Svima nam je normalno da Messi ili Ronaldo zarađuju koliko zarađuju i niko ne protestira zbog toga. Ali to jednostavno nije normalno, niti moralno prihvatljivo. Pa, dovraga, naravno da nije normalno da arapski šeici ponude pola milijarde za Messija. Trebali bismo svi izaći na ulice, prekopati stadione, zapaliti bilborde s fudbalskim reklamama – zbog jedne takve blasfemije. Ali to se ne događa jer je u savremenom društvu spektakla sport zamijenio religiju i postao ključni izvor smisla
 teže spriječiti “gomilanje imetka na jednom polu društva i bijede na drugom”. Duh propisa ide u konačnici za tim da spriječi ekstremnu polarizaciju, u kojoj, kolokvijalno kazano, neki imaju sve, a neki ništa. Nije riječ tek o moralnom umjeravanju zajednice, nego i ekonomskom: nejednakost može toliko narasti da naposljetku zaguši cijelo društvo. John Stiglitz pisao je posljednjih decenija iscrpno o tome da ekstremna polarizacija dugoročno uništava jednu ekonomiju. Kako? Prvo, bogataši ne žive u vakuumu, potrebno im je mirno, stabilno i funkcionalno društvo. Dugoročna nejednakost garantira disfunkcionalnost i “spiralno kretanje naniže”. Drugo, kada je previše novca koncentrirano na vrhu, smanjuje se ukupna potrošnja, što, također, šteti ekonomiji. Treće, u nepravednom i nejednakom društvu ljudi nisu motivirani ni za politiku, ni za rad, ni za obrazovanje. Budući da su razlike u platama enormne, ljudi postaju neefikasni, a, evo, konkretno u Sjedinjenim Američkim Državama, na čiji su ekonomski sistem prije svega usmjerene Stiglitzeve analize, građani prestaju vjerovati u američki san koji je temelj američkog identiteta. Thomas Pikkety pokazao je da se bogatstvo stječe nasljedstvom i kamatama, a ne talentom, radom i pameću. Stoga, talentirani, marljivi i pametni postaju sve manje i manje ambiciozni, što, sve u svemu, nanosi ogromne štete američkom društvu. Četvrto, javlja se pretjerano nepovjerenje među poslovnim partnerima koje usporava protočnost ekonomskog života. U povijesti su najbolje bile one ekonomije, zapaža Stiglitz, “gdje su ugovori garantirani jednim stiskom ruke u znak zaključenog posla”. Nejednakost rastače ekonomsko tkivo.</p>
<p>Osim što je ekonomski dugoročno pogibeljna, nejednakost je, naravno, i moralni problem. Svima nam je normalno da Messi ili Ronaldo zarađuju koliko zarađuju i niko ne protestira zbog toga. Ali to jednostavno nije normalno, niti moralno prihvatljivo. Pa dovraga, naravno da nije normalno da arapski šeici ponude pola milijarde za Messija. Trebali bismo svi izaći na ulice, prekopati stadione, zapaliti bilborde s fudbalskim reklamama – zbog jedne takve blasfemije. Ali to se ne događa jer je u savremenom društvu spektakla sport zamijenio religiju i postao ključni izvor smisla, kako to primjećuje Terry Eagleton u kratkoj studiji <em>Smisao života</em> – ali o tome nekom drugom prilikom. Göran Therborn, švedski sociolog, zapaža kako nejednakost doslovno ubija, ekstremne hijerarhije smrtonosne su, zato i jesu moralni problem. (Muslimani su rijetko razmišljali u ovom smjeru. Muslimanska je civilizacija, kako to lijepo primjećuje Fernand Braudel, otpočetka bila kapitalistička – ne u potpuno savremenom smislu riječi, ali kapitalistička. Bila je bitna fluidnost tržišta, pa neka zaradi koliko ko može. A za one koji ne mogu – tu je sadaka.)</p>
<p>Gaurody citira ajet u kojem se uništavanje jedne političke zajednice vezuje za dolazak bogataša na vlast (XVII, 16). Nema boljeg pokazatelja političke dekadencije od stanja u kojem je novac jedini kriterij za formiranje političke hijerarhije. Zajednicu trebaju voditi, što bi rekao Platon, oni koji su mudri, a ne bogataši. Nije potrebno da Bog jednopotezno kažnjava određena društva kao u starim dobrim poslaničkim vremenima, pošto jedan nakaradni stil života, jedan polarizirani ekonomski sistem, jedan nemoralni poredak, sami po sebi nose klicu samouništenja.</p>
<p>Blokovi su nivelirani, vjera je iznevjerena. Šta onda može biti alternativa sistemu koji, da citiramo jednog sociologa, producira ljudski otpad, u sistemu “on sve, ti ništa”?</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Šta su ljudi, nego debela crijevaSljedeći članak
Svako jutro ustanu četiri budale
PROČITAJTE I...
Sexgiving
Lucas nastavlja zanovijetati, ispituje me, uz kilometarske stanke, imamo li mi u Bosni “Sexgiving”, a ja, kao neki mudrac podignem obrve, pogledam u daljinu i kažem: “Zavisi od mnogo stvari, u davnim je vremenima ‘Sexgiving’ bio uglavnom uoči petka, a danas se slavi kad se otplati kredit”
Čudnovati život Omera ibn Saida
Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje