Oprostite na mom nekakvom nemačkom znanju tog jezika

D. je vremešna gospođa, u kasnim sedamdesetim, vedra, učtiva i vidno obradovana našim dolaskom. Ekavicu, koju je kao mlada medicinska sestra donijela sa sobom iz Novog Sada, kao i neknjiževne jezičke srbizme, brižljivo je sačuvala do danas. Tako se voli i čuva svoj jezik, umalo zaustih, ali ne rekoh ništa

Nedjelja. Kiša. Uskrs. Imam dogovor s komšijom E. da se vidimo s njegovom bivšom kolegicom i prijateljicom D., koja je, kako mi reče, čitala moje književne tekstove. Želi me upoznati i zamoliti da, uz stanovitu naknadu, pročitam i valoriziram njen friško napisani roman.

Ne ide mi se. Dan je sumoran, neraspoložen sam, kiša pljušti, a znam i šta me čeka: palamudanje o književnosti, krizi autorstva, novim generacijama koje malo čitaju ili ne čitaju uopće, virtualnom protojeziku, produktu istih tih maločitajućih generacija, koji, opet, ozbiljno i sasvim izvjesno, mic po mic, urušava stari, dobri književni jezik…

Potom priča o njenom romanu, poduža, zasigurno, jer je o ženi riječ; solilokvij obojen mnoštvom nepotrebnih detalja o unutarnjem teretu kojeg je godinama nosila, a kada je postao pretežak, naprosto je morala osloboditi ga se i transponirati u književni tekst.

Ja ću je mirno i pažljivo saslušati, ugrist ću se za jezik i neću reći ovo:

“Zašto, zaboga, Vaš teret tovarite drugima na leđa? Šta su Vam ti drugi, među njima i ja, nažao učinili? Prošetajte fino do psihijatra, otvorite mu se, oslobodite se teškog tereta, on će Vas saslušati, na koncu reći kako će sve to biti u redu, ako treba, a vjerovatno treba, dati Vam odgovarajuće medikamente i svi sretni i zadovoljni – i Vi i oni koje ste poštedjeli Vašeg literariziranog tereta.”

  1. se ne pojavljuje u zakazano vrijeme. Ponadah se da se ni njemu ne izlazi u sivi, kišni dan, ali, evo ga. Predlažem da susret odgodimo za sutra ili prekosutra, ali on insistira da pođemo. Veli, dogovor je dogovor, D. nas očekuje, a i Uskrs je, red bi bio čestitati joj praznik, tim više jer, kako veli, pouzdano zna kako joj, osim nas, niko neće pokucati na vrata.
  2. je vremešna gospođa, u kasnim sedamdesetim, vedra, učtiva i vidno obradovana našim dolaskom. Ekavicu, koju je kao mlada medicinska sestra donijela sa sobom iz Novog Sada, kao i neknjiževne jezičke srbizme, brižljivo je sačuvala do danas.

Tako se voli i čuva svoj jezik, umalo zaustih, ali ne rekoh ništa. Razgovaramo spontano i neusiljeno. Vidim, pogriješio sam. Ni riječi o književnosti ili o njenoj knjizi. Doduše, i na moju žalost, D. se, nenadano i ničim izazvana, valjda da nam udovolji, šta li, dotakla meni iznimno iritirajuće multi-kulti šupljare, naglašavajući, dok ja klimam glavom i kiselkasto se smješkam, “kako je kroz ceo život ljude delila na dobre i loše, a koje su veroispovesti, nikada joj nije bilo bitno”.

  1. hvata i brzo prevodi izraz mog lica i, zazirući, valjda, od moje ko zna kakve reakcije, uskače joj u riječ i govori:

– Da, da, slažem se! Tako se ovdje oduvijek živjelo! To se podrazumijeva! Bosna je naprosto takva!

– Da, takva je i neizmerno je volim – emfatično će D. i utonu u sjetnu šutnju.

Vrijeme je da se krene. D. nas ispraća, daje mi rukopis i snebivajući se veli:

– Znate, to mi je prvi književni tekst. Nemam nameru objavljivati ga, ali želela bih znati ima li ikakvu književnu vrednost. I, hvala Vam!

Po povratku kući, nasumice otvaram rukopis i čitam ovo:

“Na mom nekakvom nemačkom znanju tog jezika se predstavim te joj rekoh da sam Bosanac i izvinjavao sam se zbog lošeg govora.”

– Odlično – prošaputah.

Čitam i ovo:

“Otac njen i ako je bio ratni vojni invalid koji umre od alkohola zbog toga nije volela alkohol on nam nije mogao pomoći u parama.”

– Sjajno! – uskliknuh.

Ostavljam rukopis. Pročitat ću ga i oprezno pohvaliti. Ona to, siguran sam, silno priželjkuje. I, na koncu, šta me košta? Ništa! Ionako je sve odavno otišlo u…

PROČITAJTE I...

Situacija je postala sve nervoznija, čekalo se odobrenje iz komande brigade da se dopusti paljba po autobusu punom neprijatelja zaglavljenom u blatu. Sve je bilo nanišanjeno, čekao se trenutak udaranja po okidaču. Gledali smo u komandira s motorolom, zavladao je totalni muk. Pucati ili ne pucati – pitanje je sad. Neko je doviknuo: “Ma pucaj, pobjeći će nam”

Prigovori kur’anskom Džennetu, ukratko, glupi su, licemjerni i buržujski. Želimo hljeb, želimo vodu, želimo ljubav, želimo iskonsku nevinost. Džennet nije hedonistički raj; njegova je poetika kategorička imaginacija lišenosti. Kur’an govori jezikom manjka. Umjesto da govorimo o kur’anskom Džennetu, njegovim izvorima i rijekama, divanima i ljepoticama, kažimo ponešto o gladi iz tog perioda, o svemu onome čega je Poslanik islama i prosječan ashab bio lišen

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!