Oružje kao umjetnost

U Bošnjačkom institutu u Sarajevu otvorena je 18. aprila izložba “Oružje iz kolekcije Bošnjačkog instituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića” autora Adnana Muftarevića i Lebibe Džeko. Izložbu prate i dvije publikacije: katalog izložbe i katalog zbirke oružja Bošnjačkog instituta, a za posjetioce će biti otvorena punih pet mjeseci, do 18. septembr

Zbirku oružja Bošnjačkog instituta s velikom pažnjom sakupljao je osnivač ove značajne institucije Adil-beg Zulfikarpašić tokom dugogodišnjeg djelovanja Instituta u Zürichu, a poslije i u Sarajevu. Za razliku od drugih zbirki Instituta, posebno biblioteke i arhiva, koje djeluju u okviru njegove osnovne misije, omogućavanja i podržavanja naučnih istraživanja, zbirka oružja formirana je kao manja kolekcija s ciljem očuvanja dijela nacionalne baštine.

“U rodnoj kući u Foči Adil-begov otac Husein-beg Zulfikarpašić, dugogodišnji gradonačelnik Foče, ugledni i imućni zemljoposjednik, imao je vrijednu kolekciju oružja, koja je sadržavala primjerke iz ratnih pohoda u kojima su Čengići učestvovali, kao i one koji su služili kao simbol ugleda i dostojanstva plemićke, begovske kuće. Zajedno s kućom i drugom imovinom, ta je zbirka uništena tokom Drugog svjetskog rata. Adil-begova ljubav prema historiji, porodična begovska tradicija i uloga Čengića u osmanskoj vojsci te uspomene na kuću u Foči u velikoj su mjeri uvjetovali nastajanje ove kolekcije, u kojoj je najveći broj oružja iz osmanskog perioda korišten većim dijelom na lokalnom području i u Evropi”, piše u predgovoru kataloga zbirke oružja Bošnjačkog instituta njegova direktorica Amina Rizvanbegović-Džuvić.

Zbirka oružja Bošnjačkog instituta sadrži reprezentativne historijske primjerke oružja: kubure, puške, jatagana i mačeve, uz dodatak nekoliko primjeraka oružja novijeg datuma. Posebno mjesto u zbirci zauzimaju veoma rijetki noževi proizvedeni u radionicama Foče i Sarajeva tokom 18. i 19. stoljeća. “Mnogi primjerci se odlikuju izuzetnom ljepotom izrade, zanatskim umijećem majstora koji su ukrašavali oružje srebrenom i pozlaćenom žicom, inkrustracijom u sedefu i koraljima, a drveni dijelovi okovani su dekorativno izvedenim aplikacijama”, piše Rizvanbegović-Džuvić.

Adnan Muftarević, koautor izložbe, u uvodu kataloga Bošnjačkog instituta ističe da je hladno i vatreno oružje, prvenstveno orijentalnog tipa, izrađivano u mnogim oružarnicama i zanatskim radionicama Balkana od 15. do 19. stoljeća. Žitelji Balkana upoznali su se s tim oružjem odmah po dolasku Osmanlija na ove prostore, kada po logorima i gradskim čaršijama, prvenstveno iz vojnih potreba, počinju nicati zanatske radionice specijalizirane za izradu i dekoraciju oružja. “Putopisci su ostavili podatke da je već 1477. godine u Sarajevu postojala ‘Sabljarska čaršija'”, navodi Muftarević, ističući da je za jatagane pravljene u Foči pisano kako su glasovitiji od onih izrađivanih u Istanbulu. Prilikom kupovine jatagana, objašnjava Muftarević, njegov bi kvalitet bio provjeravan na zanimljiv način. Tanka nakvašena svilena mahrama bila bi bačena na vrh sječiva, pa ako bi jatagan presjekao mahramu, značilo bi da je riječ o vrsnom sječivu.

U zbirci oružja Bošnjačkog instituta prevladavaju primjerci nastali od kraja 17. do kraja 20. stoljeća. Svaki je predmet jedinstven te, pored historijske, ima i nesumnjivu umjetničku vrijednost. “Ovo pokazuje i izuzetnu sposobnost Adil-bega Zulfikarpašića da prepozna najupečatljivije primjerke od Argentine do Indije. Kompletna muzeološka obrada, konzervacija i restauracija primjeraka koji će ovdje biti navedeni rađena je u nekoliko etapa, a završena je početkom 2017. godine. Na osnovu ovoga stečeni su uvjeti da se u punoj ljepoti, raskoši i raznovrsnosti, stručno obrađeni, prikažu javnosti”, piše Muftarević.

Zaljubljenici u historiju oružja imaju priliku vidjeti neke od najvrednijih i najljepših eksponata iz zbirke oružja Bošnjačkog instituta, od tradicionalnog bosanskog kurbanskog noža i jatagana bjelosapca, preko gaučo-noževa i austrougarskih sablji, pa sve do karabina korištenih u Osmanskom carstvu.

PROČITAJTE I...

Odlučili smo da kupimo jedno magare. To nam je bilo isplativije nego da kupujemo mlijeko sinu. Dijete, koje su gotovo dva mjeseca bezuspješno liječili u bolnici, uspjelo je da se izliječi za šest dana magarećim mlijekom, kaže Alen Džindo. Zbog velikog interesiranja ljudi, supruga Meliha predložila mu je da se upuste u neizvjesni poduhvat uzgoja magaraca kako bi njihovim mlijekom pomogli i drugima

Sporo idući i razgledajući šta se na kojem štandu nudi, svijet se uglavnom gega i zastajkuje, zatim pipa robu kako bi procijenili kvalitet, zapitkuju, klimaju glavom nadvikujući se s trgovcem sa susjedne tezge i, u slučaju da su zainteresirani za kupovinu, vade novčanike i pazare. Ništa nije pretjerano skupo. Ono što je danas poznato kao trodnevno narodno veselje tokom kojeg se prodaju deseci tona halve, grožđa i pečenja počelo je kao pijačni dan prije više od 157 godina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!