Ono što slušaš i ono što čuješ nisu jedno

– Hoćeš li da ja dovršim tvoju priču? – Od volje ti! – Evo: upoznali ste se, zaljubili, odljubili i razišli! Je li tako bilo? – Otprilike – reče tiho Reza, diže se i uvrijeđeno zagrabi ka automobilu. – Oprosti, ni ja nisam mislio ništa loše, samo me malo izritiralo ono što si rekao za Nidžar i mene – rekoh dok se vozimo, nakon duge, neprijatne šutnje. – U redu je – Reza će neodređeno, a ja, pak, uviđam da sam ga dobro povrijedio, nesmotreno, nepromišljeno, infantilno. Eto šta je jezik, a riječ kao odapeta strijela, ode, ne stiže je niko, pomislih kajući se

Vreo je, prevreo dan. Izlazim iz užarene konzerve i ulazim u park. Reza parkira automobil tik uz trotoar, prilazi i sjeda pored mene bez riječi. Šutimo i gledamo gužvu na ulici.

– Čudno! Svaki dan smo zajedno, a nikada nismo sjedili ovako bez trke, bez žurbe, bez tvojih dosadnih časova perzijskog jezika – rekoh.

– Ne, nismo! Baš je lijepo ovdje!

– Eh, krasno! A sad, kad smo se ovako lijepo sastali, reci mi koja je tvoja priča? Nisi mi mnogo pričao o sebi!

– Pa, dobro… Mada, svega tu ima… Evo, ovako: Rođen sam na sjeveru, u Babolu, tako se zove grad, to ti je gore na Kaspijskom moru. Moji su uzgajali duhan, grožđe, bili su i ribari… Mnogo se radilo, ali dobro smo živjeli. Otac je bio pametan čovjek, znao je da je škola ulaznica za bolji život, pa je mene i braću slao u Teheran na univerzitet. Ja sam studirao mašinstvo, ali nije išlo. Zapravo i jeste, išlo je sve dok se nisam zaljubio, ali ono slijepo, smrtno. Ne mogu da spavam, ne mogu da učim, samo mi ona u glavi i pred očima. A lijepa je bila, prelijepa, eto, baš kao ona tvoja Nidžar Farahzade!

– Stani, stani! Šta Nidžar?! Otkud ti znaš za Nidžar?!

– Pa, valjda se sjećaš da sam te vozio na taj tečaj perzijskog?! Osim toga, vidio sam je prekjučer na Tadžrišu! Pitala je za tebe!

– Šta je pitala?

– Jesi li u Teheranu, kako si i tako…

– Hm… Tako… I, šta si joj rekao?

– Da si još ovdje, da si dobro… Eh, da: štrecnula se kad sam joj rekao da se uskoro vraćaš u Bosnu!

– Ma, pusti to! Nema tu ničega!

– Ne želiš razgovarati o tome?!

– Ne! Kažem ti, nema tu ničega, tek kurtoazna prisnost i ništa više!

– Ne znam! Da sam na tvom mjestu…

– Kakvo moje mjesto?! O čemu pričaš?! Pa, ja sam oženjen, čovječe!

– Izvini, nisam mislio ništa loše!

– U redu! Hajde, nastavi priču!

– Neću!

– Ljut si?!

– Jesam!

– Hoćeš li da ja dovršim tvoju priču?

– Od volje ti!

– Evo: upoznali ste se, zaljubili, odljubili i razišli! Je li tako bilo?

– Otprilike – reče tiho Reza, diže se i uvrijeđeno zagrabi ka automobilu.

– Oprosti, ni ja nisam mislio ništa loše, samo me malo izritiralo ono što si rekao za Nidžar i mene – rekoh dok se vozimo, nakon duge, neprijatne šutnje.

– U redu je – Reza će neodređeno, a ja, pak, uviđam da sam ga dobro povrijedio, nesmotreno, nepromišljeno, infantilno. Eto šta je jezik, a riječ kao odapeta strijela, ode, ne stiže je niko, pomislih kajući se.

 

Noć je bila prijatna i vedra. Gledao sam ga povremeno krajičkom oka. Brzo i vješto pretjecao je druga vozila, pribran, miran, usredsređen na vožnju, na posao, a na njegovom licu, sada to jasno primjećujem, ni traga ljutnje ili zlovolje. Osjetih da mi je lakše dok smo silazili s autoputa i primicali se kvartu Dženet Abad, prvim svjetlima, diskretnim, pa sve snažnijim mirisima kebaba, kokica i pečenog kukuruza, kakofoničnoj graji u uzavrelom i u ovo vrijeme prepunom Banafše parku.

Dovozimo se pred moju zgradu, a Reza mi veli:

– Slušaj! Ono “da sam na tvom mjestu” značilo je da se okoristiš poznanstvom s Nidžar i pokušaš uz njenu pomoć prevesti na perzijski neku od tvojih knjiga! Ona je univerzitetski profesor, certificirani prevodilac s engleskog, francuskog, njemačkog i ruskog, poznaje bitne ljude, mogla bi ti pomoći oko toga, a i ti bi uzeo koju paru! To sam želio reći! I ubuduće, molim te, pažljivo i dokraja saslušaj ono što ti se govori – poentira Reza i ode, a ja postiđen, kao nestašno, prekoreno dijete, ispratih ga bez riječi skamenjenog pogleda.

 

Prethodni članak

Kakva divna teravija

Sljedeći članak

NIŠTA NIJE KAKO SE ČINI

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!