Ono što se događa u Jugoslaviji biće razlogom da nam ceo svet sudi

Vojska iz Srbije učestvovala je u ratnim operacijama u BiH s Vojskom RS-a, zajedno su ratovali i činili zločine, naređenja su često stizala iz Generalštaba Vojske Jugoslavije, a najupečatljivije je ono izdato Arkanu da raseli muslimansko stanovništvo iz Bijeljine, Višegrada, Bratunca, Zvornika

Kakve će dokaze tim pravnika koji zastupaju BiH u zahtjevu za reviziju presude za genocid protiv Srbije predočiti Međunarodnom sudu pravde u Hagu u ovom trenutku niko ne zna, a i ne treba znati, međutim, dokazi koji su korišteni tokom pojedinačnih suđenja u Hagu za zločine počinjene tokom rata u BiH svakom su laiku dovoljni da shvati kolika je odgovornost Srbije za ratne zločine i, naravno, genocid u BiH.

Među dokumentima koji su korišteni kao dokazni materijal i koje je Tribunal učinio dostupnim nalaze se brojni dokazi o agresiji Srbije na BiH i zločinima koji su počinjeni. O tome najbolje svjedoče naređenja Generalštaba JNA. U jednom takvom načelnik Generalštaba general‑pukovnik Blagoje Adžić naređuje Željku Ražnjatoviću Arkanu: “Izvršiti prodor na liniji Bijeljina – Loznica – Višegrad, pri čemu raseliti muslimansko stanovništvo bez obzira na žrtve. Bez obzira na žrtve, zauzeti sve strateške objekte. Ukoliko zatreba, aktivisati jedinice Jovića, Vučurevića, Luića Nikole te Hercegovački i Drinski korpus, kao i Užički. Pre početka akcije povezati se s Milisavom Gagovićem i general-majorom Ratkom Mladićem i zatim dejstvovati zajednički. Komandanti korpusa i garnizona na području ratnih operacija i čišćenja terena su pod komandom pukovnika Ražnjatovića i dužni su ispunjavati isključivo njegova naređenja. U slučaju potrebe, general Mladić brinuće se za podršku Tigrovima, Vukovima s Vučjaka i Belim orlovima, kao i podršku avijacije. Pri tome se javiti direktno generalu Ninkoviću, odnosno Stevanoviću i Bajiću.”

Posljedice ove naredbe dobro su poznate i broje se u hiljadama ubijenih Bošnjaka u općinama Višegrad, Bijeljina, Zvornik i Bratunac 1992. godine. Upravo u ovim mjestima počinjeni su zvjerski zločini 1992. godine, uključujući silovanja, deportacije, strijeljanja i spaljivanja živih ljudi.

Užički korpus iz Srbije u januaru je 1993. godine s Drinskim korpusom Vojske Republike Srpske izveo akciju kodnog naziva “Proboj”. Riječ je o akciji kojom su Bošnjaci s područja Cerske, Konjević‑Polja i Pobuđa protjerani u Srebrenicu. Komanda Užičkog korpusa obavještava komandu Drinskog korpusa da će nastaviti operaciju do 31. januara, te traži od Drinskog korpusa sljedeće: “Dostignutu liniju koju ćemo mi zaprečeti, trebate prihvatiti i posesti je snagama iz vašeg sastava. Potrebno je da obezbedite ekipe za sanaciju bojišta, jer je na savladanom prostoru ostao veliki broj leševa. U sastavu ekipa za sanaciju bojišta potrebno je da uključite novinare i snimatelje u cilju prikupljanja dokaza potrebnih za korišćenje u propagandne svrhe i dokumentovanja zločina nad srpskim narodom.” Dakle, ne samo da je vojska iz Srbije učestvovala u ratu BiH nego je igrala najprljaviju moguću igru – ubijene Bošnjake predstavljali su kao “zločine nad srpskim narodom”.

Ovaj dokument potpisao je komandant Užičkog korpusa general-major Dragoljub Ojdanić, koji je optužen za ratne zločine nad Albancima na Kosovu.

U arhivu u Hagu nalazi se svjedočenje Đorđa Đukića, visoko pozicionirane osobe u vojno‑političkoj vlasti Srpske Republike Bosne i Hercegovine. On je u svjedočenju naveo da je na teritoriji BiH bilo angažirano šest korpusa Jugoslavenske narodne armije, koji su ratovali na području BiH, a kasnije su transformirani u Vojsku Republike Srpske.

Pripadnici Vojske Jugoslavije koji su ratovali u BiH i Hrvatskoj bili su na platnom spisku Ministarstva odbrane Savezne Republike Jugoslavije. Stenogram sjednice Vrhovnog saveta odbrane SR Jugoslavije potvrđuje da je tako. Sjednica od 12. septembra 1995. otkriva da oficire i podoficire koji su ratovali u Republici Srpskoj Krajini treba rasporediti u odgovarajuće jedinice i ustanove Vojske Jugoslavije shodno potrebama službe.

Momčilo Perišić: Tu su u pitanju tri kategorije ljudi: Jedna je kategorija oni koji su otišli odavde iz SRJ – tu nema dileme, jer njih tretiramo kao i ovde. Druga kategorija ljudi su oni koji su rođeni tamo – profesionalna vojna lica i civilna lica. S njima nemamo ništa. (…)

Zoran Lilić: Ja ću vas podsetiti da smo dogovorili da ukinemo 40. kadrovski centar, izuzev u jedinicama u sektoru Istok. (…) Mislim da je nerešen status tih ljudi najgora varijanta.

Slobodan Milošević: Mi to trebamo da držimo isključivo vezano za pitanja davanja nadoknade ličnih dohodaka. Pitanje je šta sada tamo imamo da pomažemo kada to ne postoji (Republika Srpska Krajina, op.a.)? To je samo pitanje koje je vezano za lične dohotke, a ne i za druga materijalna pitanja.

Zoran Lilić: Apsolutno! Oni su na Kozari skupljali – pečurke! Ja imam informaciju da to čine Mile Mrkšić i Mile Novaković.

Momčilo Perišić: Da li da ja te ljude skinem s platnog spiska, ili da ih smatram kao da su u 11. korpusu, odnosno da su u ratu?

Slobodan Milošević: Rat je tamo završen, njih uopšte nema na toj teritoriji.

Momir Bulatović: Postojala je RSK, koju smo mi pomagali kroz 40. kadrovski centar. Nestalo je RSK i nema 40. kadrovskog centra. (…)

Slobodan Milošević: Selektivno mogu da budu primljeni u 30. kadrovski centar. (Centar koji je podržavao Republiku Srpsku op.a.) (…) Selektivno mogu biti preuzeti po ovom istom kriterijumu.

 

Cijeli tekst pročitajte u novom broju magazina Stav koji je u prodaji od četvrtka, 2. marta.

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!