OPERACIJA ATILLA: Dan mira i slobode kiparskih Turaka

Prvi predsjednik Kipra arhiepiskop Makarios, koji je pokušavao balansirati između enosista i zahtjeva za većom autonomijom turskih Kiprana, postao je smetnja prvima. U julu 1974. godine državnim udarom zbačen je s vlasti. Spasio se bijegom u britansku vojnu bazu. Na njegovo mjesto, kao marioneta grčke vojne hunte, postavljen je poznati iredentist Nikos Sampson, s jasnim ciljem aneksije Kipra od strane Grčke. Naravno, “čekić za Turke”, kako je glasio Sampsonov nadimak, odmah je startovao i pogrome turskih Kiprana.

 

PIŠU: E. Alagić i B. Budimac

Svakog 20. jula turski Kiprani obilježavanju nacionalni praznik Dana mira i slobode u znak sjećanja na vojnu intervenciju Republike Turske na ovom dijelu ostrva.

Prošle su 44 godine od vojne intervencije Turske na ostrvu Kipar. Operaciju Atilla turski zvaničnici nazivaju Kiparskom mirovnom operacijom. Ovom operacijom 1974. godine turska vojska odgovorila je na državni udar grčke gerilske organizacije EOKA B, koja je namjeravala ostvariti ideju enosis, odnosno pripojiti otok Grčkoj.

Kao razlog više za intervencijom, Turci su navodili zaustavljanje nasilja kiparskih Grka nad turskom zajednicom na otoku. Tada je turska vojska zauzela dio ostrva (38% od ukupne teritorije), područje koje je 1983. godine proglašeno Turskom Republikom Sjeverni Kipar (TRSK), državicom koju već 30 godina priznaje samo Republika Turska. Upravo je operacija Atilla, zbog koje UN i međunarodna zajednica ovaj dio ostrva smatraju okupiranom teritorijom prema zakonima međunarodnog prava, jedan od glavnih razloga nepriznavanja TRSK-a i uvođenja embarga.

Južni dio ostrva, na kojem žive kiparski Grci, međunarodno je priznata država Republika Kipar, koja je od 1. maja 2004. godine članica Evropske unije i dio eurozone od 2008. godine.

U gotovo svim izvještajima o pregovorima za ujedinjenje Kipra, šablonski, kao “početna tačka” historije, navodi se turska invazija na sjeverni dio ostrva, izvršena 1974. godine, od kada je ostrvo de facto podijeljeno. Malo “dublji” možda će spomenuti puč u organizaciji oficira grčke vojne hunte koji je prethodio invaziji, a za cilj je imao grčku aneksiju ostrva. Još manji broj vratit će se u decembar 1963. godine i događaj poznat pod imenom “Krvavi Božić” ili na turskom “Kanlı Noel”,kada su počeli pogromi turskih Kiprana i međusobno etničko nasilje.

Osmansko carstvo osvojilo je Kipar od Venecije 1571. godine. Tri je vijeka ostrvo bilo pod osmanskom vlašću. Početkom 19. vijeka, nakon osnivanja kraljevine Grčke 1830. godine, grčki Kiprani počinju artikulirati politiku poznatu pod nazivom enosis – političko ujedinjenje Kipra i Grčke, što je samo dio tzv. megali idea (“velika ideja”) ili svi “Grci u jednoj državi”.

U zamjenu za podršku na Berlinskom kongresu 1878. godine, Osmansko carstvo daje Kipar na administrativnu upravu Velikoj Britaniji, ali to ostaje suverena teritorija carstva. Taj aranžman trajao je do izbijanja Prvog svjetskog rata. Godine 1914. Velika Britanija proglašava Kipar svojom kolonijom. Kolonija je već sljedeće godine bila ponuđena grčkom kralju Konstantinu I u zamjenu za ulazak Grčke u Prvi svjetski rat na strani Velike Britanije, ali je ponuda odbijena.

Turska se 1923. godine i formalno odrekla Kipra Lozanskim mirom. Suočena sa sve glasnijim zahtjevima grčkih Kiprana za enosisom, Velika Britanija 1925. godine proglašava Kipar krunskom kolonijom, kolonijom kojom vlada guverner postavljen od monarha. Godine 1931. izbija otvoreni revolt koji se brutalno guši, a u igru se uvodi stari imperijalni instrument, princip “zavadi pa vladaj” – guverner osniva specijalnu rezervnu policiju, sastavljenu isključivo od turskih Kiprana.

