Olovo je sve

Dojučerašnji srednjoškolci, mangupi, čiji je jedini problem bio u koji kafić i s kojom curom izaći, otkrivaju u sebi snagu bosanskog gorštaka, ratnika koji, pod punom ratnom spremom, pješači desecima kilometara od Jelašaka do Musića na prvu liniju. Onog koji je spreman sedmicama biti u vlažnom rovu. Onog koji je na čeki, na straži, pod krošnjom, pod kišnim nebom. Na padinama Zvijezde, Konjuha i Romanije. Na minus 20 i na plus 35. Po snijegu i ledu. U žegi. U vodi. U blatu. Jer, iza je Olovo. To je više od koridora

 

Piše: Ammar KULO

U kalendaru Islamske zajednice u BiH i za 2018. godinu 20. august je obilježen kao dovište. Ove godine dan prije Kurban-bajrama učena je solunska dova, dova za šehide ukopane na mezarju kod džamije u olovskom naselju Solun.

Sjećam se. Rana je jesen ‘95. U improviziranim školskim prostorijama zaseoka Kišići odvija se nastava. Odjednom ulazi direktorica i izvodi nastavnicu. Prekida se čas. Drago nam je. Mirno je. Topao, oktobarski dan, kao stvoren za igru, fudbal na male.

Ipak, razočarenje! Nismo slobodni. Idemo u obližnji Solun, malo pitomo naselje 8 kilometara od Olova, niz Krivaju. Idemo na mezarje, šehidsko. Pet je svježe iskopanih raka. Pet je majki danas zaplakalo. Tišina. Kao da je sve stalo na trenutak, ptice na krošnjama, vjetar što njiše grane, koraci i glasovi ljudski. Tek teški pogledi. A onda jezivi zvuk ilovače dok se odvaja od vrha lopate… Čas je historije! One koja se ne uči u školskim klupama! Ne čita u udžbenicima! Krvlju ispisane historije!

REZERVNI KORIDOR

Olovo, jedno od najstarijih naselja srednjovjekovne Bosne, bosanski gradić 50 km sjeveroistočno od Sarajeva, ponovo dobija na značaju u augustu 1992. godine. Karadžićevi sljedbenici uz pomoć i podršku Miloševićevog režima kreću u osvajanje Olova. Strateški je ulog ogroman. Cilj neprijateljskih snaga jeste zauzeti dolinu Krivaje i uspostaviti rezervni koridor na potezu Han-Pijesak – Olovo – Solun – Vozuća – Ozren. S druge strane, za Vladu Bosne i Hercegovine to je jedina komunikacija između Tuzle (i cijele sjeveroistočne Bosne) s ostatkom slobodne teritorije. U prvom naletu agresorske snage zauzele su sva olovska sela uz rijeku Stupčanicu i došle pred sami grad. U prigradskom naselju Jelik, 2 km od samog centra, pružen je snažan otpor. Padaju prve žrtve. Od tog dana do kraja rata agresor nije napredovao niti jednog centimetra na tom pravcu.

Najveći dio stanovništva iz Olova, te naselja koja su okupirana, povlači se dolinom Krivaje. Stanovnici krivajskih sela, od Boganovića do Careve Ćuprije, primaju muhadžere. Gotovo svi slobodni stambeni kapaciteti, škole, magacini, sve što je bilo uvjetno za boravak, osposobljava se za prijem izbjeglica. Dobri domaćini pružili su utočište ne samo za svoje rođake, radne kolege i poznanike iz Olova već i sve one koji su pristigli iz okupiranih naselja susjednih općina Sokoca, Ilijaša i Han-Pijeska. Značajan je broj i prognanika iz Istočne Bosne.

Neprijateljske snage uključuju i avijaciju koja djeluje po ciljevima u Olovu i Solunu. Rezultat su ponovno civilne žrtve. Na ovaj način vrši se i psihološki pritisak, stvarajući osjećaj nadmoćnosti i besperspektivnosti samog otpora.

Nakon neuspjeha na prigradskom naselju Jelik, od polovine septembra pa do kraja 1992. godine intenzivirani su napadi na Olovo, i to na pravcu Olovske Luke i Kruševo. U nemogućnosti da bilo šta postigne na vojnom planu, agresor bjesomučno granatira Olovo. Zapaljen je stari dio grada – Gornje Olovo. U potpunosti su izgorjeli objekti na lokaciji Hanište, prostor između džamije i katoličke crkve. Svi objekti u Olovu, kuće, zgrade, škole, bolnica, sakralni objekti, direktno su pogođeni artiljerijskim projektilima. Strani reporteri koji su imali priliku vidjeti Olovo nazivaju ga bosanskim Vukovarom. Infrastruktura je gotovo u potpunosti urušena. Olovo je mjesto bez struje i vode. Okruženo, iz tri pravca, u obliku potkovice. Jedini je izlaz kroz uski kanjon Krivaje. Ogroman je i broj civilnih žrtava.

