Opći haos i rušenje vlasti bio je cilj stranačkih aktivista ubačenih među borce

Poticati na nerede i nasilje, kidnapirati legitimne zahtjeve boraca te iskoristiti borce da bi ih se huškalo na nekakav “režim”, tj. na demokratski izabranu vlast, koju svakako borci kao i svi punoljetni građani imaju priliku demokratski smijeniti na izborima za nekoliko mjeseci, govori nam da određene političke organizacije sumnjaju u vlastiti izborni uspjeh te da pokušavaju nedemokratskim i pučističkim metodama doći na vlast. Treba li uopće napominjati da nema većih neprijatelja ove države i dušmana ovog naroda od takvih parapolitičkih mračnjaka koji pokušavaju preko leđa boraca udariti na same demokratske temelje i slobodu države i naroda za koju su ti borci ginuli i prolijevali svoju krv

 

Piše: Istraživački tim “Stava”

Umnogome opravdani zahtjevi boračke populacije, tj. dijela boračke populacije koji se odlučio na proteste, ubrzo su se pokušali kidnapirati i iskoristiti od gomile onih koji vlastiti, ali i probitak organizacija, ideologija ili stranaka čiji su članovi uvijek pokušavaju ostvariti kroz neke bune, nemire ili nasilje jer ih drugačije, pogotovo demokratski, ne mogu legitimno i legalno nametnuti. Ovaj politički i parapolitički polusvijet i lumpenproletarijat koji izranja od protesta do protesta svoju jedinu šansu za napredak vidi u bilo kakvoj nestabilnosti i upravo radi toga pokušava zloupotrijebiti svaki društveno-socijalni poremećaj ili nepravdu u vlastitu korist. U tu svrhu, rješavanje statusa boračke populacije od takvih prepoznato je kao vrlo pogodno za razne vrste emotivnih manipulacija, a s ciljem rušenja ustavno-pravnog poretka. Međutim, rušenje poretka u Federaciji BiH, i to isključivo u područjima gdje većinski žive Bošnjaci.

 

IZAZIVANJE HAOSA POD MEDIJSKIM POKROVITELJSTVOM FAHRUDINA RADONČIĆA

Da se upravo to dešava i da se protesti boraca pokušavaju kidnapirati i instrumentalizirati, pokazalo se vrlo brzo nakon njihovog početka. Na terenu su ubačeni stranački elementi gotovo nadglasali istinske borce, od kojih mnogi žive ispod granice dostojanstva, a njihove konkretne zahtjeve zamijenili nerazumnim odugovlačenjem i sabotiranjem bilo kakvih pregovora te su povici o pravima boraca nadjačani pozivima na rušenje i obračune s nekakvim režimom. Blokada komunikacija i balvani koji su se pojavili na cestama sami po sebi problematični su kao način izražavanja nezadovoljstva, a odsustvo želje da se pregovorima dođe do rješenja govori da oni nisu ni bili u planu, već da je cilj bio nešto sasvim drugo.

Najbolji dokaz za pokušaj posvemašnje instrumentalizacije i zloupotrebe protesta stigao je s društvenih mreža. Iznenadna i dobro sinhronizirana aktivacija mnogih opskurnih portala, stranica i grupa koje nemaju ni impresum niti se zna ko ih uređuje, uz istovremenu abnormalnu hiperaktivnost osoba pod pravim i lažnim profilima koje su dijelile lažne sadržaje i pozivale na nasilje, rušenje, paljevine, pa čak i građanski rat, odmah je pokazalo ne samo da se radi o istim namjerama i metodama izazivanja vanrednog stanja kao i 2014. godine nego i o gotovo istim akterima. Isti je bio i huškački rječnik, ista brzina kojom su legitimni zahtjevi istinskih boraca i protestanata zamijenjeni rušilačkom retorikom. Sve je to izvršavano od istih profesionalnih demonstranata i vječnih revolucionara infiltriranih među demonstrante, čiji su inspiratori i nalogodavci kao i 2014. godine vidjeli priliku za pecanje u mutnom. Što je najvažnije, gotovo su iste bile i stranačke strukture koje su pokušale iskoristiti i ove proteste da nedemokratskim metodama ostvare svoje političke ciljeve. Naravno, protesti su krenuli pod medijskim pokroviteljstvom i zlatnim sponzorstvom Dnevnog avaza, baš kao i 2014. godine. I izjave o podršci protestantima koje je davao Fahrudin Radončić bile su gotovo istovjetne kao i 2014. godine.

