Općinski kamioni poklanjani bombašima samoubicama

Privođenje dogradonačelnika Diyarbakıra Gültane Kışanak i Fırata Anlıa nije predstavljalo nikakvo iznenađenje. Privedeni su zbog sumnje u povezanost s PKK-om, zbog dopuštanja teroristima da se koriste općinskim resursima, izazivanja nasilnih protesta i učešća na nezakonitim protestima. Federica Mogherini kaže da je privođenje “izabranih predstavnika zabrinjavajuće”. Jeste, ali samo ako se zažmiri šta HDP/DBP i PKK rade godinama cijelom svijetu ispred nosa

Mao Ce-tung, koji je znao nekoliko stvari o gerilskom ratovanju, rekao je da “gerila mora plivati među narodom kao riba u vodi”. Čak ni u doba najveće popularnosti Radničke partije Kurdistana (PKK) među turskim Kurdima, tokom devedesetih godina prošlog stoljeća, to s njenom terorističkom gerilom nije bio slučaj. Taj vrh popularnosti bio je objašnjiv s obzirom na kemalističku politiku negiranja kurdskog (i svih drugih neturskih) identiteta te represiju koja je bila dio te politike. Međutim, mješavina borbe za manjinska prava s bezbožnom staljinističko-lenjinističkom ideologijom, kao i činjenica da su Kurdi najveće žrtve nasilja PKK-a, bile su presudne da podrška nikad ne dostigne nivo ni blizu tzv. “kritične mase” uglavnom konzervativno orijentiranih Kurda.

Savezništvo PKK-a i FETÖ organizacije

Odustajanje od politike nasilne asimilacije početkom milenija i u praksi ispunjavanje manje-više svega za šta se zalagao lider PKK-a Abdullah Öcalan, osuđen na doživotni zatvor 1999. godine. U posljednjoj verziji proklamiranih ciljeva PKK terorizma (ti su se ciljevi mijenjali nekoliko puta tokom 38 godina postojanja organizacije) – od demokratije u kojoj se priznaju manjinska prava – došlo se do uvjeta u kojima se kurdsko pitanje može riješiti politikom, čineći (PKK) nasilje i potrebu za oružjem anahronim. Rast popularnosti Partije pravde i razvoja (AKP) među Kurdima (svaki peti poslanik AKP etnički je Kurd), a ta je popularnost logična posljedica masivnih ulaganja na stoljećima zanemarivanom jugoistoku Turske, dovela je do dodatne erozije podrške PKK-u. Jedan od zakašnjelih uvida glede mirovnog procesa, čije stidljive početke možemo vidjeti još 2009. godine, a “gromoglasan” kraj u proljeće 2015. godine, mogao bi biti da je PKK ušao u njega ne zbog mira nego zbog svog opstanka.

Proces je prekinut (zamrznut) onog momenta kada je shvaćeno da PKK vuče državu (Tursku) za nos uvjetujući svoje razoružavanje stvarima koje nikakve veze nemaju s konfliktom i ne mogu biti ispunjene u određenom vremenskom okviru iz jednostavnog razloga što nisu stvar politike i zakonodavstva. Samo je falilo da kao jedan od uvjeta navedu zaustavljanje globalnog zagrijavanja. No, to je tako tipično za Demokratsku partiju naroda (HDP), političko krilo PKK-a u čije je ime vodila pregovore. U inostranstvu je HDP predstavljana kao “prokurdska” partija, dok njen kopredsjednik Selahattin Demirtaş u kameru jedne od pro-PKK televizija (nedavno zatvorene IMC‑TV) kaže: “Ima ljudi koji kažu da smo, sarađujući s Erdoğanom, mogli dobiti maksimalne ustupke za Kurde. To je tako usko i površno…” Pa da, jeste, kad umisliš da ti je sudbina cijelog svijeta na ramenima, da ne govorimo o prevari ljudi koji su glasali za tebe (dobrovoljno) zbog obećanja mira (lokalni izbori 2014. godine) i pod prijetnjom PKK nasilja (parlamentarni izbori 7. jula i 1. novembra 2015. godine).

U nedostatku naroda da pliva u njemu, PKK je našao prilično efikasno okruženje – lokalne vlasti. To je postalo jasno nakon što je 15. jula prošle godine PKK objavio “revolucionarni rat naroda” (množina), kada je postalo očigledno da je za izgradnju infrastrukture (rovova, hendeka, tunela i sl.) za gradsku gerilu korištena državna mehanizacija pod kontrolom lokalnih vlasti. Na pitanje kako država to nije primijetila, odgovor je jednostavan i baca svjetlo na trećeg igrača – terorističku organizaciju Fethullaha Gülena (FETÖ). Naime, još od Gezi park protesta sredinom 2013. godine, a naročito poslije pokušaja državnog udara “korupcionaškim skandalom” u decembru iste godine, ogroman broj policajaca za koje je postojala sumnja da su simpatizeri/operativci Gülenovog pokreta prekomandiran je na jugoistok Turske. Da podsjetim, tada pokret još nije bio proglašen terorističkom organizacijom, a po tadašnjim zakonima državni službenik (policajac) nije mogao biti otpušten. Ta činjenica postala je jasna tek poslije parlamentarnih izbora 7. jula 2015. godine, kada se ispostavilo da je policija na jugoistoku masovno glasala za HDP (zbog prirode njihovog smještaja to se može utvrditi jer imaju svoja glasačka mjesta). Dakle, prisustvo države nije baš bilo jako.

