Opstajemo zbog ljudi koji vole filmove uprkos svemu

Pravo Ljudski Film Festival jedini je festival posvećen kreativnom dokumentarnom i eksperimentalnom filmu u Bosni i Hercegovini. Direktorica Festivala Kumjana Novakova kaže da to nije dobra vijest jer to znači “da si poprilično usamljen u svom radu, u svojim radostima, te naročito u svojim problemima”. Sagovornice su Stava u ovom intervjuu i koordinatorica komukacijskog tima Festivala Farah Hasanbegović, producentica Adela Galešić i Lamija Šabić, koordinatorica glavnog programa

Ono što je 2006. godine započeto kao projekcija filmova za studente Evropskog regionalnog magistarskog programa demokratije i ljudskih prava u Jugoistočnoj Evropi danas predstavlja jedan od najvažnijih filmskih festivala u Bosni i Hercegovini i šire koji konstantno pridonosi promociji kreativnog dokumentarnog filma i audiovizualne umjetnosti. Ove godine održava se 11. Pravo Ljudski Film Festival, koji ne samo da opstaje već svake godine donosi bogat i raznolik program, zanimljive radionice za mlade, a ulaz je za sve projekcije tradicionalno otvoren. Novo Pravo Ljudski izdanje počelo je devetog i trajat će do 14. novembra, a tim povodom razgovarali smo s cijelom ekipom Festivala. U svojevrsnom multiintervjuu predstavili su nove programe, radionice, filmove, ali i iznijeli probleme s kojima se susreću već jedanaest godina. Sagovornice su Stava: direktorica Festivala Kumjana Novakova, koordinatorica komunikacijskog tima Festivala Farah Hasanbegović, producentica Adela Galešić i Lamija Šabić, koordinatorica glavnog programa Festivala Pravo Ljudski.

STAV: Kako Pravo Ljudski Film Festival uspijeva ostati vjeran sebi i biti nekomercijalan festival u ovako teškim uvjetima za umjetnost i kulturu?

KUMJANA NOVAKOVA: Jedna od najvažnijih stvari kada radite na filmu ili filmskim događajima jeste držati se suštine. A suština filmskog festivala jesu filmovi i ljudi, odnosno ljudi koji vole i gledaju filmove uprkos svemu. Nemamo viška novca, nemamo viška programa, nema glamura, nema kiča, nema svjetala, nema pompe… A dobro iskustvo u kinu upravo je moguće samo ako nema ničeg od ovoga. Film i vi. Naravno, poanta nije ostati zauvijek u istim problemima: kako platiti dolazak i odlazak režisera i režiserke koji slobodno daju svoje radove za Pravo Ljudski, kako platiti račun za katalog, kako platiti rad ogromnom broju mladih i kreativnih ljudi koji daju sve od sebe. A to nema veze s Festivalom – problemi su naši, oni nisu problem prijatelja i prijateljica Festivala. Tim Pravo Ljudski Film Festivala, naravno, uradit će sve da progovori o odnosu društva prema kulturi i kulturnim radnicima, ali i to je problem društva i nas, ne Festivala. Jednostavno, ne damo Festival. Neće ga pojesti teški uvjeti bosanskohercegovačke umjetnosti i kulture, neće ga pojesti odnos većine prema umjetnosti i kulture, nećemo ga mi pojesti.

STAV: Koje mjesto na festivalskoj bosanskohercegovačkoj sceni trenutno zauzima Pravo Ljudski Film Festival?

KUMJANA NOVAKOVA: Pravo Ljudski Film Festival jeste jedini festival posvećen kreativnom dokumentarnom i eksperimentalnom filmu u Bosni i Hercegovini. I to zaista nije dobra vijest. U toj prednosti ne možeš uživati. To znači da si poprilično usamljen u svom radu, u svojim radostima te naročito u svojim problemima. Dokumentarni film svakako je nekomercijalna forma, čak i u najkomercijalnijoj umjetnosti – filmu. Problemi s kojim se bosanskohercegovački autori i autorice dokumentarnog filma bore oslikavaju se i u činjenici da postoji samo jedan festival posvećen dokumentarnom filmu. S tim u vezi, mi zaista ne možemo razgovarati o našem mjestu na sceni jer scene nema. Programski, i pored toga što je budžet Pravo Ljudski Film Festivala znatno manji od većine drugih filmskih festivala u BiH, na Festivalu se svake godine prikazuju bh. premijere najinteresantnijih, najprovokativnijih i nama veoma važnih kreativnih dokumentarnih i eksperimentalnih filmova. To čini Pravo Ljudski Film Festival programski jednim od najznačajnijih bosanskohercegovačkih filmskih festivala.

STAV: Pravo Ljudski Film Festival svake godine sarajevskoj publici nudi dokumentarna filmska ostvarenja koja mogu pogledati samo na ovome Festivalu. No, vaš Festival praćen je drugačije od drugih, sličnih kulturnih događaja u BiH. Šta odaziv publike predstavlja za Pravo Ljudski?

