovo infantilnim podvalama, plastično je prije koji dan demonstrirala Vildana Selimbegović, glavna urednica Oslobođenja.

Njen tekst, koji je trebao poslužiti da se nekako neutralizira primitivni govor mržnje Dine Mustafića, tako da ga se napravi gotovo mučenikom, ne bi li se kako sakrio i zanemario njegov primitivni šovinizam i urbani fašizam kojeg sije svojim statusima na Twitteru, uspio je gotovo nemoguće: urednica Oslobođenja potpuno je izignorirala povod kritici Mustafićevih skandaloznih izjava.

Selimbegovićka je, pokušavajući predstaviti Mustafića žrtvom, u širokom luku izbjegla objasniti čitaocima zašto je Dino Mustafić dobio nadimak Dino Titolitare. To svakako nije bilo zato što je Mustafić “dokazani zagovornik građanskih i ljudskih prava”, niti zato što “podržava ujedinjenje ljevice”.

Nema ništa sporno niti u Mustafićevom ljevičarstvu ili političkoj podršci ovom ili onom projektu, no ima dosta toga spornog u njegovim objavama na društvenim mrežama u kojima preferira totalitaristički sistem, poput onog komunističkog, nauštrb demokratskog prava Bošnjaka na političko organiziranje kao što je i krajnje sporan Mustafićev govor mržnje na Twitteru spram članova SDA, kojima, pored lijepljenja šovinističkih termina, na kraju negira i samu pripadnost ljudskom rodu.

No, sve to za Vildanu Selimbegović nije sporno, ona ne primjećuje ili se pravi da ne primjećuje takav Mustafićev šovinizam, a možda što ga i sama odobrava i prakticira. Već je odavno uočljivo da za ovdašnje salonske titolitariste i crvenu buržoaziju nema nedozvoljenog ili pretjeranog postupka prema političkim suparnicima koje oni etiketiraju nacionalistima. Prema takvim “narodnim neprijateljima” svaki postupak dopušten je zato što su “nacionalisti” i “desničari” već dehumanizirani i demonizirani.

U tom svjetlu treba posmatrati i na prvi pogled šokantan izostanak suosjećanja Vildane Selimbegović spram meta Mustafićevog šovinizma. A pokušajmo samo zamisliti da je neko od “nacionalista” objavio twit koji bi imao tek desetinu šovinizma kakvim je bio nabijen Mustafićev, kakva bi se samo kuka i motika digla, kakvo bi naricanje i lelekanje odjeknulo, najprije upravo iz Oslobođenja.

Ovako, budući da su u pitanju ideološki ispravni drugovi, problem je kritika šovinizima, a ne sam Mustafićev šovinizam.

Naravno, Mustafić je samo bio povod za ovakav tekst u Oslobođenju. Pravi je razlog taj što treba nekako dati političku težinu komediji koja se naziva “ujedinjenje ljevice” pa tu koridu na kojoj se sudaraju napuhana ega i glavuše ljevičarskih lidera i liderčića zaogrnuti nekakvim plaštom ozbiljnosti, izmišljajući da se nekoga ili nešto napada jer podržava takve spektakle, izmišljajući nekakve neprijatelje koje strepe od nadolazeće crvene plime.

Taman posla, takva kretanja i takvi trendovi imaju opću podršku, jer cirkusa, zabave i klovnova nikada dosta.

PROČITAJTE I...

“Više od osam hiljada muslimanskih muškaraca eliminirano je od formacija bosanskih Srba nakon pada Srebrenice. U suđenjima održanim poslije rata čula su se ponovo užasna pravdanja o tome da je samo 'izvršavano naređenje'. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević optužen je za ili izravno ili prešutno odobravanje pokolja izvršenog po naređenju zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića. Ako razmatramo ova zvjerstva u svjetlu ideja Hannah Arendt, nalazimo da je teško odbaciti srpske vojnike kao tek nezasite krvožedne fanatike, već gledati na njih kao na moderne Evropljane koji nisu daleko od nas ovdje i sada”

Radenko Abazović odluči da se priključi Armiji RBiH. Samo nekoliko dana nakon toga, u velikim i dramatičnim bitkama na Stupu Abazović gine kao član posade našeg transportera. To je bila nevjerovatna situacija. Transporter je bio u borbi, a minobacačka granata s položaja Vojske RS, dok se transporter kretao velikom brzinom, uletjela je kroz otvor, kupolu transportera i ubila čitavu posadu. A što je još više nevjerovatno – Radenka Abazovića ukopali su u onaj isti grob koji je on samo nekoliko dana prije toga iskopao”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!