Ono što je radio sarajevskim Srbima, Prazina je nastavio činiti mostarskim Bošnjacima

Prije nekoliko dana uhapšene su tri osobe osumnjičene za ratne zločine nad Srbima u opkoljenom Sarajevu. Jedan od njih, Senad Džananović, bivši pripadnik jedinica pod komandom Jusufa Juke Prazine, uhapšen je zbog sumnje da je zatvarao i premlaćivao zatočene sarajevske Srbe u kafiću “Borsalino” u naselju Ali pašino Polje; po svjedočenjima žrtava koji su ondje preživjeli torture, u ilegalnom zatvoru Jusufa Prazine neki od zatočenih i skončali su svoj život nakon teških premlaćivanja

“Neka su ga uhapsili, to je sramota za sve nas ostale koji u tom nismo učestvovali niti nam je padalo na pamet da to radimo. Mi smo imali preča posla, skakali smo s linije na liniju, bez dana odmora.” Tako nekadašnji pripadnici “Jukinih vukova”, jedinica pod komandom Jusufa Prazine na Ali‑pašinom Polju, komentiraju ovih dana hapšenje Senada Džananovića, zvanog Glavoguz.

“Borsalino” je ključna riječ, prije rata kultni kafić u sarajevskom naselju Ali‑pašino Polje, u B‑fazi, u prvim mjesecima opsade Sarajeva i zatvor u čijem su podrumu zatvarani i premlaćivani sarajevski Srbi. Džananović je bio čuvar, stražar, ili šta već, u “Borsalinu”. Tužilaštvo BiH sumnjiči ga za ratni zločin, zato je uhapšen. Nekoliko dana kasnije pušten je na slobodu uz mjere zabrane, do eventualnog podizanja optužnice.

Zvanično, Džananovića Tužilaštvo sumnjiči da je “na području naselja Ali‑pašino Polje i drugih sarajevskih naselja, s njemu poznatim osobama, nezakonito pretresao i hapsio civile srpske nacionalnosti, koje su potom zatvarali u improvizirani zatvor na području naselja Ali‑pašino Polje i drugim objektima općine Novi Grad”. Džananović nije sam, uz njega Tužilaštvo sumnjiči još dvije osobe. No, obje su u inostranstvu već godinama. “Ne znam je l’ on imao ikakvu zvaničnu dužnost, znam da je bio u ‘Borsalinu'”, pričaju nam Džananovićevi suborci. “Udarao je koga je stigao, ko god da je bio u podrumu dobio je batine. Sjećam se, pošli smo u štab i svratili smo, prijatelj i ja, po neke stvari do ‘Borsalina’. Pojavio se na vratima i krenuo je da me udari. Uhvatio sam ga za ruku, ostali su povikali da sam vojnik. Mislio je da sam neki od zarobljenika. Da je bilo premlaćivanja, bilo je. O silovanju i ostalim stvarima koje se sada spominju zaista ne znam ništa.”

UBISTVA U PODRUMU

O zatvaranjima i mučenjima u “Borsalinu” znalo se u ratnom Sarajevu još od prvih mjeseci, no u haosu koji je tada vladao glavnim gradom Bosne i Hercegovine nije bilo vremena da se vlasti time ozbiljnije pozabave. Vojnici koje je pod svojom komandom okupio Jusuf Prazina imali su ključnu ulogu u prvim mjesecima odbrane grada. Velika, ogromna većina njih s ponosom može pričati o svojim ratnim danima, o odbrani Mojmila, Dobrinje, Nedžarića, Stupa, bitkama na Otesu… No, među njima su postojali ljudi poput njihovih komandanata iz kojih je rat izvukao sve najgore i koji su dopuštali zlostavljanja. Jasno, bilo je među zatvorenima onih koji su itekako zaslužili pritvor i ispitivanje, nalazilo se u njihovim stanovima i oružja i municije i rasporeda uloga u zamišljenoj okupaciji Sarajeva. Nažalost, zatvarani su i oni čiji je jedini grijeh bilo krivo, “drugačije” ime. Zlostavljanje Sarajlija mrlja je na odbrani grada.

