Opozicija neće ni ono što je zagovarala

Da je CHP-ovska politika slična igranju fudbala na male goliće (namjerni pleonazam) na terenu ograničenog suvereniteta i tutorskog sistema, u kojem se osjeća zaštićenim, jasno je svakom ko je ispratio bar jednu predizbornu kampanju, a možda je dovoljno i samo odgledati jednu sjednicu Parlamenta Turske

Dobro pazi šta želiš, može ti se ispuniti. Tako bi se ukratko mogla opisati situacija u kojoj su se našle opozicione partije nakon raspisivanja vanrednih parlamentarnih i predsjedničkih izbora u Republici Turskoj. Koliko opozicione partije sada vrište zbog iznenadnosti i kratkog vremena do vanrednih izbora zakazanih za 24. juni, a to je vrištanje mahom namijenjeno inostranstvu, toliko su ih tražile, predviđale, izazivale i tvrdile da su spremne za njih.

KO JE “OZBILJNI RIVAL” AKTUALNOM PREDSJEDNIKU

Predsjednica prošlog oktobra osnovane İyi parti (İP, Dobra partija) Meral Akşener bila je najglasnija s predviđanjem prijevremenih izbora za 15. juli ove godine. Prvi je put taj datum u njenim obraćanjima, kako novinarima, tako i članstvu, ušao u opticaj početkom novembra prošle godine. Sada, kada su zaista raspisani, svega 20 dana ranije od datuma koji joj je pokazala njena kristalna kugla, Akşener izvodi dramolet da su izbori tako rano kako bi njena partija bila spriječena da učestvuje na njima. Taj dramolet, iako netačan od A do Ž, uklapa se u upravljanje percepcijom kao “jedinom ozbiljnom rivalu” predsjedniku Erdoğanu, koja se počela graditi oko nje (u inostranstvu) poslije prošlogodišnjeg aprilskog referenduma o ustavnim promjenama u Turskoj.

Kada smo već kod upravljanja percepcijom, opozicija i njoj naklonjeni mediji uskočili su koliko odmah u modalitet upravljanja percepcijom. Kada su 18. aprila prije podne raspisani ovi “izbori na prepad”, Savjet visokog školstva (YÖK) donio je odluku da za sedam dana odloži prijemne ispite na univerzitetima, koji su bili zakazani za 23. i 24. juni. Komentirajući tu odluku YÖK-a na CNN-Türk, prominentni novinar dnevnika Hürriyet Deniz Zeyrek optuživački je lamentirao kako “oni”, znači, ne računaju na drugi krug predsjedničkih izbora, te se hamletovski pitao šta će biti s prijemnim ispitima ako bude drugog kruga, jer će se opet poklopiti itd., itd.

Domaćica emisije Seynur Tezel samo je treptala i također optuživački odobravala. Helem, to dvoje žurnalista propustilo je da zaviri u izborni zakon, koji jasno kaže da se eventualni drugi krug drži druge nedjelje od prvog. Pogled na kalendar kaže da je to 8. juli. No, to je bio tek početak, mnogo njih će se još ugruhati tim pokušajima krivljenja stvarnosti.

“Da li je opozicija uhvaćena nespremna”, upitala je Hande Fırat, novinarka (također) Hürriyeta, lidera Republikanske narodne partije (CHP) Kemala Kılıçdaroğlua nakon raspisivanja izbora. “Mi smo najspremniji, mi smo znali da će biti prijevremenih izbora”, odgovorio je. Dobro. Toliko o iznenađenju o kojem balavi strana štampa. Kada je riječ o spremnosti, iako je fakat da su sve partije u stanju predizborne kampanje još od aprila prošle godine, naslov tog intervjua objavljenog 21. aprila govori mnogo – Ni moja supruga ne zna ko je kandidat. Naravno, odnosi se na kandidata za predsjednika Republike Turske. Šala koja se vrti u obliku je pitanja “a da li on zna ili mu još nije saopćeno”.

Ozbiljnost pristupa tom pitanju možda se ogleda u tome da je dvoje CHP poslanika najavilo svoje kandidature istog dana dok je Kılıçdaroğlu razgovarao s novinarkom Hande. (Ne)suđeni CHP kandidati Öztürk Yılmaz i Didem Engin istog dana poklopljeni su riječima CHP portparola Bülenta Tezcana (opet novinski naslov): “Nemojte ih uzimati ozbiljno.”

Da je CHP-ovska politika slična igranju fudbala na male goliće (namjerni pleonazam) na terenu ograničenog suvereniteta i tutorskog sistema, u kojem se osjeća zaštićenim, jasno je svakom ko je ispratio bar jednu predizbornu kampanju, a možda je dovoljno i samo odgledati jednu sjednicu Parlamenta Turske. Ta analogija dobila je sasvim novu dimenziju kada je u nedjelju CHP iznajmio (ili prodao?) 15 svojih poslanika Akşenerovoj İP. Osim toga, taj potez, koji je, po riječima partijskih zvaničnika, naređen od strane Kılıçdaroğlua, govori sve o CHP-ovskom poimanju demokratije.

