Oliver Dragojević: Odlazak kozmičkog Dalmatinca

Sve je bilo tu; i standardni rekviziti dalmatinske pjesme, i odbljesci svjetskih trendova i neka smirenost s kojom je svemu pristupao. Opet daleko od pjevača koji su tada harali festivalskim pozornicama, koje su u to vrijeme odlučivale o tokovima popularne pjesme. I onda slijedi povratak svom drugom ja, Zdenku Runjiću, kada 1975. kreiraju neprevaziđenu baladu Galeb i ja

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

Iako smo svi željeli da se to ne desi, makar su insajderske informacije govorile da je kraj blizu, jedan od najvećih pjevača ovih prostora Oliver Dragojević nas je u nedjelju na ponedjeljak zauvijek napustio u 71. godini života. “Kozmički Dalmatinac”, kako ga je jedanput u naletu lucidnosti titulirao kritik Dražen Vrdoljak, i sam Splićanin, bio je pjevač svih pjevača, čovjek koji bi i da otpjeva istrižak iz telefonskog imenika stvorio istinsku pjesmu, glazbenik i osoba koja je po mnogo čemu određivala i usmjeravala tokove popularne kulture u nas. Još od pionirskih godina kada se koncem šezdesetih s naočalama provincijskog profesora pojavio na sceni Splitskog festivala da otpjeva pjesmu Picaferaj, koju će za njega skladati nitko drugi doli Zdenko Runjić, predstavljao je drugu polovinu tandema koji će godinama određivati najbolje u zabavnoj glazbi bivše Jugoslavije.

STVARALAČKI NUKLEUS KOJI JE “HRANIO” OLIVEROV GLAS

Godina je 1967. i tridesetogodišnji pjevač je na početku, iza sebe je ostavio Korčulu i Velu Luku, u kojoj je u siromaštvu odrastao. Rođen je u Splitu 1947, odakle dolaze još neki važni pjevači, poput Jasne Zlokić, Meri Cetinić i brata joj Ante, pa i “naš” Jakša Jurjević, plus brojne klape. Godinama je učio glazbu u splitskim glazbenim školama s naglaskom na klarinetu i klaviru, te u ranoj mladosti na mjestu klavijaturiste u splitskom sastavu “Batali”, s kojima nastupa svuda i prati druge pjevače.

Ali, ni tako sjajna pjesma kakva je bila Picaferaj, koja će tek naknadno biti prepoznata kao vrhunski uradak, nije mu omogućila da se vine u vrh tadašnje zabavne glazbe u Jugoslaviji. Njegov izgled autsajdera, rašpasti glas i nepristajanje na tadašnje postulate pjevanja, posebno onog festivalskog, nisu mu otvorili prostor za širu popularnost i on ispravno donosi odluku da se otisne u svijet i nastupa kao zabavljač (klavirista, pjevač, gitarista) po klubovima diljem svijeta, sve do Meksika i dalje. Tih se godina sjeća sa čežnjom, tu je definitivno ispekao zanat, s naglaskom na ljubavi spram američke “crnačke” glazbe i jazza, od Raya Charlesa i Jamesa Browna do Franka Sinatre i natrag, uz povremeno obaziranje na ono što radi nova generacija italijanskih kantautora.

Ali, kada se s početka sedamdesetih vratio nazad u Split, definitivna dobitna formula njegove izvođačke poetike, onakve kakva bi odgovarala onom što je publika tražila u bivšoj Jugoslaviji, još nije bila dorađena do konca. Prvo u Dubrovniku nastupa s Dubrovačkim trubadurima, a onda sa svojim školskim kolegama Meri Cetinić, negdanjim Sarajlijom Slobodanom M. Kovačevićem, Tedijem Spalatom i još nekima osniva sjajni sastav “More”, snima s njima, da bi se kao solista vratio na Splitski festival 1974. godine izvodeći pjesmu Ča će mi Kopakabana Tea Trumbića, i tu se već pojavljuje pravi Oliver – raspjevana melodija sa zafrkantskim tekstom, pažljivo razrađeni refren i stvari se polako uobličavaju u nešto potpuno novo.