Od tada veze između PKK-a, HDP-a, Partije demokratskih regiona (DBP) (koja je mahom nosilac lokalnih vlasti na jugoistoku, a zapravo je “sestrinska” partija HDP-a) i FETÖ-a postajale su sve očiglednije. Međutim, veoma je nezgodno kada u parlamentu sjedi osamdesetak “izabranih predstavnika” iz političkog krila terorističke organizacije, kojima nimalo nije do politike nego samo do provokacije. (Ne)djela HDP poslanika kreću se u dijapazonu od pro-PKK propagande, slavljenja bombaša samoubica i odlazaka na njihove pogrebe, poziva na nasilne demonstracije, do prevoza oružja i gerilaca ličnim vozilima. Iako o tim događajima redovno izvještava turska štampa (cijelog političkog spektra), o njima se ništa ne zna u inostranstvu, pa se u svijetu digne galama kao proljetos kada se ukinuo imunitet svim poslanicima pod istragom – potez upravo na liniji političke korektnosti da se ne bi spinovalo kako je to samo protiv jedne partije i/ili etničke grupe.

Propali protesti podrške

Na lokalnom nivou stvari stoje još gore. Osim spomenutog korištenja državne mehanizacije za ratnu infrastrukturu, pomenimo i asfaltiranje puteva na mjestima na koje su PKK operativci ugradili improvizirane eksplozivne naprave, davanja općinskih kamiona za akcije bombaša samoubica, skladištenja, transporta i sakrivanja oružja u općinskim magacinima i kancelarijama, nakon uvođenja prinudne uprave u 28 okruga zbog (navodnih) veza lokalnih vlasti s terorističkim organizacijama (24 s PKK-om i 4 s FETÖ) otkrivene su i ogromne pronevjere, čitaj odliv novca PKK-u. Suma koje je nestala iz kasa samo tri okruga (Van, Diyarbakır i Mardin) nešto je viša od 54 miliona eura. S obzirom na to da lavovski dio budžeta ovih okruga dolazi od centralnih vlasti Republike Turske (80-96%), ispada da lokalni (PKK) veseljaci očekuju da turski porezni obveznici finansiraju njihov terorizam. O “manjim” prekršajima kao što je fiktivno zapošljavanje PKK gerilaca i trošenju nedozvoljenog procenta budžeta na plate i personalne troškove da ne govorimo (dozvoljeno je do 30%, a općina Şırnak u tu je svrhu stukla 54%, a Hakkarı čak 66% – obje su općine neuralgične tačke glede PKK aktivnosti).

U tom svjetlu, privođenje dogradonačelnika (PKK veoma polaže na rodnu ravnopravnost, pa sve funkcije zauzima žensko-muški par) Diyarbakıra Gültane Kışanak i Fırata Anlıa 25. oktobra ove godine nije predstavljalo nikakvo iznenađenje. Privedeni su zbog sumnje povezanost s PKK-om, zbog dopuštanju teroristima da se koriste općinskim resursima, izazivanja nasilnih protesta i učešća na nezakonitim protestima.

No, ako nije predstavljalo iznenađenje u Turskoj, opet je izazvalo reakcije Zapada. Visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini kaže da je privođenje “izabranih predstavnika zabrinjavajuće”. Naravno, ako se zažmuri na oba oka šta HDP/DBP i PKK rade godinama cijelom svijetu ispred nosa, onda se može hinjiti “zabrinutost” i poput Savjeta Evrope tražiti “neophodna objašnjenja”. Da se gospođe i gospoda u Bruxellesu i Strasbourgu manje bave organiziranjem izložbi PKK propagande, a malo više koncentriraju na događaje o kojima se u Turskoj redovno izvještava (u cijelom spektru štampe), ne bi im trebala dodatna objašnjenja. Štaviše, čudili bi se kako se prinudne uprave, istrage i hapšenja nisu desili ranije. To, naravno, samo ako su u stanju da se odreknu licemjerja.

Dok su oni zabrinuti za demokratiju, u Turskoj dopredsjednik HDP-a Demirtaş uporno poziva na njenu “odbranu” – izlaskom na ulice. Odziv govori sve o HDP/PKK demokratiji i podršci koju te organizacije imaju. Skoro milionski Diyarbakır nije iznjedrio protest više od hiljadu ljudi (inicijalno 200) zbog privođenja “izabranih predstavnika”. Bit će da je i njima dozlogrdilo rekretiranje i bezakonje PKK-a.

PROČITAJTE I...

Knjiga Unutar Bratstva Hazema Kandila govori o velikom društvenom i političkom pokretu Muslimanska braća, kojeg je osnovao Hasan el-Benna u Egiptu 1928. godine. Članovi ovog pokreta decenijama su hapšeni, šikanirani, zatvarani i ubijani, a u očima muslimana širom svijeta uživali su status revnosnih vjernika. Autor ove knjige dobio je priliku da pripadnike pokreta promatra u njihovom prirodnom okruženju punih pet godina, a onda je 2013. godine obavio intervjue s nekim od njih. Tada mu je omogućen pristup dokumentima pokreta iz njihovog ličnog arhiva, a svoja zapažanja u iskustvima s pripadnicima ovog pokreta zabilježio je upravo u knjizi Unutar Bratstva. Ona nam može pomoći da razumijemo zbog čega se reputacija Bratstva, uspostavljana tokom osam decenija, srušila za kraće od osam mjeseci. Cilj ove kritičke knjige jeste dati odgovor na pitanje kako su ideje Bratstva osnažile i ograničile ovaj pokret u njegovoj borbi za političku moć Unutar Bratstva, Hazem Kandil; “Bookline”, Sarajevo, 2016. godine; s engleskog prevela: Nazifa Savčić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!