Narečeni poslanici probudili su se u nedjelju kao članovi CHP-a, izabrani na listi CHP-a, da bi uvečer legli kao članovi jedne nedefinirane kvazinacionalističke partije koja odaje zadah gülenističkih spletki (što joj je jedina sličnost s CHP-om), samo zato što je gensek partije tako odlučio. A narod koji ih je birao? Valja se podsjetiti kemalističkog pokliča: “Za narod, uprkos narodu!”

STVARANJE ANTIERDOĞAN FRONTA

Cijela cirkusijada (nema druge riječi) predstavljena je kao “demokratski potez” CHP-a kako bi se “osiguralo” učestvovanje İP na izborima. Međutim, izjava za štampu İP u pisanoj formi od 20. aprila, koja, dakle, prethodi ovom transferu poslaničkih grla za čitava dva dana, nedvosmisleno pokazuje da je Akşenerova imala garancije da nema nikakvih prepreka da njena partija učestvuje na izborima. Koliko je objašnjenje da je to urađeno kako bi gđa Meral kao lider stranke s poslaničkom grupom u Parlamentu mogla biti direktni kandidat za predsjednika, odnosno da ne mora da se bakće sa skupljanjem 100 hiljada potpisa i izlaže troškovima notara, vjerovatno će pokazati vrijeme i njena kandidatura (ili nekandidatura).

Činjenica da je Meral Akşener koliko u martu uvjeravala svoju publiku da, zbog kandidature, političkih pozicija i sličnog, neće ulaziti u “abidik gubidik” saveze govori sve o “dosljednosti i principijelnosti” (abidik gubidik je fraza za konfuzno, besmisleno, pandan mumbo jumbo na engleskom). Međutim, njen “novopečeni” saveznik Kılıçdaroğlu ipak je šampion nedostatka dosljednosti i principijelnosti. Prije dvije godine u emisiji novinara Veyisa Ateşa na Habertürk televiziji je sa snažnom indignacijom govorio o glasini o tome kako će AKP “pozajmiti” svom (sada) savezniku Partiji nacionalističke akcije (MHP) 15-16 poslanika. To se, naravno, nije desilo (glasina kao glasina), ali transfer CHP poslanika prošle se nedjelje itekako desio.

I dalje o dosljednosti, čvrstoći ideoloških uvjerenja i viziji… Savez s nedefiniranom kvazinacionalističkom İP nije jedini kome Kılıçdaroğlu teži. U ponedjeljak (23. aprila) se sastao s liderom Saadet partije Temelom Karamollaoğluom u cilju stvaranja predizbornog saveza i dogovora o zajedničkom kandidatu za predsjedničke izbore. “Laički” “centroljevičarski” kemalisti u pregovoru s “islamističkim” desničarima, teškim čitavih 0,68% (nula zarez šesdesetosam) na prošlim izborima? Mora da je kijamet blizu! Ma ne, to je bussines as usual stvaranja anti-Erdoğan fronta. Iz računice nije isključena ni politička filijala PKK-a, Demokratska partija naroda (HDP).

Poslije sastanka upitani o zajedničkom kandidatu, inače, u opticaju je ime prethodnog predsjednika Abdullaha Güla, Karamollaoğlu i Kılıçdaroğlu ostali su tajanstveni. Ma da, normalno je kriti ime kandidata kao zmija noge 62 dana prije izbora. Logično pitanje zašto se Kılıçdaroğlu kao predsjednik najjače opozicione partije ne isprsi kao kandidat u ovom slučaju suvišno je. Hem zna da bi izgubio (a ulog je politički život), hem je sociopolitički inženjering jedini kredokemalista.

Reakcije iz inostranstva na raspisivanje vanrednih izbora bile su predvidljive. Riječju, histerija. Možemo očekivati da njemačka, austrijska i holandska štampa opet naprasno “progovore” turski. SAD “brinu” da se u uvjetima vanrednog stanja ne mogu održati transparentni izbori. Zaboravite Francusku i izbor Macrona u uvjetima vanrednog stanja i do zuba naoružane trojke po ulicama Pariza (kakvih ovdje nema)! Oni su fini. Njihova se policija nježno, suzavcem, vodenim topovima i pendrecima obračunava s protivnicima novog zakona o radu. Aršini su, kao i uvijek, različiti.

U svakom slučaju, sljedećih šezdesetak dana bit će usijano. Novi predsjednički sistem koji se uvodi ovim izborima jeste svojevrsna igra va banque, što dodaje napetosti. Ulog (i problem) u toj igri ne bi bio ovoliki kada opozicioni blok ne bi težio restauraciji prethodnog – prije svega tutorstva, klijentelizma i ekonomske zavisnosti. Da nije za razgradnju postignutog nego da je spreman za nadgradnju.

 

PROČITAJTE I...

S obzirom na to da hrvatski državni vrh i danas ne odustaje od opravdavanja onoga što je u Hagu presuđeno kao udruženi zločinački poduhvat, ne čudi da im isticanje sudjelovanja 25.000 Bošnjaka i isticanje 1.100 poginulih Bošnjaka u Domovinskom ratu nije dio poželjne nacionalne strategije. Niti će biti. Međutim, to ne znači da sami Bošnjaci u Hrvatskoj neće poduzeti korake potrebne da svoje zasluge pravovaljano istaknu i iskoriste. Očajavati nije prihvatljivo, a kukati još manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!