Opozicija se ponaša kao da želi građansku findžan-državu

Kome opozicija u Federaciji BiH obećava građansku državu kada znamo da Srbi i Hrvati u ovom trenutku na nju neće pristati ni pod kojim uvjetima? Isključivo Bošnjacima, na čije glasove isključivo i računaju. Kakva je politička korist od toga? Nikakva, osim što se pozicija i snaga Bošnjaka unutar njih samih dodatno oslabljuje

U Republici Srpskoj na ovim izborima dominantno je pobijedila srpska nacionalna opcija, a opoziciju čine također stranke s jasnim nacionalnim predznakom za koje će neki reći da bi bili i gori od SNSD-a samo da dobiju priliku. U predizbornoj kampanji nismo mogli uočiti da se između srpskih vodećih političara trvenja i nadmudrivanja vode u smjeru optužbi za nacionalizam i radikalizam kao što je to počesto bilo riječ među Bošnjacima u Federaciji BiH. Ko je veći Srbin, ko je manji izdajnik i ko može ponuditi bolje garancije da će zaštititi manji entitet, taj je i prepoznat među Srbima kao njihov predstavnik.

Kod Hrvata je pobijedila hrvatska nacionalna opcija, a slabašnu opoziciju čine također stranke s jasnim nacionalnim predznakom. U predizbornoj kampanji mogli smo čuti da im je najbitnija zaštita hrvatskog nacionalnog interesa. Ovakvo stajalište dodatno je utvrdila i ojačala pobjeda Željka Komšića, čija je kandidatura za Predsjedništvo BiH homogenizirala Hrvate i u parlamentima značajno ojačala Čovićev HDZ. Dakle, nigdje ni riječi o građanskom uređenju države, pozicije su tvrde i nepopustljive i kod Hrvata i kod Srba. Kod Bošnjaka je također pobijedila nacionalna stranka koja u odnosu na izbore iz 2014. bilježi mali pad u osvojenim glasovima, ali on je s obzirom na osvojene mandate gotovo neprimjetan. Ovaj je rezultat ostvaren uprkos razilaženjima unutar same SDA, iz koje su u zadnju godinu i po nastale čak 3 nove stranke, čiji su lideri preko noći zaboravili bošnjački nacionalni interes i postali veliki zagovornici multikulture i tzv. građanštine.

Očito je da opozicija koja računa na bošnjačke glasove u Federaciji BiH s gnušanjem odbacuje nacionalno kao okvir unutar kojeg se djeluje, a sebe vide kao patriote i čuvare države (SDP). Što je najgore od svega, opozicija koja računa na bošnjačke glasove vidi propalu Jugoslaviju kao utopijski model međunacionalne sloge i uspješnog uređenja društva, te se ne libe da to i ističu. Namjerno zanemaruju dobro poznatu činjenicu da je u Jugoslaviji patentiran nacionalni ključ u konstruiranju vlasti koji se sveudilj provodio, naravno, uglavnom u korist Srba. Proizvodnja ludila sastoji se od toga da se kritizira današnji tzv. etnonacionalistički ključ koji od nas navodno radi plemena i gura nas u torove, dok se poziva i potiho pati za Jugoslavijom, koja je isti taj nacionalni ključ inovirala. Koliko su komunisti u SR BiH bili ozbiljni u etnonacionalnim razdjelnicama, govori i podatak da je pri Fakultetu političkih nauka postojao Institut za proučavanje nacionalnih odnosa.

Predrag Kojović iz Naše stranke reći će da će s koalicijskim partnerima (računaju i na Konakovića) provesti reformu obrazovanja u Kantonu Sarajevo, ali i da neće dopustiti ukidanje bosanskog jezika u RS-u. Kakva monstruozna podvala. Da je NS-u zaista stalo do bosanskog jezika, tada bi se kandidirao u RS-u, tada bi Sabina Ćudić dijelila povratnicima pakete s čokoladom i Rječnikom bosanskog jezika Dževada Jahića. No, to nije cilj ove stranke koja zamajava Bošnjake i bez obraza laže da im je stalo do bosanskog jezika u RS-u, gdje nemaju ama nikakav politički utjecaj i snagu, a u Kantonu Sarajevo i Federaciji BiH uvodili bi nepostojeći zajednički jezik i anacionalni pristup obrazovanju. Naravno, ako im se dopusti.

Imamo, dakle, posve iskrivljenu percepciju i realnosti (prema željama i poziciji druga dva naroda) kao i prema vlastitim mogućnostima. Do koje mjere ide ludilo, govori i pojava teze da bi se vlast mogla sastavljati bez pobjedničkih hrvatskih i srpskih stranaka koja je nabačena od bošnjačkih ljevičara preko tzv. nezavisnih medija. Ne samo da ovo Hrvati i Srbi vide kao apsolutni bošnjački nacionalizam i unitarizam nego je to nemoguće jer bi istog trenutka bilo zaustavljeno u Domu naroda. No, to je najmanje što bi mogli učiniti predstavnici Srba i Hrvata, a izgledno bi bilo da bi istog trenutka mogli pokrenuti priču o referendumima za otcjepljenje. Pa kome onda opozicija u Federaciji BiH obećava građansku državu kada znamo da Srbi i Hrvati u ovom trenutku na nju neće pristati ni pod kojim uvjetima? Isključivo Bošnjacima, na čije glasove isključivo i računaju. Kakva je politička korist od toga? Nikakva, osim što se pozicija i snaga Bošnjaka unutar njih samih dodatno oslabljuje.

Primjer Naše stranke je ilustrativan, jer jedino gdje mogu provesti svoje anacionalne programe je među Bošnjacima, i to direktno na štetu upravo Bošnjaka. Legitimno je reći da se od građanskog principa ne smije odustati radi budućnosti, ali tzv. građanske stranke provodile bi građanski princip, navodno, u čitavoj BiH, dok glasove dobivaju isključivo na teritoriju gdje žive Bošnjaci.

U ovom historijskom trenutku to direktno implicira findžan‑državu (bošnjačko-građansku) na 30% teritorija BiH, što bi Hrvati i Srbi rado pozdravili i pripomogli. I zato bi opozicija pod hitno trebala prestati proizvoditi političku šizofreniju i koncentrirati se na realnost te prestati s pričom o pogubnim etnonacionalizmima koja je adresirana na štetu SDA, a ustvari, šteta se čini bošnjačkom narodu u cjelini. Paradoks je u tome da ustvari opozicija radi upravo ono za što optužuju SDA, stvara preduvjete da se podjele iscrtaju državnim granicama findžan‑državice. Zvala se ona građanska ili bilo kako drugačije, i dalje je findžan.

 

 

PROČITAJTE I...

Nanićeva pobjeda znači i povratak SDA u viteški grad Bužim, a pobjeda je za SDA time slađa jer je osigurana u borbi “samih protiv svih”. Ona ukazuje i na to da je u Unsko‑sanskom kantonu došlo do zamora glasača, koji nakon bezbrojnih podjela, nakon ispraznih obećanja i novih razočarenja novonastalim strankama i nezavisnim kandidatima (najčešće višestrukim preletačima) vraćaju povjerenje SDA.

Ta demokratska (r)evolucija poremetila je decenijsku (ne)ravnotežu u kojoj je kemalistička oligarhija vladala a da nikad nije dobila nijedne (poštene) izbore. Prelazak na predsjednički sistem u kojem se izvršna vlast osvaja s minimum 50% + 1 glas nadu oligarhije o povratku na stari status quo učinio je još iluzornijom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!