U prvi plan dolazi njegov glas, rekli bismo, skoro životinjska muzikalnost, lakoća s kojom je modelirao melodije. Sve je bilo tu, i standardni rekviziti dalmatinske pjesme, i odbljesci svjetskih trendova, i neka smirenost s kojom je svemu pristupao. Opet daleko od pjevača koji su tada harali festivalskim pozornicama, koje su u to vrijeme odlučivale o tokovima popularne pjesme. I onda slijedi povratak svom drugom ja, Zdenku Runjiću, kada 1975. kreiraju neprevaziđenu baladu Galeb i ja. Oliver će se tako udaljiti od općih mjesta “dalmatinske šansone”, tekst pjesnika Tomislava Zuppe dodirivao je neke univerzalne ljudske dileme, melodija i refren su sve to uobličili u nešto što se ne zaboravlja, uz sve to, pjevač će dati tome dodatnu dozu mističnosti i svevremenosti. Runjić će postati njegov kućni skladatelj, tu je i aranžer Stipica Kalogjera, tekstopisci akademik Jakša Fiamenko, već spominjani Zuppa, Momčilo Popadić i još neki.

To je bio stvaralački nukleus koji je mogao s lakoćom “hraniti” Oliverov glas i njegove maestralne interpretacije koje su sve to uobličavale u pjesme koje smo svi pjevali. S naglašenim mediteranskim štihom, s korištenjem dijalektalnosti i s vrhunskim standardima skladanja i aranžiranja, Oliver je ušao u srca svih na tlu bivše države. Bio je Dalmatinac, ali nešto drugačiji, pjevajući s nekom njemu skoro fatalnom ležernošću, s osjećanjima koja su frcala iz svake otpjevane fraze. Poslušajte samo njegov nastupni album Malinkonija, pa će vam sve biti jasno, uz svevremenu Galeb i ja (ili Moj galebe, kako su je kolokvijalno titulirali), tu su i Romanca, Skalinada, pa naslovna, potom Šta učinila si ti, Našoj ljubavi je kraj, sve odreda pjesme koje će poharati festivalske pozornice i ostati da žive sve do danas. Redale su se uspješnice; Oprosti mi pape, pa Piva klapa ispod volta, Nadalina, veseli parlando s glumcem Borisom Dvornikom, Ča je život vengo fantažija, Đelozija, Vjeruj u ljubav i tako redom, i tako dalje.

NEŠTO NAJBOLJE ŠTO JE IZRODILA ZABAVNA GLAZBA NA OVIM PROSTORIMA

Za nas u BiH da naglasimo da se već na albumu Malinkonija kao njegov suradnik pojavljuje Sarajlija Ranko Rihtman, dirigirajući Revijskim orkestrom RTV Sarajevo, u pjesmi koju će Oliver izvesti s uspjehom na festivalu “Vaš šlager”, sezone 1977. godine, Ako izgubim tebe. A na poleđini nikad prežaljeni Dražen Vrdoljak briljantno “kuje” odrednicu za ono što je suština pjevanja ovog velikog pjevača, rekavši da je on “kozmički Dalmatinac” – spojiti svjetsku bol i univerzalni kozmos s lokalnim valerima rodne mu Dalmacije a da to ne bude pretenciozno i nategnuto. To je uspijevalo samo njemu. I u tome je(su) uspijevao(li), mada je među tih dvjestotinjak pjesama tandema Runjić-Dragojević bilo i istinskih pogodaka, ali i humpa-cumpa “salate”, kakvu je tražilo ljetno, turističko ozračje.

O tome najbolje govori storija o nastanku još jednog vanvremenog pogotka Olivera Dragojevića, pjesmi koju znamo pod nazivom Cesarica, a koju će mu donijeti mlađi kolega Zlatan Stipišić Giboni. Naime, već koncem osamdesetih i s početkom devedesetih Oliver će intuitivno osjetiti da je suradnji s Runjićem došao kraj i da će morati krenuti u susret mlađim autorima koji će osvježiti i njegovu karijeru i dovesti ga pred novu publiku. Giboni je pjesmu ostavio kod Zdenka Runjića, Oliver ju je snimio kako su to oni željeli, ali nije bio zadovoljan, pa je to uradio iznova kontrolirajući cijeli proces rada u studiju. Danas se ta pjesma smatra za nešto najbolje što je izrodila zabavna glazba na ovim prostorima, i po njoj se zove i godišnja nagrada za najizvođeniju pjesmu u Hrvatskoj, dodjeljivanu upravo ovih dana.