No, upravo su se društvene mreže pokazale kao Ahilova peta malicioznih propagandista, huškača i zlonamjernih kidnapera protesta jer nisu uspjeli sakriti svoje tragove i jer su, najblaže rečeno, pretjerali. Brutalne laži, potpuno izmišljene informacije, nespretno fotošopirane fotografije, podmetnute fotografije policije koja tuče demonstrante iz drugih država i ostale lažne vijesti plasirane u vrlo kratkom vremenskom roku i s više suspektnih adresa izazvale su kontraefekt kod većine informatički pismenih građana na društvenim mrežama i upozorile ih da je na sceni pokušaj negativnog utjecaja na javno mnijenje. Javnost je već bila donekle imunizirana sličnim događajima iz 2014. godine te je sada daleko brže nego tada prepoznala klasične simptome politizacije protesta i pokušaj da se oni iskoriste u čisto političke svrhe. Upravo radi toga nije došlo do priželjkivane eskalacije niti su se protesti pretvorili u bezumne paljevine kao 2014. godine ma koliko parastranački i paraobavještajni propagandisti pokušavali izazvati taj efekt plasiranjem i širenjem dezinformacija i lažnih vijesti.

 

POKUŠAJ NASILNOG RUŠENJA VLASTI PRIJE IZBORA

Društvene mreže također su razotkrile i političku prirodu ovog pokušaja kidnapiranja protesta kao i neke od aktera te političke instrumentalizacije. Ne samo da su na samim protestima uočeni članovi stranaka kako pokušavaju da usmjeravaju borce u ovom ili onom pravcu ili kako se trude da legitimne boračke zahtjeve zamijene političkim agendama i parolama svojih stranaka već su i na društvenim mrežama raskrinkani mnogi stranački agitatori kako sa svojih profila lažnim vijestima i dezinformacijama pokušavaju stvoriti kriznu situaciju i vanredno stanje. Nazvati neodgovornim politikantstvom ono na šta su pozivali i laži koje su iznosili neki od ovih tipova preblago je jer se radi o širenju vrlo ozbiljnih i eksplozivnih dezinformacija i namjeri da se isprovociraju građanski sukobi s organima reda i legalnim vlastima. Takvo kriminalno, antidržavno i antinarodno ponašanje pogotovo je indikativno jer se nalazimo u izbornoj godini u kojoj svako može probati ostvariti svoje političke ambicije na demokratski i fer način.

Poticati na nerede i nasilje, kidnapirati legitimne zahtjeve boraca te iskoristiti borce da bi ih se huškalo na nekakav “režim”, tj. na demokratski izabranu vlast, koju svakako borci kao i svi punoljetni građani imaju priliku demokratski smijeniti na izborima za nekoliko mjeseci, govori nam da određene političke organizacije sumnjaju u vlastiti izborni uspjeh te da pokušavaju nedemokratskim i pučističkim metodama doći na vlast. Treba li uopće napominjati da nema većih neprijatelja ove države i dušmana ovog naroda od takvih parapolitičkih mračnjaka koji pokušavaju preko leđa boraca udariti na same demokratske temelje i slobodu države i naroda za koju su ti borci ginuli i prolijevali svoju krv?!

Najupadljiviji u ovom pokušaju podgrijavanja strasti i premještanja fokusa s opravdanih boračkih zahtjeva na parapolitičke ciljeve, mimo društvenih mreža, bio je Radončićev Dnevni avaz, koji je ponovio svoju sramnu ulogu iz 2014. godine, kada su radnički protesti iskorišteni da se pokuša izvesti državni udar. Na stranicama Avaza i ovaj su put dominirale poluinformacije i dezinformacije gdje se posebno napadala socijalna osjetljivost građana radi stvaranja niskih strasti koje će mržnju čitalaca skrenuti na policijske strukture. Taj pokušaj prikazivanja i demonizacije policijskih struktura kao nekakvog nenarodnog aparata i dijela nenarodnog “režima” pratio je pokušaj provociranja ili barem izmišljanja neke neprimjerene upotrebe sile od strane policije da bi sve dobilo mnogo zlokobniji karakter.

Pogotovo je bio indikativan tekst Vlastimira Mijovića, jednog od novinara iz Radončićeve propagandne ergele, pod naslovom Olovka ili ulica. U najboljem avazovskom maniru Mijović prijeti rumunskim scenarijem, nagovještava nasilno rušenje vlasti prije izbora, a demokratski izbranu vlast huškački poredi s Čaučeskuom. Naglašavamo da ovdje nije cilj da se vlast poredi s komunističkim jednoumljem u Rumuniji već da se narod izazove na ubijanje bošnjačkih političara. Nije ovo Mijović pisao iz svoje glave, jer ju je na putu do Radončićeve kancelarije izgubio, već je samo ponovio teze koje je Radončić javno iznosio u više navrata. No, to i nije toliko čudno za Vlastimira Mijovića, novinara koji je u stanju tvrditi da je neuspjeli pokušaj puča od strane JNA iz aprila 1992. godine ustvari bio “dešavanje naroda”, tj. pobuna građana protiv nacionalista na vlasti.

