Oni koji se neizmjerno vole, na koncu, nikada ne ostaju zajedno

I odmah u holu susretnem bivšeg kolegu i dragog prijatelja. Jako se obradovao što me vidi nakon toliko godina, pa me pita gdje sam, šta radim, ovo, ono. Kažem onako kako jeste, on klima glavom, pažljivo sluša, znam da zna za mene i Parande i zna da sam zbog nje napustio fakultet, pa ne spominje ni nju, ni moj propali studij, nego priča kako je u međuvremenu dogurao do pozicije docenta, ali, veli, plata je niska i, valjda da me utješi, kaže kako i nije neka šteta kada “neko” napusti studij; može se, veli mi, i bez visoke nauke sasvim ugodno živjeti. “Oprosti, ali ne bih se s tobom baš mogao složiti”, rekoh mu i ispružih ogrubjele ruke izukrštane dubokim brazdama nalik na sparušenu hrastovu koru

Dok se ranom zorom vozimo opustjelim drumom, potaknut ko zna čim, Reza mi priča o Parande, djevojci u koju je svojedobno bio smrtno zaljubljen i kojom se trebao oženiti. A kada je veza pukla, i u njemu je, veli, sve puklo i umrlo, pa je napustio i fakultet i Teheran i vratio se u rodni Babol, priobalni gradić na Kaspijskom moru.

– Kod kuće su me dočekali suzdržano, ni srdačno ni prijekorno, kao da su očekivali da ću se, prije ili kasnije, podvijenog repa vratiti kući, ni bolji ni gori nego kad sam odlazio.

Ocu je sve bilo jasno. Narednog jutra, za doručkom, samo je kratko promrsio da imamo mnogo posla, da treba raditi.

Tako sam ostao u Babolu punih deset godina. U Teheran za to vrijeme nisam odlazio. Jednom ipak odem, prodaju suhog grožđa da ugovorim s prekupcima, pa pomislih, kad sam već tu, da odem i do svog fakulteta, dokumenta da uzmem koja su mi ostala ondje.

I odmah u holu susretnem bivšeg kolegu i dragog prijatelja.

Jako se obradovao što me vidi nakon toliko godina, pa me pita gdje sam, šta radim, ovo, ono.

Kažem onako kako jeste, on klima glavom, pažljivo sluša, znam da zna za mene i Parande i zna da sam zbog nje napustio fakultet, pa ne spominje ni nju, ni moj propali studij, nego priča kako je u međuvremenu dogurao do pozicije docenta, ali, veli, plata je niska i, valjda da me utješi, kaže kako i nije neka šteta kada “neko” napusti studij; može se, veli mi, i bez visoke nauke sasvim ugodno živjeti.

“Oprosti, ali ne bih se s tobom baš mogao složiti”, rekoh mu i ispružih ogrubjele ruke izukrštane dubokim brazdama nalik na sparušenu hrastovu koru, i pitam ga, dok začuđeno gleda u moje iznakažene ruke, zna li možda ima li u Teheranu posla za mene, nekakvog, bilo kakvog. Dodijalo mi je, velim, dirinčenje od jutra do sutra, provincijska čamotinja, sivilo u meni i oko mene, i teška samoća koja me steže, guši i gora je od bilo čega.

On me i dalje nijemo gleda, obara pogled, nastoji prikriti sažaljenje nad mojim jadnim stanjem, pa reče da će se naći već neki posao za mene.

Vadi notes, ispisuje nešto i kaže: “Javi se na ovu adresu i reci da sam te ja poslao.”

Zahvalim mu se, odem na tu adresu i dobijem posao vozača na IRIB-u.

– Parande ponovo nisi vidio?!

– Ne, nikada.

– Jesi li je tražio? Jesi li saznao nešto o njoj?

– Ponešto jesam, pa i to da me još uvijek voli, ali tražio je nisam. Uostalom, ubrzo sam se oženio i nije tu bilo više…

– Voliš li je još?

– Da.

– Razumijem. Kažu da oni koji se neizmjerno vole, na koncu, nikada ne ostaju zajedno.

– Tačno. Zašto li je to tako?

– Niko to ne zna, Reza. Niko.

 

 

PROČITAJTE I...

U našoj socio-političkoj stvarnosti kabadahija, iliti proizvođača straha i beznađa, sve je više i sve su osioniji, a nakaradni proces “prevrednovanja svih vrijednosti”, čiji su kreatori upravo oni, odavno je okončan i uobličen u sistem u koji su, linijom manjeg otpora ili po principu “kraju lađu”, ušli trčećim koracima i u buljucima oni, prije svih intelektualci, koji su, hipotetski, trebali i morali biti lučonoše artikulirane i snažne građanske svijesti

Iz štampe je izišlo treće izdanje knjige Tragom Božjih poslanika Ibrahima Kajana. Ovaj nesvakidašnji putopis podijeljen je u jedanaest etapa autorovog hoda po jugoistočnoj Turskoj u proljeće 1990. godine, kada je Kajan obišao “Pejgamberleri ovalari” ili “Područja Božijih poslanika”. Posjetio je gradove u kojima su poslanici pozivali na dobro, a odvraćali od zla, kao i mjesta spomenuta u svetim knjigama i mezarove nekih poslanika za koje se pouzdano zna gdje su ukopani. U ovom i narednom broju Stava objavljujemo dijelove iz Kajanovog putopisa, kao i fotografije koje je autor ustupio redakciji na korištenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!