FARAH HASANBEGOVIĆ: Odaziv publike sporedna je stvar na Pravo Ljudski Film Festivalu. Ne zato što to nije bitan parametar već zato što umjetničke inicijative ne mogu svoju vrijednost i entuzijazam bazirati na broju ljudi u kinu, galeriji, haustoru… Ne postoji alternativna umjetnička platforma koja okuplja mase uporedive s odazivom na mainstream događaje i sadržaje, niti je to cilj alternative. Svakim novim izdanjem i godinom rada podsjećamo se da, ako postoji i jedna jedina osoba koja sjedi u kinu i gleda film, mi ćemo nastaviti raditi. To nije pretenciozan stav – to je osnovna istina koja održava kulturne događaje iznad vode. Volimo film, gledamo filmove i volimo kad ih drugi gledaju. Uživamo u svakoj projekciji dobrog filma – neovisno od toga da li je organiziramo mi, da li je na redovnom repertoaru kina Meeting Point, ili negdje u javnom i alternativnom prostoru, van kina. Naravno, radost je najveća kad je sala puna, međutim “čudni” festivali ne pune sale nigdje, pa tako ni mi ovdje. Upornost i ustrajnost u našoj misiji, neovisno o popunjenim salama, “stvorila” je publiku Pravo Ljudski Film Festivala. Jedanaest godina nakon prvog izdanja naša je publika ta koja nam daje snagu da umjesto 15 prikažemo više od 100 filmova. Svako novo izdanje vidimo kao priliku da upoznamo nove ljude, ali i da sretnemo sve one koji nas prate duže od decenije. Mi znamo i prepoznajemo našu publiku jer je Pravo Ljudski porodica.

STAV: Vaš Festival ove godine pokreće novu radionicu “Zumiraj ljubav kroz strip”. Šta je to što ovogodišnje izdanje Festivala izdvaja od prethodnih? Koja ljudska prava danas trebaju najsnažniju pomoć filmske umjetnosti? Koji su to ciljevi kontinuiranog rada s mladima?

ADELA GALEŠIĆ: Meni je vrlo teško izdvojiti specifična ljudska prava jer jedna nisu važnija od drugih, naročito ako razmišljamo o čitavom svijetu i svim mjestima koja imaju svoje, zasebne probleme. Ali, evo, primijetili ste da ćemo se ove godine na Festivalu za mlade “Zumiraj prava” fokusirati na ljubav. Kroz kreativne dokumentarne i animirane filmove, kao i radionice na Festivalu za mlade, cilj nam je s našom publikom istražiti različite iskrene, neiskrene i neobične forme ljubavi u društvu. Kao i u svim našim sadržajima namijenjenim mlađoj publici, fokus nam je uvijek na razvoju kritičkog razmišljanja o raznovrsnim temama i aspektima društva i okoline. Cilj je potaći mlade ljude da svom emocionalnom životu ne prilaze po automatizmu i onako kako to društvo zahtijeva, već da propituju ustaljene sisteme u kojima se svi, no naročito mlađe generacije, mogu osjećati izgubljeno i tjeskobno. Ipak, nećemo samo kritizirati, također ćemo i slaviti ljubav kroz divne, magične i inspirativne priče koje će novembar u Sarajevu učiniti toplijim. Veoma sam sretna zbog svih filmova koje ćemo ove godine prikazati.

STAV: Da li biste mogli izdvojiti neki program ili film?

KUMJANA NOVAKOVA: Jedanaesto izdanje Pravo Ljudski Film Festivala zapravo je prvi korak u drugoj deceniji postojanja. To znači da smo – ne samo produkcijski već i programski – mnogo toga prošli. Program 11. izdanja podijeljen je na 5 segmenata – takmičarski program “Extra muros” (najbolji debitantski film), “Re:versus program”, koji donosi nova ostvarenja najznačajnijih svjetskih autora i autorica, “Program kratkog filma”, “Arts & docs program” te retrospektivni program “Ove je kuće izgradila velika želja”, inspiriran radom jedne od naših najdražih autorica Chantal Akreman, te i specijalna projekcija filma Porodica, u saradnji s Fondacijom “Konrad Adenauer”. Plus, “Zumiraj prava” nudi i dodatnih 5 programa – takmičarski program “Zumiraj dokumentarni film”, “Zumiraj animirani film”, program novih animiranih filmova, retrospektivni program istočnoevropskog animiranog filma O ljubavi, program filmova mladih autora i autorica Budućnost je ovdje!, ali i program animiranog filma za najmlađe Zumići. Filmski program Festivala obogaćen je, kao i svake godine, razgovorima, predavanjima, radionicama, dokumentarnim jutarnjim razgovorima s gostima i gošćama Festivala te, naravno, zabavama. Program ove godine akcenat stavlja na rad novih generacija autora i autorica koje, pored toga što pomjeraju granice umjetnosti pokretnih slika i čine je živom i stvarnom, obično tretiraju kao novajlije koji tek trebaju “naučiti” jezik filma. Pravo Ljudski smatra da ne postoje pravila u umjetnosti te da ne postoji jedan jedinstveni jezik niti način da se umjetnost nauči i standardizira. Autorski film u tom je smislu posebno važan jer je njegov cilj, između ostalog, i promišljanje forme i audiovizualnog jezika. Jedanaesto izdanje Pravo Ljudski Film Festivala otvaraju dva iznimno interesantna rada direktno vezana za BiH. Film Those Shocking Shaking Days Selme Doborac jeste audiovizualni esej koji istražuje načine putem kojih nasilje, rat i ljudska sirovost mogu i trebaju biti predstavljeni kroz slike, odnosno umjetnost. Film Kako sam se zaljubio u Evu Ras portugalskog režisera Andrea Gila Matea, koji će zatvoriti Festival, otvara nam dom žene čiji je život reduciran na prostor unutar projekcijske prostorije kina. Filmovi u sklopu programa “Ove je kuće izgradila velika želja” zapravo su radovi autora i autorica novih generacija koji nas podsjećaju na sve ono što je Chantal Akerman u filmu predstavljala: slobodu, intuitivnost, hrabrost, posvećenost i preciznost. Kao “odgovor” na tri vrlo različita filma Chantal, predstavljamo program koji promišlja koncept doma i pripadanja: mi u postmodernom dobu “živimo” pripadnost. Dom se javlja ne samo kao lična već i politička kategorija. Naravno, sve informacije o programu u danima koji prethode Festivalu postaju dostupni, kako na stranicama Festivala www.pravoljudski.org, tako i na društvenim mrežama.