I otada Oliver kreće u susret novim avanturama. Osim Gibonija, za njega pišu i Alka Vuica, i Hari Rončević, i Remo Kazinoti, i obitelj Huljić, Kemal Monteno također. Snima duete s mnogima, nastupa na jazz festivalima i sa simfonijskim orkestrima, vraća se klapskom pjevanju. Ne slučajno, njegov album iz 1992. godine nosi naziv Neka nova svitanja i na pločama u ovom mileniju s lakoćom surađuje s mlađima. Da spomenemo samo neke: gitarista Ante Gelo, neizbježni Nikša Bratoš, Alan Bjelinski, pokojni Remo Kazinoti, riječki jazzist Elvis Stanić i tako redom, i tako dalje, tu su se našli i Zagrebački solisti, rado se pojavljuje na koncertima drugih; među ostalima, na onima koje priređuje pokojni Kemal Monteno, u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini uvijek je dobrodošao, mlađa publika ga je prigrlila kao da je njihov vršnjak. Odbija da ide u Srbiju, ali bez velikih riječi i busanja u “hrabre hrvatske grudi”, izbjegava sva politiziranja, mada je rado viđen na mnogim humanitarnim koncertima, nastupa i snima s “2Cellos”, te u prestižnim svjetskim dvoranama. Odlasci u dvorane poput londonskog “Royal Albert Halla”, aprila 2010, ipak su bili više njegova intimna želja negoli rezultat nekakvog proboja na svjetsku scenu. Nazočili su im mahom “našijenci” iz Australije, Engleske i otkojekuda već ne.

Ne bih da ih poredim po načinu pjevanja, ali karizma im je slična. Halid Bešlić u isto će vrijeme ostaviti svog “kovača pjesama” Nazifa Gljivu i okrenuti se mlađim autorima i instrumentalistima, da bi njegova karijera dobila potpuno novu snagu i svježinu. Međutim, Oliver se na koncu vraća Ranku Rihtmanu. S njim surađuje na aranžmanima i kao dirigentom, prvo u Sloveniji, a onda i u prepunoj Zagrebačkoj areni. I sa simfonijskim orkestrima. Plan je bio i Pulska arena, ali je onda rutinski pregled pokazao da je “kozmički Dalmatinac” teško bolestan. Ne slučajno, zadnji je veliki uspjeh Oliver Dragojević dosegao kad je prošle godine udružio svoj čarobni glas sa Sarajlijom Željkom Bebekom u pjesmi Ako voliš ovu ženu, stvaralačkog tandema Branko Mihaljević i Neno Ninčević i izdanu na CD-u Ono nešto naše, koja će biti proglašena hitom godine u Hrvatskoj.

Na posljednjem autorskom CD-u Tišina mora prvi se puta ogledao i kao autor u četirima pjesmama. Zaključak bi mogao biti da je šteta da nije i tu više dao, jer je očito imao potencijala za tako nešto! Povukao se nakon dijagnosticiranja teške bolesti u Velu Luku na Korčulu i tek je poslao jednu poruku na dodjeli nagrada “Porin” i pojavio se na još jednom humanitarnom koncertu u splitskom HNK-u, baš za one oboljele od karcinoma, koji je i njega savladao.

 

PROČITAJTE I...

“Nažalost, procedura registracije za glasanje u Bosni i Hercegovini jeste i dalje komplicirana. Oni koji se nisu registrirali trebaju na bilo koji način otputovati u Bosnu i Hercegovinu i direktno glasati. Gotovo polovina bosanskohercegovačkih građana živi u dijaspori i mi možemo glasanjem utjecati na promjenu stanja u Bosni i Hercegovini”, kaže Umihana Rašović-Kasumović

Dokumentarni film Glogova – neispričana priča donosi nevjerovatne ljudske priče i sudbine. “U filmu možete vidjeti priču o čovjeku koji je bio ranjen. Četverica boraca su ga nosila, pa su došla druga trojica da ih odmijene. Naišli su na minsko polje i sva sedmerica poginula, a ranjenik ostao živ na nosilima. Preživio je poslije toga i masakr u Tuzli, ostao neokrznut. I danas je živ”, ističe autor Avdo Huseinović

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!