 

KO SU BILE POLITIČKE STRUKTURE NA TERENU

Za razliku od februara 2014, u februaru 2018. godine povelo se računa da ne bude toliko viđenijih kadrova SBB-a u prvim redovima, ali neki su ipak uočeni. Jedan od njih jeste Šemsudin Kavazović, jedan od potpredsjednika SBB i zastupnik ove stranke u Federalnom parlamentu, koji je uočen obučen u maskirnu uniformu među borcima koju su protestirali. Radončić je, poučen događajima iz 2014. godine, kada su kamere uhvatile njegove kadrove svih nivoa kako usmjeravaju protestante, odlučio uraditi određeni “outsourcing”, te je pokušaj infiltracije protesta na terenu ovaj put prepušten drugim strankama. I to onima s kojim Radončić računa da će preuzeti vlast u oktobru 2018. godine.

Takvu ulogu preuzima BPS, a Sefer Halilović se sa svojim sinom Semirom Halilovićem pojavljuje među borcima u Vogošći, održava politikantski govor, daje podršku te traži da borci to dobro zapamte i da oni zauzvrat podrže njega kad mu bude trebalo i da mu se odazovu kada ih on pozove. Pozove na šta? Naime, ovakvi pozivi u Halilovićevom slučaju gotovo uvijek imaju zlokobnu notu ako se sjetimo njegove i Radončićeve uloge u pokušaju državnog udara 1993. godine. Jedino besramnije od Halilovićeve promocije na terenu bila je njegova promocija na internetu, gdje su administratori njegove stranice na Facebooku podmetali fotografije skupova podrške Jovanu Divjaku kao skupove podrške Haliloviću.

Ni na drugim lokacijama nije bilo puno bolje. Recimo, u Cazinu su autobuse i dolazak boraca u Vogošću organizirale strukture A-SDA i osobe bliske toj stranci, sama stranka odmah je izjavila podršku okupljanjima, a proteste boraca na lokaciji Karuše kod Doboja predvodio je Sabahudin Sinanović Hudo, zvaničnik A-SDA, ranije poznat javnosti po neutemeljenim optužbama na račun dojučerašnjih saboraca. Prema dostupnim informacijama, u organizaciju protesta uključen je i potpredsjednik SDP-a i bivši federalni ministar za boračka pitanja Zukan Helez, koji je uz svoje bivše hrvatske kadrove u federalnom ministarstvu sudjelovao u organizaciji protesta. Naravno, ne radi poboljšanja prava boračke populacije, jer je za to imao prilike od 2011. do 2014. godine, već radi rušenja vlasti.

Autobusi su se organizirali i iz Istočne Bosne, a ličnost koja se u tom smislu spominje kao organizator jeste bivši SDA-ovac Nedim Čivić. Svoje prste u širenju nereda među protestantima imao je i notorni zenički gradonačelnik Fuad Kasumović, a u Tuzlanskom kantonu pipci ove hobotnice vode i do Mirsada Kukića. Na terenu je zabilježeno brzo transportiranje ličnosti koje po svojim godištima ne pripadaju boračkoj populaciji, pa su momci koji su navečer bili na Ivan-sedlu, gdje su postavljene balvanske barikade, naredni dan viđeni u Tuzli. Ovaj podatak, među ostalima, pokazuje da je riječ o vrlo dobro organiziranoj i uigranoj akciji ubacivanja među boračku populaciju radi izazivanja nereda. Vrlo je interesantno i to da su u protestima trebali aktivno sudjelovati i nekadašnji borci HVO-a, međutim, oni nisu ništa blokirali kao što su najavili, ali su zato slali svoje ljude kao pripomoć u Tuzlu. Kao što smo rekli, blokada prometnica, s ciljem izazivanja haosa većih razmjera, vršena je na područjima koja su većinski naseljena Bošnjacima. Upravo zato ne treba čuditi kada se u javnosti kalkulira da krak ove operacije ima svoje uporište i u Širokom Brijegu, a, kao što je poznato, HDZ BiH trenutno vodi jaku kampanju u vezi s promjenom Izbornog zakona te su im opstrukcije svih vrsta glavna metoda djelovanja.