U proljeće su 1993. godine vlasti, nakon što su uspostavljeni kakav-takav red i hijerarhija, počele obračun s kriminalcima ili s ljudima za koje se sumnjalo ili, pak, znalo da su učestvovali u hapšenjima, premlaćivanjima, ubistvima… Tada je suđeno i Senadu Džananoviću, spominje to ovih dana i njegov branilac Senad Dupovac, koji za Oslobođenje kaže da je ovaj slučaj pravno završen jer je njegov branjenik još 1993. godine zbog ovoga bio osuđen na tri godine i dva mjeseca zatvora. Po dostupnim podacima, to je suđenje Džananoviću i još dvojici s njim optuženih ipak bilo obična farsa jer su, kako se navodi, oslobođeni zbog neuračunljivosti i nemogućnosti normalnog praćenja toka suđenja.

Suđeno im je u nekadašnjoj Kasarni “Viktor Bubanj”, istoj onoj u kojoj je danas Sud BiH i njegov Odjel za ratne zločine. Neki od ratnih sudaca danas su sudije Suda BiH, moguće da se s Džananovićem ponovo sretnu, jer, Tužilaštvo je istragu proširilo na još nekoliko djela, na ubistva, nezakonito zatvaranje, silovanje, mučenje, nečovječno postupanje sa žrtvama…

UBISTVO DRAŠKOVIĆA

Izuzevši prenapuhane cifre u izvještajima, huškački napisane tekstove i tzv. istraživanja o ubistvima “desetina hiljada sarajevskih Srba”, ipak postoji dosta ozbiljnih, policijskih ili sudskih dokumenata o onome što se u ljeto 1992. godine događalo u sarajevskom kafiću “Borsalino”. O zatvaranjima i premlaćivanjima svjedočilo se i tokom nekoliko različitih procesa u Tribunalu u Hagu. Tako je o onome što se u podrumu “Borsalina” dešavalo u drugoj polovini 1992. godine u Hagu svjedočio nekadašnji radnik MUP-a RBiH Kosta Kosović. Svjedočeći na suđenju Stanislavu Galiću, Kosović je kazao kako je živio u naselju Ali‑pašino Polje, u B-fazi, na Trgu ZAVNOBiH‑a. Početkom 1992. godine bio je u bolnici i u svoj se stan na sedmom spratu vratio krajem marta 1992. godine. Nekoliko sedmica poslije, sazvan je sastanak kućnog savjeta u ulazu zgrade. Kada je došao, kako je kazao, u stubištu je zatekao samo komšije Srbe. “Pitao sam zašto smo tu i gdje su ostali, kazano mi je da im ne treba niko drugi. Rečeno nam je da u stanovima ne smijemo imati ništa na ćirilici, nikakve slike srpskih slikara i slično. Odmah nakon sastanka pokupili su nas muškarce i odvedeni smo u zatvor. Nije to bio pravi zatvor, bio je to podrum zgrade. Bili su užasni uslovi. Razmješteni smo po podrumu i tu smo proveli noć. Ljude su dovodili i izvodili iz podruma. Bilo nas je puno i tada je počela tortura. Počeli su nas tući, psovati nam, vrijeđati nas. Bili su tu neki vojnici i policajci. Mene su pretukli i nisam mogao stajati na nogama, pao sam na betonski pod.”

Kosović je u zatvoru svjedočio ubistvu zatočenog muškarca. “Sredovječni muškarac je ušao u podrum i sjeo je pored mene. Odmah je počeo plakati. Pokazao sam mu na svoje modrice i rekao sam mu da će i to proći. Rekao sam mu da bude tih, a on mi je kazao da će me ubiti. Nisam mu vjerovao. Glavni čovjek u zatvoru, Senad Džananović, ušao je sutradan. Imao je zamotane članke na rukama kada je tukao ljude, da zaštiti članke. I prozvao je tog čovjeka, Novicu Draškovića. Novica je izašao i taj ga je čovjek tako pretukao da je Novica umro pred našim očima.” Kosović je ispričao da je s njim u podrumu u istoj prostoriji bilo 25 ljudi i da su svi zlostavljani. “Mene su jedne noći tako pretukli da sam pao u nesvijest i tako ostao na podu”, dodao je. “Ne znam kako sam preživio, znam da sam trebao biti ubijen. Oni, kada hoće da nekog ubiju, to i najave. Zvali su me stari pas. Stražar mi je jednom rekao da će meni, starom psetu, sutra biti egzekucija. Znao sam šta to znači. Spasio me je UNPROFOR. Saznali su za nas i tako sam oslobođen iz podruma.” Kosović je kazao da je, nakon izlaska iz zatvora, bio u svom stanu u kućnom pritvoru osam mjeseci.

