Osam mjeseci i devet dana u logoru Šljivovica u Srbiji

“Uh, Šljivovica je bila gadna. To je valjda nekad bila neka fabrika. Prva dva-tri mjeseca bilo je baš loše. Nisu dali Crvenom krstu da uđe. Hrane nije bilo. Dnevno smo dobijali jednu konzervu ribe zvanu ‘čamac’, koja je išla na nas četvericu. Osim toga, dobijali smo po jednu krišku hljeba. Nikad nisam mogao shvatiti kako su uspijevali da isjeku onaj hljeb onako, jer kroz tu se krišku hljeba faktički vidjelo. To je bio obrok za 24 sata”

U Srebrenici je svaki čovjek priča za sebe. Teške ljudske sudbine koje je teško i zamisliti, a Srebreničani su ih doživjeli.

Mirsad Omerović rodio se 1976. godine u selu Rađenovići. Do početka rata nije brinuo o mnogo čemu, bile su to uglavnom samo one sitne mladalačke brige. Međutim, početak rata njegov je svijet okrenuo naopako. Teški životni uvjeti, nedostatak hrane, stradanje stanovništva, granatiranje, sve je to Mirsad sa svojom porodicom doživljavao i preživljavao.

Njegovo selo srpske snage zauzele su 1993. godine. Selo je spaljeno, stanovništvo koje je uspjelo preživjeti spas našlo je u Srebrenici, u kojoj se su se već nalazile hiljade stanovnika. Smjestili su se u gradu, a uvjeti života iz dana u dan bivali su sve teži. Omerovići su se odlučili na odlazak u Žepu krajem zime, 1995. godine, s nadom da će im ondje biti bolje.

Za koji mjesec Srebrenica je pala u srpske ruke, a onda je na red došla i “zaštićena zona UN-a” Žepa.

ZLOSTAVLJANJE I PREMLAĆIVANJE NIJE PRESTAJALO

“Ja sam tada bio mladić od osamnaest godina i, hajd’, nadali smo se da će nam u Žepi biti bolje. Kada je Žepa pala, nastao je haos. Nismo znali ni kud ćemo ni šta ćemo. Nisam imao šta na noge obuti, a kamoli nešto drugo. Bajagi smo mi tad pokušali da pređemo u Srbiju. Tri smo dana proveli u nekim potocima. Kada smo prešli u Srbiju, zarobljeni smo, nas otprilike 800. Oni su bili spremni za nas jer su nas odveli na neko brdo na kojem su na jednoj livadi bili već pripremljeni stolovi za ispitivanje. Jedni su nas raspremali, jedni ispitivali. Zatim su nas odveli u jedno mjesto kod neke škole, poredali nas na igralište nasuto šljunkom. Tu smo proveli noć. Nismo spavali. Cijelu smo noć bili u sjedećem položaju pognute glave među nogama. Ujutro su nas potrpali u kamione. Kada smo stigli na odredište, saznali smo da je to prokleta Šljivovica. Sa mnom su bili otac i amidža.”

Razdvojili su ih isti dan kad su stigli u ovo mjesto kod Užica. Mirsad je ostao u Šljivovici, a oca i amidžu odveli su u logor Mitrovo Polje.

“U Šljivovici sam proveo osam mjeseci i devet dana. Od 1. augusta 1995. do 10. aprila 1996. godine. Uh, Šljivovica je bila gadna. To je valjda nekad bila neka fabrika. Prva dva-tri mjeseca bilo je baš loše. Nisu dali Crvenom krstu da uđe. Hrane nije bilo. Dnevno smo dobijali jednu konzervu zvanu ‘čamac’. To je ona riba u konzervi koja je sama po sebi loša. Takva jedna konzerva ribe išla je na nas četvericu. Osim toga, dobijali smo po jednu krišku hljeba. Nikad nisam mogao shvatiti kako su uspijevali da isjeku onaj hljeb onako, jer kroz tu se krišku hljeba faktički vidjelo. To je bio obrok za 24 sata. Bilo je ljudi koji su padali u nesvijest od gladi”, govori Mirsad i dodaje da su čuvari često zlostavljali i premlaćivali logoraše.

