ORHAN PAMUK: Bedine bede beda

Cica s više lica – Pamuk dozira kritiku turskih (ne)prilika u zavisnosti gdje, kako i zašto. Nema u tome neke konzistentnosti. Gledao sam više intervjua koje je davao na ovdašnjim televizijama povodom lansiranja novog romana. U zavisnosti s kim razgovara mijenja stavove...

Da Orhan Pamuk nije moralna gromada kakvom se predstavlja znao sam odranije i drago mi je da to mišljenje imam dokumentirano.

Naime, drama-queen je neopjevano lagao kada je švajcarskom dnevniku davao izjavu kako je on “jedini koji govori o genocidu nad Jermenima i kurdskom pitanju u Turskoj”. Ta izjava, kao što je poznato, dovela ga je u sukob s ovdašnjim ultranacionalističkim advokatom Kemalom Kerinčsizom i notornim (sada reformiranim) članom 301 turskog KZ o uvredi “turkstva”.

Elem, moralni patuljak izgovarao je to u vrijeme kada su hrabriji od njega već odavno pokrenuli debate na te, istina, predugo tabu teme. Nikada neću zaboraviti gromoglasnu tišinu njegove prirodne publike – kemalisti, sekularisti, liberali, progresivni – u Turskoj, onog dana kada je njegova Nobelova nagrada obnarodovana (2006. godine). Jedini zvaničnici koji su mu čestitali bili su članovi vladajuće AK partije (uključujući Erdoğana). Tadašnji predsjednik republike Neždet Sezer ćutao je kao grob.

Moj prijatelj, bivši vlasnik izdavačke kuće u Istanbulu koji je zbog problema i raznoraznih sudova 2000. postao kauboj u selu do moga, na pitanje šta misli o Pamukovoj nagradi kaže mi uz prigodan gest kažiprstom preko grla: “Znaš šta je Pamuk? Pijetao koji rano kukuriče, a znaš šta se radi s tim pijetlovima?” To je bila tipična reakcija te gore pomenute prirodne Pamukove publike. Nobel je naravno za njih isključivo politički, i, ako baš i ne podržavaju Kerinčsiza i njegovo proganjanje intelektualaca, teško da će iko stati u njihovu odbranu.

Ukratko, Pamuk je Nobelovom nagradom i činjenicom da je prihvaćen od zvaničnika vladajuće partije (2007. je otvorio sajam knjiga u Frankfurtu dijeleći pozornicu s tadašnjim predsjednikom republike, Abdulahom Gulom) zaslužio i dobio potpuno odbacivanje krugova kojima prirodno pripada – tzv. bijelim Turcima. Godinama su bijeli Turci na pominjanje njegovog imena pravili grimase.

Pokušaj prevrata Gezi glupošću Pamuk koristi da se vrati svom jatu. Podržava pokušaj puča iz sve snage i kritizira vladinu reakciju (ta je reakcija po mom mišljenju u retrospektivi bila blaga s obzirom na to šta je bio cilj tih “ekologa”). U to vreme i mijenja turskog izdavača.

Prelazi u izdavačku kuću Yapi kredit banke, ne može bijelo-turskije od toga.

Cica s više lica – Pamuk dozira kritiku turskih (ne)prilika u zavisnosti gdje, kako i zašto. Nema u tome neke konzistentnosti. Gledao sam više intervjua koje je davao na ovdašnjim televizijama povodom lansiranja novog romana. U zavisnosti s kim razgovara mijenja stavove…

Uzgred, njegova mu “prirodna” publika veoma zamjera što u novom romanu nema Gezi revolucije… Toliko o infantilnosti publike – nivo: “Glumac! Kaži nešto smešno!” (podsjećanja radi to su: kemalisti, sekularisti, liberali, progresivni).

I OK, sve ovo do sada napisano jeste i na neki način objašnjivo. Teško je biti izbačen iz plemena… Čovjek će učiniti svašta da ne bude odbačen.

Međutim, činjenica da je Orhan Pamuk otišao na sajam knjiga u Sisijev Egipat i time dao podršku tamošnjoj vojnoj hunti ne može se nikako pravdati i ostati u okvirima osnovne etike.

No, to nije sve. Odande, iz Egipta, iz Egipta gdje je režim, čiji je praktično gost, ubio na hiljade ljudi koji su se usprotivili nasilnom preuzimanju vlasti, Pamuk pridikuje o ljudskim pravima u Turskoj!

E za to već moraš biti bedine bede beda!

 

PROČITAJTE I...

Negiranje i poricanje genocida jeste završna, osma faza u genocidu. To je faza u kojoj počinioci poriču da su počinili zločin, prikrivaju masovne grobnice i zastrašuju svjedoke, blokiraju se istrage, a žrtve se zastrašuju s namjerom protjerivanja s prostora gdje se genocid izvršio. Negiranje je pritom najpouzdaniji dokaz i valjan indikator koji ukazuje da je genocid stvarno izvršen. Negiranje ima različite motive: ideološke, strateške i druge, pri čemu su posljedice po (i za) žrtve uvijek tragične. Negiranje genocida jeste zločin (genocida) koji se odvija u dvije faze: tokom činjenja zločina i nakon izvršenja zločina.

Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti čiji su posmrtni ostaci uglavnom ekshumirani na Korićanskim stijenama. Porodice će nakon skoro 27 godina konačno ukopati njihove nekompletne posmrtne ostatke i imati mezar na kojem će pisati njihovo ime. To je konačni smiraj kako za ubijene tako i za njihove porodice.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!