NASTAVAK RATA

Dolaskom proljeća počele su pripreme za nastavak rata. Ono što je ostalo od privrednih pogona premješta se u Solun, najveće naselje na slobodnoj teritoriji općine Olovo. Organizira se nastava za osnovce i srednjoškolce. U Paskoj Luci, prirodnoj uvali kanjona Krivaje, filmske scene. Tu, 2 km od centra grada, bogomdanom prirodnom zaklonu, gradi se logistički centar. Izmješten je preostali vozni park “Centrotransa” sa servisom. Oformljena su skladišta goriva i materijalno-tehničkih sredstava. Umijećem inžinjera sagrađena je i mikrocentrala na Krivaji za proizvodnju električne energije. Najgraciozniji potez jeste iskopavanje podzemnih prostorija za premještanje bolnice koja je bila pod stalnom artiljerijskom vatrom. U toj maloj bolnici urađene su velike stvari. Svaki napad značio je desetke ranjenika. Mnogo je i izbjeglica, djece, starijih, hroničnih bolesnika. Bolnica postaje i porodilište. Nekoliko mladih ljekara sve nosi na svojim leđima. Niko nije vraćen iz bolnice. Život se nastavlja. O kakvoj je organizaciji i entuzijazmu bilo riječ, govori i izjava tadašnjeg člana Predsjedništva RBiH Ejupa Ganića, koji je prilikom posjete Olovu rekao: “Da sam Dostojevski, pisao bih o Olovu.”

DRUGI FRONT

Sredinom ljeta 1993. godine otvara se drugi front. Onaj s HVO-om. Počinju borbe u Hercegovini i Srednjoj Bosni. Pripadnici HVO Olovo ostaju dosljedni u borbi s Armijom RBiH protiv zajedničkog neprijatelja. I pored glasa razuma crkvenih autoriteta, susjedni Vareš priklanja se politici bolumente okupljene oko Mate Bobana. Prekinuta je komunikacija između Zenice i Tuzle koja vodi preko Vareša i olovskog kraja. Nedaleko od Soluna, u selu Kalesija, vode se posljednji pregovori između pripadnika OG 3 II korpusa Armije RBiH i HVO Vareš. Dogovor nije postignut. Obavještajni podaci govore o otvorenoj saradnji snaga HVO Vareš s Vojskom RS. Spremni su propustiti srpsku vojsku preko vareške teritorije. U slučaju uspjeha, srpske bi snage preko sela Očevija izbile na Krivaju. Tako bi se Olovo našlo u potpunom okruženju i bilo bi pitanje vremena kada će agresor zauzeti kompletnu olovsku općinu i tako uspostaviti rezervni koridor. Nekoliko dana prije početka ofanzive snaga VRS, jedinice 2. i 3. korpusa Armije RBiH u snažnom zajedničkom napadu oslobađaju Vareš. Osim strateškog interesa, ovaj uspjeh ima i ogroman psihološki efekt. Dokazao je da su jedinice ARBiH sposobne izvoditi kompleksne vojne operacije. Gledano iz današnje perspektive, Vareš je jedna od prijelomnih tačaka u ratu. S ovim gubitkom, ostalim porazima u Srednjoj Bosni, te neuspješnim ofanzivama na Gornji Vakuf i Mostar, poražena je politika Mate Bobana i svih onih koji sanjaju velikohrvatske snove.

75 DANA NEIZVJESNOSTI

Tokom ljeta 1993. godine generalštab VRS, na čelu s Mladićem, izrađuje pakleni plan “Drina 93”. To je kodni naziv za plan konačnog slamanja Armije RBiH, a sastoji se od operacija na olovskom, tešanjskom, teočanskom i bihaćkom pravcu. Riječ je, po obimu upotrijebljenih snaga i materijalno-tehničkih sredstava, trajanju i pravcima djelovanja, o najdužoj, najkompleksnijoj i najneizvjesnijoj agresorskoj ofanzivi u proteklom ratu. Neprijatelj računa na iscrpljenost Armije RBiH zbog rata na dva fronta, nemogućnosti opskrbe MTS-om i municijom, odnosno hranom i osnovnim životnim potrepštinama, uslijed blokade cjelokupnog slobodnog teritorija nametnute od strane HVO i Hrvatske vojske.

