OKOLO KERE NA MALA VRATA

Držim se svoje slike iz djetinjstva i pokušavam je nekako uklopiti u veliku sliku koju živimo, a nikako je ne možemo ni vidjeti. Oni koji je vide, vide samo bilješke svojih obavljenih i predviđenih poslova, a mi smo u toj slici samo kolateralna šteta. Šta bismo drugo i bili

Nešto što razumiješ iako ti sama slika nije jasna. Kad sam to prvi put čuo, kao da sam i vidio. Gotovo da sam bio tamo. A ustvari, poznato ti je, govori ti neko nešto, izokola, govori jedno, misli nešto drugo, a od tebe očekuje da učiniš ono što mu je potrebno – treće. I svaki je put to nešto savršeno jednostavno.

Zaista, tako sam to čuo još u djetinjstvu i ko zna koliko puta izgovorio. Prije godina i godina priča mi kćerka, koja je već dugo u bijelom svijetu, priča neki događaj i onda najedanput kaže:

  • Znaš ono, oko Šere, pa na mala vrata.

Poznato, a nepoznato.

– Kako “oko Šere”? Zar nije oko kere?

– Tako sam čula.

– Nisi to mogla od mene čuti.

– Nije ni važno. Od nekog sam čula. Tako se kaže.

I tako se to valjda događa i nije više važno kako je nastalo. Onima koji to koriste na drugi način vječno se to čini, teatarskim jezikom kazano – krivo zapeglano. Kadgod to čujem, zamislim se.

Slika koju sam ponio iz djetinjstva dobija drukčiji izgled. Mjesto na kojem nije moguće proći opasno je, jer je tamo nekakav pas, ker ili kera (tj. kučka ili kuja). Najedanput sad taj kerber ima ime Šero ili karakter (šer je kompleksna riječ, o njoj bi se posebno mnogo moglo napisati, “čuvaj se ženskog šera”, naprimjer, sve do “dete, dete, šeremete”).

Možda je Šero čuvar i još ima psa?! Nije to nešto, u svakom slučaju, o čemu bi moja kćerka vodila brigu.

Zato se držim svoje slike iz djetinjstva i pokušavam je nekako uklopiti u veliku sliku koju živimo, a nikako je ne možemo ni vidjeti. Oni koji je vide, vide samo bilješke svojih obavljenih i predviđenih poslova, a mi smo u toj slici samo kolateralna šteta. Šta bismo drugo i bili.

Šunjamo se, tako, okolo kere, da nas slučajno ne bi primijetila, a onda idemo do malih vrata iza kojih je ono što je nekome potrebno (ne znamo ni o čemu je riječ) i tako stignemo do rješenja problema kojeg niko drugi nije mogao riješiti, nego neko od nas. I tako smo obavili svoj posao na koji ne možemo biti ni ponosni, niti prožeti osjećajem krivice, jer ustvari ne znamo o čemu je riječ.

Sve uglađeno, uobičajeno i lijepo, a u pitanju je i onda i sad – krađa. Nekad je možda bio u pitanju komad suhog mesa, danas neki podatak ili tajna, a tajna je najbolji i najopasniji podatak. Vremena se mijenjaju, kera na svom mjestu ostaje, stara i gluha. Nije ni krađa uvijek krađa. Ponekad je samo dosjetka. Primjer ipak vodi ka njoj. Ko zna šta je ustvari bilo? Zna se jedino kako je zapamćeno. Izraz koji bi se uglavnom mogao zamijeniti riječju izokola ili naokolo. A ipak to nije isto.

U jednom dijelu Krajine bio je niz živopisnih sela koja su se označavala neobičnim izrazima i tako podbadala nizom vrlo čudnih opisa. Naprimjer: “Navečer se obuvaju, ujutro izuvaju.” Poprilično je jasna slika stanovnika tog sela. Kad bi negdje u blizini bila pljačka, ili nešto tome slično, sve su glasine tinjale oko njih. I najmanja je iskrica mogla zapaliti plamen, pokrenuti tuču i sve ostalo što uz to ide. Ili, u drugom selu: “Pojede kera burek” (ovo je ponekad znala biti gadna uvreda jer se navodno nekad tako omaklo mujezinu koji je u očajanju pokušavao spasiti svoj objed). I da dalje ne nabrajamo. Mnogo sela, mnogo izraza. A iza svakog jedna priča. I ljudi su nekako živjeli s tim kao da ih je neki stari nepoznati pripovjedač opteretio, ali i oslikao.

Tako je valjda bilo i s ovom uzrečicom. Nekad negdje nije bilo dopušteno proći. Tu su valjda bila velika vrata. I pokraj njih kera. Sasvim pozadi, skrivena, bila su i mala vrata. Nedopušteni ulazak bio je, dakle, moguć. I moguće je bilo učiniti nešto što se nije smjelo. Kao što se vidi, priča se zaista ne da dokraja razotkriti.

Šta je bilo onda, a šta sad iza malih vrata, ko zna? Kera ko kera. A možda i Šero pokraj nje. Sve je u izrekama moguće. Motre tako Šero i njegova kera u mrkli mrak i pokušavaju unijeti strah u one koji ih iz tog mraka promatraju.

“Ovuda nećete proći” – može se pročitati iz zakrvavljenih očiju i čuvara i njegove opasne pomoćnice. Šero halapljivo grize komad nekog mesa, a keri baca kosti. Njihovo zajedništvo doima se tako još opasnije. Ne znam vidi li ih tako moja kćerka u Londonu.

Oni iz mraka vide ih itekako dobro, zapravo, samo iz radoznalosti i smijulje se. Šerina i kerina ozbiljnost samo ih učvršćuju u uvjerenju da su mala vrata pozadi nečuvana i da ih željno čekaju.

I ta mala, kao ona čuvena uska vrata – ostaju tajanstvena.

 

 

PROČITAJTE I...

Nisam bio tu kad se to dogodilo. Doputovao sam odmah, autobusom, i krenuo kući najkraćim putom. Dok nisam začuo: “Stoj!” Načinio sam još nekoliko koraka. “Stoj! Pucam!” Tad sam stao. Vojnik je tražio da podignem ruke i onda sam shvatio da iza te prečice ima nekoliko zlatarskih radnji. I da je on tu zbog pljačkaša koji su se poput lešinara obrušili na grad

A studenti k’o studenti: uvijek će se naći i crnih i bijelih, i egzaltiranih i namćora, i bistrih i mutnih. Neki će za omraženog profesora napisati: “Puno se pravi pametan.” Drugi: “Umislio da je neko važan.” Treći: “Zbunjen, neorganiziran.” Četvrti: “Mnogo raspravlja sa studentima.” Peti: “Neozbiljan.” Šesti: “Ne koristi vannastavna pomagala.” Nije da će profesori vječito ostajati ravnodušni na ove neoliberalne mjerače funkcionalnosti. Počet će se dodvoravati studentima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!