STAV: Nedavno ste učestvovali u anketi Stava – najbolji filmovi postratne bh. kinematografije. Najviše glasova dobili su Ničija zemlja, Grbavica i Kod amidže Idriza. Dakle, bez dokumentarnih filmova među odabranim. S druge strane, Vaš kompletan izbor sačinjen je od filmova dokumentarnog roda. Možete li to prokomentirati? Zar bh. kinematografija zaista nema važnih, kvalitetnih dokumentarnih filmova?

KUMJANA NOVAKOVA: Ekipa Stava napravila je odličnu anketu, studiju preferenci filmskih radnika i radnica BiH. A filmadžije u Bosni i Hercegovini, izgleda, ne vole dokumentarni film. Ja zaista ne mislim da je problem u nedostatku važnih i kvalitetnih dokumentarnih filmova – ja sam poslala listu od 8 filmova jer se nisam mogla odlučiti za 5, a prva lista mi je bila s više od 15 naslova. Ne vjerujem i ne želim vjerovati da sam ja jedina kojoj su Sjećaš li se Sarajeva i Slike sa ugla važni filmovi. Kao i u svemu, u filmskoj umjetnosti ovo je pitanje preference, a očito je da su preferenca velikobudžetski komercijalni filmovi. Izgleda da smo izgubili vezu s intimnom prirodom bosanskohercegovačkog filma koja se počela razvijati sa Sarajevskom školom dokumentarnog filma, a u posljednjem ratu doživjela je svoj vrhunac bivajući jednim od malih oslonaca koja je održavala i autore i autorice, ali i građane i građanke u stanju normalnosti. Filmski radovi kolektiva “Saga” ili postratnih mladih autora i autorica važni su toliko koliko su i intimni, jer upravo to pokazuje stranu filma koja je po nama najvažnija: ličan, hrabar i odani film promišlja život i piše stvarnost. Dakle, film je ljubav prema stvarnosti, ljubav prema životu.

STAV: Kakav je trenutno položaj dokumentarnog filma u odnosu na igrane filmove na svjetskoj filmskoj sceni? Čini se da se stvari svakako mijenjaju – dokumentarni filmovi pobjeđuju na renomiranim festivalima, već se odavno prikazuju u kinima…

LAMIJA ŠABIĆ: Položaj dokumentarnog filma zavisi od toga kako procjenjujete njegov plasman u svijetu. Očigledno je da, ako gledamo na ekonomski aspekt produkcije, prema čisto numeričkim parametrima, igrani filmovi imaju uspostavljenu prednost na svjetskoj sceni. Nedavno je izašao cenzus koji pokazuje da u SAD-u samo 20% filmskih profesionalaca koji se bave dokumentarnom formom uspijevaju od toga živjeti. Situacija nije mnogo bolja ni u ostatku svijeta. Ipak, forma dokumentarnog filma trenutno je izrazito fluidna te, kao takva, za razliku od fikcije, pruža mnogo više slobode za nove načine audiovizualnog izražavanja. S tog stajališta, ako gledate na položaj u kontekstu mogućnosti i slobode u razvoju, dokumentarna forma zapravo je na mnogo boljem mjestu. Međutim, mislim da je došlo vrijeme da prestanemo stavljati zidove unutar filma i da ga oslobodimo od okova forme i kategoriziranja. Film je film – i on, baš kao i osoba koja stoji iza njega, mora biti slobodan.

PROČITAJTE I...

Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio je oko 20.000 stihova, završavajući tako posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri pjesme koje je Milman Parry već bio zabilježio 1935. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!