“Na početku sam spavao na mjestu gdje je prije bila menza. Tu je bilo oko 150 osoba. Kad se poredamo da spavamo, izgledamo kao sardine. Kad se jedan okreće, svi za njim idu. Ispod nas su bile pločice. I sad, zamislite kako je bilo spavati u hladnom mjesecima?! Bilo je zlostavljanja. Taman se poredamo da spavamo, onda oni upadnu, izvode ljude, tuku. Strašno.”

Crveni krst je u Šljivovicu ušao tek nakon nekoliko mjeseci od zarobljavanja, a Mirsad kaže da su se tad uvjeti malo promijenili nabolje.

“Međutim, zlostavljanje i premlaćivanje nije prestajalo sve dok nismo izašli iz logora. Mogu sad reći da je dan u logoru bio dug kao godina. Ja sam bio mlad pa sam to možda lakše podnosio, ili je to od dragog Boga da insan lakše podnosi. U jednom trenutku je i strah prestao, jednostavno čekaš. Daleko od toga da sam se ja bio predao i halalio sa životom, samo više ne misliš o tome, nego nešto čekaš, a ni sam ne znaš šta je to. Čekaš neku slobodu iz dana u dan, a ne znaš hoće li doći.”

Nakon što su Mirsadov otac i amidža odvedeni u drugi logor, on nije znao šta je s njima, ni jesu li uopće živi.

“Nisam imao informacije nekoliko mjeseci. Tek kada je Crveni krst ušao u logor i evidentirao nas, uspostavljen je i kontakt. Saznao sam da su živi. Ako može biti sretnih trenutaka u logoru, to je bio taj trenutak.”

RAT POSLIJE RATA

Mirsadova majka, sestra i brat živjeli su nakon pada Žepe izbjegličkim životom u Varešu.

“Cijela naša porodica bila je rastavljena na najgori mogući način. S obzirom na to da je javnost saznala za nas, nakon pet-šest mjeseci pojedine evropske zemlje izrazile su želju da prime logoraše. Tako da su neki slobodu osjetili nakon nekoliko mjeseci. Ja nisam bio te sreće. Trebao sam ići u Dansku, ali kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, onda ta zemlja više nije htjela primati logoraše. Tu je sve stalo. Agonija se nastavila. Kada sam nakon osam mjeseci i devet dana dočekao slobodu, došao sam u Bosnu i Hercegovinu”, kaže Mirsad, kojem je i sloboda bila gorka.

“Kada sam došao u Bosnu, isto kao da me neko odnekle bacio i kao da prvi put sve vidim oko sebe. Osjećaj je bio neopisiv. Onako mršav, teško na ogledalu da sam mogao prepoznati sam sebe, a kamoli da me drugi prepoznaju. Nije bilo lahko, jer nemaš ništa, moraš početi ispočetka. Ja sam mislio da će mi rat stati ako ikad izađem iz logora, kad ono – rat poslije rata. Meni rat još nikad nije prestao. Ne može se čovjek nikad riješiti tih misli i sjećanja. Prije dva-tri mjeseca sam obolio, bio u bolnici. Sve su to posljedice. Nažalost, najviše posljedice osjeti porodica.”

Nakon rata se Mirsad oženio. U braku sa suprugom Adisom dobio je dvije kćerke, Mirsadu i Adisu. Vratili su se u Srebrenicu.

“Ja sam se s porodicom prije jedanaest godina vratio u Srebrenicu. Nekoliko godina bili smo podstanari, a poslije smo dobili stan. Ne bih mogao živjeti nigdje drugo osim ovdje. Mene nešto uguši čim prođem Zvornik. Moja porodica je moja utjeha. Moje dvije kćerke, moje ljepotice su mi sve. One su vrijedne, a ja nastojim da im ugodim, vozim ih na treninge, u muzičku školu, idu u džamiju. Ali i one slušaju, odlične su učenice, pomažu u poslu oko malina, branja gljiva, borovnica. Prije sam dosta radio na građevini, sad sam se posvetio poljoprivredi. Lakše mi je tako, jer, budimo realni, teško da će ko mene uzeti u firmu, prvo što nisam zdrav, a drugo, prešao sam četrdesetu”, kaže Mirsad, koji o mjesecima i danima provedenim u logoru rijetko govori, pa tako ni njegove prve komšije ne znaju za sve kroz šta je prošao.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!