Olovo ofanzivu dočekuje u veoma teškom stanju. Zima je na pragu. Druga je godina rata. Veliki broj sela u potpunosti je spaljen. Stanovništvo je gotovo u cijelosti iseljeno iz Olova niz dolinu Krivaje. Ogromna je rijeka izbjeglica. Hrana i osnovne životne potrepštine dostižu astronomske cijene. Nedostaje lijekova i medicinske opreme… Svakodnevno se gine.

Ipak, vlada čvrsto opredjeljenje da se odbraniti mora. Poraz znači doživjeti Zvornik, Višegrad, Bijeljinu, Vlasenicu… Doživjeti ubijanja, mučenja, logore, silovanja, rušenje i paljenje od strane pijanih, osvetničkih, četničkih hordi zla…

Budi se inat. Dojučerašnji srednjoškolci, mangupi, čiji je jedini problem bio u koji kafić i s kojom curom izaći, otkrivaju u sebi snagu bosanskog gorštaka, ratnika koji, pod punom ratnom spremom, pješači desecima kilometara od Jelašaka do Musića na prvu liniju. Onog koji je spreman sedmicama biti u vlažnom rovu. Onog koji je na čeki, na straži, pod krošnjom, pod kišnim nebom. Na padinama Zvijezde, Konjuha i Romanije. Na minus 20 i na plus 35. Po snijegu i ledu. U žegi. U vodi. U blatu. Jer iza je Olovo. A Olovo je sve. Više je to od koridora. To je dom, porodica, mezarovi, svijest da se, u slučaju gubitka, više nikada neće biti svoj na svom.

Front je dug oko 35 kilometara. Položaje VRS oko Olova drži 2. romanijska i 1. ilijaška brigada. Dodatno su agresorske snage ojačane napadačkim jedinicama koje su činili po jedan bataljon gardijske motorizirane brigade, 6. sanske, 11. mrkonjićke, 43. prijedorske, mješovita brigada iz Hercegovačkog korpusa, veći dio 65. zaštitnog motorizovanog puka Specijalne brigade policije. Za napad je bilo predviđeno oko 10.000 boraca, s tim što se operacija izvodila u više talasa, te je u prosjeku po napadu bilo oko 2.000 vojnika. Operacija je počela 8. novembra 1993. napadima na prilaze Olovu. Uprkos manjim taktičkim uspjesima, VRS nije uspjela napraviti bitnije pomake. Trinaestog januara 1994, pripadnici hercegovačke mješovite brigada (četničke snage iz Bileće, Gacka i Nevesinja) probijaju linije odbrane Armije RBiH i zauzimaju selo Kruševo, došavši na tri kilometra od Olova. Dodatna pojačanja ARBiH iz 1, 2. i 3. korpusa zaustavljaju dalje napredovanje. Krajem januara 1994. godine komanda VRS otkazuje operaciju. Olovo je odbranjeno! Otužna je atmosfera. Među mnogima koji su dali živote za slobodu, tih dana poginuo je Bolo. Legendarni komandant Olovske brigade ARBiH Senahid Bolić Bolo uvijek je bio prvi, uvijek sa svojim borcima. S druge strane, kakve je gubitke u ljudstvu imala VRS, dovoljno je danas pogledati vojno groblje na Sokocu, ali i ona u Istočnoj Hercegovini i Krajini. Kažu da je tada nastala kletva među agresorskim vojnicima: “Dabogda te poslali na Olovo il’ na Gradačac.”

S MUKOM DOLAZI I OLAKŠANJE

U martu 1994. godine potpisan je Vašingtonski sporazum. To je omogućilo i protok robe do napaćenog stanovništva u herojskom Olovu i cjelokupnog slobodnog teritorija. Danima dolinom krivajskom, preko planinskog prijevoja Mladoševca, dalje prema Tuzli, prolaze šleperi s brašnom, uljem, šećerom…

Tokom 1995. godine nije bilo značajnih ratnih dejstava na području općine. Ipak, vojnici s ovog kraja učestvuju u oslobodilačkim operacijama Armije RBiH na području srednje Bosne i Krajine. Uključeni su i u ofanzivnim dejstvima s ciljem deblokade Sarajeva.