U februaru 1994. godine pozvan je da da iskaz Vojnom sudu, koji je tada bio smješten u nekadašnjoj Kasarni “Viktor Bubanj”. “Na sud su izveli Džananovića i ostale koji su činili zločine. Kada sam izašao pred suca, on je pročitao moje ime i pitao me je znam li te ljude. Kazao sam istinu, kazao sam mu ko su ta trojica. Pitao me je šta imam reći o njima. Umalo se nisam onesvijestio, ali sam nekako uspio reći da sam bio 31 dan u zatvoru i da su me dvojica od njih tukli svakog dana. I ne samo mene, nego svakog od nas koji smo bili tu zatvoreni. Za trećeg sam rekao da ne znam da li je tukao ljude i da ne želim nikoga optuživati bez dokaza. Suđenje je završeno, Džananović je proglašen mentalno nesposobnim da prati suđenje i oslobođeni su. Mislim da su i danas na slobodi”, ispričao je Kosović, koji je Sarajevo napustio 28. maja 1994. godine.

VODITE IH NA STRIJELJANJE

Kosović je, dan nakon što je napustio Sarajevo, dao iskaz obavještajcima Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a. S njim je saslušan i Milenko Višnjevac, koji je također bio zatočen u jednom od zatvora, gdje je iskusio sudbinu sličnu Kosovićevoj. Njihovi iskazi spominju se i poslije u nekoliko izvještaja. Također se spominje i ubistvo Novice Draškovića u sarajevskom naselju Ali‑pašino Polje, za što je još tada bio osumnjičen Senad Džananović. U istim dokumentima nalaze se iskazi i drugih svjedoka koji još nekoliko puta optužuju Džananovića. U jednom od dokumenata stoji sljedeće: “Stan svjedoka, koji se nalazi u Ul. Bratstva i jedinstva u Sarajevu, pretresen je pet-šest puta, kao i stanovi drugih Srba u toj zgradi, dok stanovi Hrvata i muslimana nisu bili pretresani. Muslimanska policija je 21. jula uhapsila svjedoka i njegovog sina starog 27 godina, pa su ih odveli u prostorije SUP-a Novo Sarajevo, gde ih je saslušao sin Zdenka Skoka. Teretili su ga da je navodio srpsku artiljeriju da granatira Sarajevo. Nazivali su ga četnikom i psovali mu majku četničku, što je trajalo dva-tri sata, pri čemu su ga i tukli.

Poslije saslušanja su ih odveli u štab Juke Prazine, u ulici Hasana Brkića, pa kada je stražar Prazinu pitao šta da radi sa svjedokom i njegovim sinom, ovaj mu je rekao: ‘Vodite ih na strijeljanje.’ Međutim, odveli su ih u zatvor Prazine koji se nalazi u kafiću ‘Barselino’. Uveli su ih u prostoriju u kojoj su se nalazila trojica ljudi koji su odmah počeli da ih udaraju palicama, pa je svjedok pao na pod, a iz susjedne prostorije je čuo jauke svoga sina koga su takođe tukli. Ta tuča je trajala oko dva sata, pa su svjedoku dali papir i tražili da napiše da je navodio srpsku artiljeriju da bombarduju Sarajevo. Pošto je svjedok bio toliko isprebijan da nije mogao da piše, jedan od prisutnih policajaca je nešto pisao. Poslije toga je svjedok sa sinom smješten u jednu prostoriju u podrumu u kojoj je bilo pedesetak ljudi koji su svi bili isprebijani. Svakodnevno su ih izvodili i tukli, pa su mu tako polomili tri rebra i nanijeli i druge povrede. Poslije deset dana, Prazina je naredio svima iz podruma da izađu, pa ih je postrojio ispred zgrade. Tada se obratio svjedoku riječima: ‘Šta ću sa tobom i tvojim sinom? Hoćete li sa Srbima u brda ili ćete da vas pustim kući?’ Svjedok je molio da ih pusti kući, što je Prazina i učinio.”