Također su hiperaktivne i uočljive bile stranačke strukture DF-a, počev od podrške Kantonalnog odbora DF-a Tuzle protestima kada su ovi već prešli u blokiranje prometnih komunikacija, preko primitivnih i huškačkih izjava Zlatana Begića, predsjednika Kantonalnog odbora Demokratske fronte TK, pa sve do stranačkih saopćenja i osuđivanja izmišljenog “brutalnog napada” policije na skup koji je blokirao raskrsnicu u Tuzli. Pojedini članovi DF bili su izuzetno aktivni i na društvenim mrežama, gdje su, poput Mervane Mujić, predsjednice Kantonalnog odbora DF SBK i zastupnice DF-a u vijeću Općine Travnik, aktivno širili dezinformacije, lažne vijesti i propagandu i konstantno pokušavali skandalizirati javnost lažima da policija tuče i prebija borce te tako isprovocirati nemire i sukob s policijom koje su demonizirali i označavali dijelom “režima”.

Aktivna je bila i Bibija Kerla, zastupnica DF-a u Kantonu Sarajevo, koja je pokušaj policije da je zaustavi u prebacivanju skoro tone hrane skupu koji je blokirao Vogošćansku petlju, a koja je bila vjerovatno namijenjena tome da skup i blokada komunikacija što duže potraje, predstavila kao neki napad na njena ljudska prava. Indikativno je što je Kerli uspjelo proći sve policijske kontrole nakon jednog poziva ministru MUP-a Kantona Sarajevo Vedranu Mulabdiću, inače kadru Radončićevog SBB-a. Vjerovatno nije bilo potrebno pokazati neku specijalnu propusnicu ili stranačku vizitku Željka Komšića, već samo naglasiti da se radi o unutarstranačkom ili međustranačkom keteringu, odnosno da stranački aktivisti na terenu dobivaju isporuku robnih rezervi iz podruma Radončićevog tornja.

Mnogi su na društvenim mrežama komentirali da je proteste trebalo organizirati i ranije, jer boračka populacija zaslužuje poboljšanje svog statusa. Naravno, unutar realnih i izvedivih okvira. Međutim, nije dugo trebalo da se građani upitaju zašto baš sada i zašto na praznik Dana nezavisnosti. Vjerovatno je 1. mart izabran kao simbolički datum stjecanja nezavisnosti pa se time željelo poručiti nešto zasluženo i krvlju plaćeno u vezi s početkom odbrane BiH od agresije i učešća boraca u njoj. Da protesti nisu iskorišteni od političkih stranaka, da nisu bili s ciljem izazivanja općeg haosa, to bi bilo posve legitimno i tada bi borci mogli apelirati na savjest vlasti i zaista emotivno djelovati na javnost. S obzirom na one koji su proteste koristili u političke svrhe, vođeni pučističkim namjerama, treba detektirati dva osnovna razloga zašto su protesti organizirani uoči 1. marta. Naime, u to vrijeme vlasti BiH napravile su veliki iskorak prema EU integracijama, predavši upitnik koji je jedan od uvjeta pristupanju EU. I to se uradilo bez obzira na opstrukcije iz RS-a. Međutim, takav je uspjeh s pravom trebao pokazati da Vijeće ministara BiH na čelu s premijerom Denisom Zvizdićem dobro radi svoj posao. Trebalo je, ali je palo u sjenu protesta te posve nezasluženo svedeno na sporedni i nevažni događaj.

Također, organizator iz sjene pretpostavio je da je SDA nagrizena unutarstranačkim preslagivanjima te da neće imati efektivne snage da preko legitimnih institucija utječe na sprečavanje nereda. Baš u tom grmu leži sva silina zabluda jer su organizatori zaboravili da su iz SDA otišli (ili očišćeni) upravo oni koji su vršili opstrukcije i nerede raznih vrsta te u toj stranci izazivali stanje invalidnosti. Kako su iz SDA izašli, tako su se i pridružili onim projektima koji najviše odgovaraju njihovom haotičnom svjetonazoru. U svemu ovome, na koncu, najviše štete imaju oni borci koji se zaista nalaze u teškim životnim situacijama i čiji se glas nije čuo jer je zanijemio pred urlikanjem stranačkih pučista.

 

PROČITAJTE I...

Ovogodišnje obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru proteklo je, kao i uvijek, dostojanstveno. Protokolom je bila predviđena šetnja glavnom gradskom ulicom, te okupljanje na centralnom gradskom trgu, na kojem se svake godine polože 102 ruže obilježene imenima 102 ubijene prijedorske djece. Redovno godišnje okupljanje obilježe povremene diskusije, oprečni istupi u javnosti ili u izbornim godinama demonstracija sile lokalnih vlasti zloupotrebom skupštinske sale

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!