Dejtonskim mirovnim sporazumom okončan je rat. S izuzetkom sela Šaševci i Gornji Drapniči, reintegrirana su sva naselja u slivu rijeke Stupčanice, koju je agresor zaposjeo na početku rata, u općinu Olovo. Stanovništvo se vraća na popaljena ognjišta i formalno-pravno prestaje da postoji tzv. srpska opština Olovo. Nakon razminiranja i djelomične sanacije mostova, otvorena je putna komunikacija Sarajevo – Olovo – Tuzla.

Ipak, gorak je okus pobjede. Veliki je broj poginulih i invalidnih osoba. Olovo završetak rata dočekuje s uništenim gotovo cjelokupnim stambenim fondom i infrastrukturom. Drvna i tekstilna industrija su na koljenima. Gotovo je izjednačen broj izbjeglica i domicilnog stanovništva. Veliki je broj nezaposlenih, onih u stanju socijalne potrebe, ratnih vojnih invalida, civilnih žrtava rata…

SOLUN 2018.

Lijep je ljetni dan. Spuštajući se niz Gradinu prema Olovu, uživam u prizoru. Planinske rječice Stupčanica i Bioštica spajaju se tvoreći Krivaju. Vidim i djecu dok se kupaju na otvorenom bazenu nadaleko poznate, ljekovite olovske banje. Gledam čaršiju, Jasen, Gornje Olovo, Karagino polje, gimnaziju i osnovnu školu. Sunčane zrake se prelijevaju u toj igri kolorita, trave, stabala, vode… Lijepo uređene ulice. Kuće i dvorišta. Zelenilo i drveće. Sve s mjerom. Nema visokih zgrada, saobraćajne gužve, iznerviranih i užurbanih ljudi.

Prolaze mi kroz glavu prizori od prije 20-tak godina. Iz onog vremena pod granatama i mecima… Bez struje i vode… Vremena neizvjesnosti, krhotina, olupina, gelera, dijelova ljudskih tijela… Tragova krvi… Sjećam se i onih kojih više nema. Vesne Sekulović, Taiba Zukića, Džemaila Šehovića, rođaka Džavida…. Njih je odnio rat, poginuli su… A jedne smo večeri svi zajedno “sijelili” u improviziranom skloništu, podrumu porodične kuće. Pod svijećama. Džemail je donio tikve. Taib šećer. Našlo se i nešto suhih drva. Kraj je septembra bio. Kuhali smo i jeli zašećerene kocke od tikve, mrmljajući, tek usputno, kako imaju okus banana. Tropsko voće, već mjesecima, bilo je misaona imenica.

Sjećam se i tog puta kroz krševe, klisuru, kanjon, ili kako ga ko zove. Put jedva 3-4 metra širok, kol'ko dvoja kola da se mogu mimoići… Tu lokalnu stazu spasa. I ponosa! Ni sam ne znam koliko sam puta pješke tu stazu prošao na putu od kuće do škole. Iz mahale, vukovarskom četvrti smo je zvali, tih nekoliko razrušenih stambenih objekata oko Doma zdravlja, put Paske Luke pa do Soluna. Čitavih 8 kilometara.

Ponovo idem istim putem. Naviru emocije nakon ulaska u naselje Solun. Na zadnjem sjedištu galame dječica. Oni to vide nekim drugim očima. Smjenjuju se visoka tabla, jele i smrče, tek ponegdje prošarani bukvom, grabom i bijelim, nestvarno vitkim brezama.

Vrbe su orijentiri da je tu tekuća voda. Žubore potočići ulijevajući se u kraljicu Krivaju. Dočekuje nas cvrkut slavuja, ševa, lastavica… U tom nestvarno lijepom pejzažu, nalik mataforičkim opisima raja, spomenik. Čitam godišta. Bili su uglavnom u dvadesetim ili tridesetim godinama. Deseci bijelih nišana. Onako uspravnih, visokih, nestvarnih. Svjedoka. Sjećaju nas na najteže i najljepše trenutke naše historije. I na trenutak, vidim ih. Zamišljam te mladiće u punoj snazi, ljepoti, ponosne što su ustali i zaustavili tu neman zla. Tu su da se ne zaboravi i nikada ne ponovi!

 

PROČITAJTE I...

Oni hoće još jednom da osloba¬đaju već oslobođenu Bosnu, a onaj njen nesretniji, neoslobođeni dio os¬tavljaju drugima. Eto zašto kažem da se radi o borbi za vlast. Istina, borba za vlast u de-mokratskoj Bosni, u ovakvoj kakvu smo je mi napravili, legalna je stvar, pa neka im je sretno. Ali borbu za vlast ne treba brkati s patriotizmom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!