U drugom iskazu svjedoka napisane su i tvrdnje o zatočenim djevojkama i ženama u “Borsalinu” koje su bile maltretirane, tučene i seksualno zlostavljane. Još 2008. godine Simo Tuševljak, koordinator tima MUP-a RS za istraživanje i dokumentovanje krivičnih djela ratnog zločina, u svojim medijskim istupima spominjao je Džananovića kao jednog od najpoznatijih ratnih zlostavljača. “Po Sarajevu se i danas slobodno šetka Senad Džananović, zvani Glavoguz, iako je u postupku dokazano da je ubijao Srbe. Oslobođen je jer je ‘proglašen neuračunljivim’. Zašto neuračunljiv čovjek nije u ludnici, već na slobodi?”

UBISTVA U MOSTARU

Nakon što su Jusuf Prazina i njegov zamjenik Samir Kahvedžić napustili Sarajevo pa se, nakon boravka na Igmanu, obreli u redovima mostarskog HVO-a, prestala su i zlostavljanja u “Borsalinu”. Prazina je, međutim, ono što je radio sarajevskim Srbima nastavio činiti mostarskim Bošnjacima. Kada je HVO napao snage Armije BiH u Mostaru 9. maja 1993. godine, Jusuf Prazina bio je komandant jedne antiterorističke grupe, nazvane po ranije ubijenom Samiru Kahvedžiću. Bio je potčinjen Mladenu Naletiliću Tuti. Nakon što je HVO uspostavio kontrolu nad zgradom Vranica, Prazina je sa svojim ljudima pohapsio Bošnjake. Neki od njih poslani su na stadion pod Bijelim Brijegom, a drugi u zgradu Mašinskog fakulteta. Mladen Naletilić, u pratnji Armina Pohare i Juke Prazine, naredio je 11. maja da se zatočenici iz ćelija u Mašinskom fakultetu pošalju na Heliodrom.

Na suđenju Jadranku Prliću i ostalima u Hagu zaštićeni svjedok CU pričao je o svom susretu s Prazinom. Uhapšen je u zgradi “Vranice”, u kojoj je bila smještena komanda brigade Armije BiH. Dan kasnije, s grupom vojnika i civila iz “Vranice” predao se snagama HVO-a. Pregovore o predaji vodio je, kako je rekao, bivši “Veležov” golman Enver Marić, koji je tu stanovao. Svjedok je dalje opisao kako je Prazina sa svojim ljudima razvrstavao zarobljenike. Hrvatima je bilo dopušteno da odu gdje hoće, stariji Muslimani odvedeni su prema stadionu pod Bijelim Brijegom, dok su mlađi muškarci odvedeni u zgradu Duhanskog instituta u Mostaru. Opisao je kako ga je tamo motorolom tukao Mladen Naletilić Tuta psujući mu “balijsku majku”. Kada mu je svjedok rekao da mu je majka katolkinja, Tuta ga je nastavio tući još žešće. Umiješao se Juka Prazina, koji je zaprijetio kako ga više “niko ne smije dotaći”, da bi ga onda i sam nogom opalio u glavu.

Nešto poslije, Pohara i Prazina upast će u jednu od ćelija na Mašinskom fakultetu pucajući nasumice. Tada su ubijeni na licu mjesta Nazif Šarančić i Mimo Grizović, dok je od posljedica ranjavanja nešto kasnije preminuo Zlatko Mehić. Nekoliko mjeseci poslije, Prazina s nekolicinom svojih ljudi napušta BiH. Obreo se u Belgiji. Posljednji put viđen je živ u noći s trećeg na četvrti decembar 1993. godine. Porodica je dan kasnije prijavila nestanak, no trebale su četiri sedmice dok se saznalo o njegovoj sudbini. Stoper je slučajno njegovo tijelo našao u jarku kraj autoceste u blizini grada Eupena, na njemačko-belgijskoj granici. Obdukcija je pokazala da je usmrćen s dva hica u glavu.

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!