Oprostite na mom nekakvom nemačkom znanju tog jezika

D. je vremešna gospođa, u kasnim sedamdesetim, vedra, učtiva i vidno obradovana našim dolaskom. Ekavicu, koju je kao mlada medicinska sestra donijela sa sobom iz Novog Sada, kao i neknjiževne jezičke srbizme, brižljivo je sačuvala do danas. Tako se voli i čuva svoj jezik, umalo zaustih, ali ne rekoh ništa

Nedjelja. Kiša. Uskrs. Imam dogovor s komšijom E. da se vidimo s njegovom bivšom kolegicom i prijateljicom D., koja je, kako mi reče, čitala moje književne tekstove. Želi me upoznati i zamoliti da, uz stanovitu naknadu, pročitam i valoriziram njen friško napisani roman.

Ne ide mi se. Dan je sumoran, neraspoložen sam, kiša pljušti, a znam i šta me čeka: palamudanje o književnosti, krizi autorstva, novim generacijama koje malo čitaju ili ne čitaju uopće, virtualnom protojeziku, produktu istih tih maločitajućih generacija, koji, opet, ozbiljno i sasvim izvjesno, mic po mic, urušava stari, dobri književni jezik…

Potom priča o njenom romanu, poduža, zasigurno, jer je o ženi riječ; solilokvij obojen mnoštvom nepotrebnih detalja o unutarnjem teretu kojeg je godinama nosila, a kada je postao pretežak, naprosto je morala osloboditi ga se i transponirati u književni tekst.

Ja ću je mirno i pažljivo saslušati, ugrist ću se za jezik i neću reći ovo:

“Zašto, zaboga, Vaš teret tovarite drugima na leđa? Šta su Vam ti drugi, među njima i ja, nažao učinili? Prošetajte fino do psihijatra, otvorite mu se, oslobodite se teškog tereta, on će Vas saslušati, na koncu reći kako će sve to biti u redu, ako treba, a vjerovatno treba, dati Vam odgovarajuće medikamente i svi sretni i zadovoljni – i Vi i oni koje ste poštedjeli Vašeg literariziranog tereta.”

  1. se ne pojavljuje u zakazano vrijeme. Ponadah se da se ni njemu ne izlazi u sivi, kišni dan, ali, evo ga. Predlažem da susret odgodimo za sutra ili prekosutra, ali on insistira da pođemo. Veli, dogovor je dogovor, D. nas očekuje, a i Uskrs je, red bi bio čestitati joj praznik, tim više jer, kako veli, pouzdano zna kako joj, osim nas, niko neće pokucati na vrata.
  2. je vremešna gospođa, u kasnim sedamdesetim, vedra, učtiva i vidno obradovana našim dolaskom. Ekavicu, koju je kao mlada medicinska sestra donijela sa sobom iz Novog Sada, kao i neknjiževne jezičke srbizme, brižljivo je sačuvala do danas.

Tako se voli i čuva svoj jezik, umalo zaustih, ali ne rekoh ništa. Razgovaramo spontano i neusiljeno. Vidim, pogriješio sam. Ni riječi o književnosti ili o njenoj knjizi. Doduše, i na moju žalost, D. se, nenadano i ničim izazvana, valjda da nam udovolji, šta li, dotakla meni iznimno iritirajuće multi-kulti šupljare, naglašavajući, dok ja klimam glavom i kiselkasto se smješkam, “kako je kroz ceo život ljude delila na dobre i loše, a koje su veroispovesti, nikada joj nije bilo bitno”.

  1. hvata i brzo prevodi izraz mog lica i, zazirući, valjda, od moje ko zna kakve reakcije, uskače joj u riječ i govori:

– Da, da, slažem se! Tako se ovdje oduvijek živjelo! To se podrazumijeva! Bosna je naprosto takva!

– Da, takva je i neizmerno je volim – emfatično će D. i utonu u sjetnu šutnju.

Vrijeme je da se krene. D. nas ispraća, daje mi rukopis i snebivajući se veli:

– Znate, to mi je prvi književni tekst. Nemam nameru objavljivati ga, ali želela bih znati ima li ikakvu književnu vrednost. I, hvala Vam!

Po povratku kući, nasumice otvaram rukopis i čitam ovo:

“Na mom nekakvom nemačkom znanju tog jezika se predstavim te joj rekoh da sam Bosanac i izvinjavao sam se zbog lošeg govora.”

– Odlično – prošaputah.

Čitam i ovo:

“Otac njen i ako je bio ratni vojni invalid koji umre od alkohola zbog toga nije volela alkohol on nam nije mogao pomoći u parama.”

– Sjajno! – uskliknuh.

Ostavljam rukopis. Pročitat ću ga i oprezno pohvaliti. Ona to, siguran sam, silno priželjkuje. I, na koncu, šta me košta? Ništa! Ionako je sve odavno otišlo u…

PROČITAJTE I...

Imao sam, dakle, plaćen hotel u centru Bostona, ali sam radije želio odsjesti kod nekog od naših ljudi. U hotelima je dosadno i čovjeku naumpadaju svakakve gluposti. Javim se Šehi, za koga sam znao da je boravio prije nekoliko ramazana u Bostonu – to je ta mreža koju samo hodže imaju – da mi sredi konak negdje u Bostonu na tri-četiri večeri. “Smatraj to završenim”, ekspresno mi je odgovorio Šeha, “ima jedan domaćin, sigurno će mu biti drago da te ugosti”

Slušao sam redovno o čovjeku koji se obnoć vraćao kući s druge smjene ili polazio na treću. Jednom je u šumi iznad puta čuo korake. Spazio je kravu. Bila je krvava i zguljena i ukorak je pratila njegov hod nekoliko metara iznad njega. Ha hudi čovjek potrči, potrči i hajvan, on stane, stane i ona. Uz sto muka i strahova, nekako se uspio promoliti u selo. Najednom zakukurikaše pijevci, a ona životinja ga pogleda i krupnim glasom reče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!