Nije potrebno istaći da su se turski Kiprani uvijek protivili enosisu. No, kako je rastao grčki utjecaj na grčke Kiprane, tako je rastao i turski na turske. Ono što su u Osmanskom carstvu bili religijski identiteti, polako su zamjenjivani nacionalističkim. Velikoj Britaniji savršeno je odgovaralo da dva naroda drži razjedinjena da se ne bi ujedinili protiv nje.

Poslije kratke stanke tokom Drugog svjetskog rata, iredentističke težnje grčkih Kiprana postaju sve glasnije, a 1955. godine penzionirani grčki pukovnik Georgios Grivas osniva EOKA‑u – Nacionalnu organizaciju kipranskih boraca, i započinje oružanu borbu protiv britanske vlasti.

Kao reakciju na EOKA‑u, koja je turske Kiprane zbog njihovog nepristajanja na enosis proglasila neprijateljima, oni (turski Kiprani) 1957. godine osnivaju TMT – Tursku organizaciju otpora (Türk Mukavemet Teşkilatı), koja se u početku borila za kontinuitet britanske vlasti, a kasnije isprofilirala doktrinu zvanu taksim. Taksim znači podjela, a doktrina je bila “ako se desi enosis, desit će se i taksim”.

Kada su 1958. godine tenzije između etničkih zajednica postale neizdržljive i dovele do ivice građanskog rata, počeli su direktni razgovori “otadžbina” dviju etničkih skupina – Grčke i Turske – u kojima se začela ideja nezavisnog Kipra po principu “ni enosis ni taksim”. Dvije godine kasnije, sporazumima Zürich – London, Kipar je stekao nezavisnost, kao nesvrstana republika s predsjednikom iz redova grčkih, a potpredsjednikom iz redova turskih Kiprana. Velika Britanija zadržala je suverenitet u dvjema vojnim bazama na ostrvu.

Osim sporazuma o osnivanju republike, sklopljena su još dva – Sporazum o garancijama i Sporazum o savezništvu. Prvi imenuje Grčku, Tursku i Veliku Britaniju kao garantore nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i sigurnosti Kipra, ali isto tako daje pravo garantorima da interveniraju (vojno) ako se stanje uspostavljeno sporazumima o nezavisnosti poremeti.

Sporazum o savezništvu regulirao je broj grčkih i turskih vojnika na Kipru, osnivanje Kipranske nacionalne garde, u koju će biti regrutirani i grčki i turski Kiprani, te uspostavljanje zajedničkog vojnog štaba turskih, grčkih i kipranskih oružanih snaga. To se posljednje nikada nije desilo.

Ustav kojim bi se zadovoljile oprečne kolektivne težnje (enosis i taksim) dviju etničkih skupina (78% grčkih i 18% turskih Kiprana) teško je, ako ne i nemoguće napisati. Političke blokade i međusobna neprijateljstva s povremenim pogromima i masakrima, poput spomenutog “Krvavog Božića” 1963. godine, u kojem je od 21. do 31. decembra ubijeno oko 133 turskih Kiprana, obilježila su period do 1974. godine, tokom kojeg je 364 turskih, a 174 grčkih Kiprana izgubilo živote, a više od 18 hiljada turskih Kiprana iz 103 sela napustilo svoje domove. Mirovne trupe UN‑a, koje su dovedene rezolucijom 184 Savjeta sigurnosti UN-a, nisu baš uspostavile mir.

Prvi predsjednik Kipra arhiepiskop Makarios, koji je pokušavao balansirati između enosista i zahtjeva za većom autonomijom turskih Kiprana, postao je smetnja prvima. U julu 1974. godine državnim udarom zbačen je s vlasti. Spasio se bijegom u britansku vojnu bazu. Na njegovo mjesto, kao marioneta grčke vojne hunte, postavljen je poznati iredentist Nikos Sampson, s jasnim ciljem aneksije Kipra od strane Grčke. Naravno, “čekić za Turke”, kako je glasio Sampsonov nadimak, odmah je startovao i pogrome turskih Kiprana.

Nisu li to bili dovoljni uvjeti za intervenciju garantora? Turski premijer Ecevit pozvao je Veliku Britaniju da zajednički interveniraju. Pošto se Velika Britanija odbila miješati u preuzetu ulogu garantora, Turska je intervenirala unilateralno, i tako smo došli do klišea koji krasi svaki novinarski tekst kao “početak historije”.

 

PROČITAJTE I...

Oni hoće još jednom da osloba¬đaju već oslobođenu Bosnu, a onaj njen nesretniji, neoslobođeni dio os¬tavljaju drugima. Eto zašto kažem da se radi o borbi za vlast. Istina, borba za vlast u de-mokratskoj Bosni, u ovakvoj kakvu smo je mi napravili, legalna je stvar, pa neka im je sretno. Ali borbu za vlast ne treba brkati s patriotizmom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!