Ognjen Tvrtković: OTIŠLA JE KRALJICA ROMSKE GLAZBE

Put do titule “Queen of the Gypsies” bio je sve samo ne posut ružama. Rodila se usred Drugog svjetskog rata kao peto od šestero djece. Otac Ibrahim, čistač cipela, i majka Čanija, švelja, željeli su da im se djeca školuju, pa je mala Esma upisana u osnovnu školu. No, romska je glazba bila svuda oko nje

Svijet glazbe u dubokoj je tuzi, neprijeporna kraljica romske glazbe Esma Redžepova napustila nas je u 73. godini upravo u trenutku kad se spremala da proslavi 60 godina nastupanja. Bila je svjetski priznata pjevačica s hiljade održanih nastupa, ali i plesačica, skladateljica i humanitarka. Na svakom od tih polja zaorala je duboke tragove, takve da će se o njoj još godinama pričati. I ne samo zbog toga što je bila izvanredna umjetnica koja će svojim nenadmašnim glasom osvojiti svijet i nastupati u najprestižnijim koncertnim dvoranama, nego i zato što je rušila postojeće barijere – ne samo glazbene nego i šire društvene – uspostavljajući potpuno nove kriterije kada su romska kultura i narod koji ju stvara u pitanju. Naravno, sve to sa svojim mužem harmonikašem, aranžerom i kompozitorom Stevom Teodosievskim, koji je iza svega stajao kao neprijeporni autoritet i vrhunski glazbenik.

Ali put do titule “Queen of the Gypsies” bio je sve samo ne posut ružama. Rodila se usred Drugog svjetskog rata kao peto od šestero djece u braku Ibrahima, koji je u bombardiranju Skoplja ostao bez noge, i majke Čanije. Otac čistač cipela i majka švelja željeli su da im se djeca školuju, pa je mala Esma upisana u osnovnu školu. No, romska je glazba svuda oko nje – i u porodici, i šire. Počinje pjevati i plesati u romskom kulturnom društvu “Pralipe” s bratom Farijem. Kompleksnim makedonskim i orijentalnim ritmovima uči je legendarni Pece Atanasovski, isti onaj koji će godinama poslije na gajdama odsvirati uvod u pjesmu Bijelog dugmeta Lipe cvatu, pa nastavlja u radničkom kulturnom društvu “Tito”. Onda se u ljeto 1957. godine prijavljuje na pjevačkom natjecanje na kojem sreće direktora Radio Skoplje Blagoja Stefanovskog.

On je vodi na radijsku audiciju na kojoj osvaja prvu nagradu. U radijskom narodnom orkestru upoznaje i harmonikaša Steva Teodosievskog, koji u toj djevojčici romskog (i malo židovskog) porijekla prepoznaje istinski dijamant koga, naravno, treba brusiti do punog sjaja, ali vrhunski je potencijal za njega bio neprijeporan. Esma je već tada slušala ne samo romsku glazbu nego i onu iz Makedonije, Turske, Grčke i daleke Indije. Počinje nastupati, ali se na to ne gleda dobrohotno, za djevojčice romskog podrijetla sudbina je bila unaprijed određena – udaja u ranim godinama i rađanje djece. Ali tu je bio njen Pigmalion – Stevo – koji će roditelje nagovoriti da Esma pjeva i radi s njim. A on je, usprkos tomu što se romska djeca nisu tada vjenčavala s neromima, imao autoriteta, bio je partizansko dijete, član KP Jugoslavije, rodom iz Kočana. On će je poslati da dvije godine oblikuje glas u Beogradu, u gradu u kojem je i sam nekada živio. Sve je to bilo protiv mnogih ograda i predrasuda koje su ih tih kasnih pedesetih godina okruživale.

Priča kaže da je na jednom od prvih koncerata na kojem je nastupila uz Predraga Cuneta Gojkovića (s kojim će kasnije snimiti nekoliko sjajnih dueta) ovog pjevača upitala zašto krije da je Rom. Nakon što joj je odbio priznati svoje romsko porijeklo, Esma mu je odrešito odgovorila: “Kako god želiš, ali ja s tim nemam problema.”

Upravo ta epizoda kao da trasira put kojim će Esma i njen Stevo krenuti i držati ga se cijeli život. Napraviti romsku glazbu dostojnom velikih koncertnih dvorana, dostojanstvenu, izvan svih klišeja koji su romski narod okruživali. Esma je bila lijepa, divno je plesala orijentalne plesove, imala čaroban osmijeh, ali njen predivni, izvanredno impostirani glas nije upadao u izvođenje glazbe po postojećim normama mahom vezanim za kafane i svadbe. Stevo je postavio odličan orkestar iza nje, pisao glazbu i aranžirao je na način koji je bio koncertantni, spreman za velike pozornice i seriozne nastupe.

Stoga se početkom šezdesetih sele u Beograd i pojavljuju na televiziji. Esma će biti prva Romkinja koja će na vlastitom jeziku zapjevati na tom mediju, iako je već tada vladala s više jezika i na njima pjevala. Već koncem pedesetih ona će skladati svoju himnu – pjesmu o lijepoj usamljenoj djevojci – Čaje šukarije, koju će 1961. godine staviti na prvi singl snimljen za “Jugoton”, zajedno s još jednom za njenu karijeru važnom pjesmom A bre babi. Spoj prodornog glasa i disciplinirane svirke orkestra Steva Teodosievskog, u kojem su figurirali i klarinet / zurla, i truba, i gitara, i obavezna tarabuka (vazda u rukama mladog Roma nasmijana lica), stvorili su formulu koja je morala imati odjeka ne samo u Jugoslaviji nego i daleko, daleko šire. Ubrzo postaju traženi, odlaze na turneje po cijelom svijetu, ona snima nekoliko filmova i ulazi u studije snimajući romske pjesme i makedonske tužbalice, kao i turske i grčke napjeve, a kasnije i indijske, ili pak one s elementima suvremene pop‑glazbe.

Odlaze u Njemačku, Austriju, Ameriku na koncerte koji se pretvaraju u istinske trijumfe. Već 1963. godine osvajaju poznatu parišku dvoranu “Olympia”, kao prvi iz ovih krajeva, bivaju u više navrata gosti Titovih putovanja po nesvrstanim zemljama na kojima sreću neke od velikih državnika tog vremena: Nasera, Gadaffija, Indiru Gandhi… Esma ih je sve očarala svojim prodornim glasnom i emocionalnim izvedbama, ali Stevo je uvijek bio iza nje, unosio dozu kontrole, discipline i visoke estradne ispoliranosti kakva nije krasila ostale romske izvođače. A u studijima su nastajale prave čarolije – pjesme kakve su Hajri ma te dike, Ma ker tu, Ciganka je malena, Ah, Devla, Korkoli pirava, a tu su i neizbježne izvedba romske himne Đelem, đelem i Đurđevdan, kao i brojnih makedonskih narodnih pjesama. Mnoge od njih nastale su kao plod autorske suradnje Steve i Esme, a da se o tomu nije mnogo znalo. Zdravko Čolić će uz pomoć Gorana Bregovića snimiti Čaje šukarije za jednu reklamu, pjesma će biti upotrijebljena i u filmu Borat, i bilo je potrebito ići na sud da bi se dokazala autorska prava. No, Esma se nikada nije prepuštala romskoj melankoliji i sudbini, optimizam kojeg je oko sebe širila bio je naprosto zarazan.

A on će se pokazati ne samo tako što je slavu romske glazbe pronijela kroz cijeli svijet nego i tako što će sa svojim mužem Stevom, s kojim će se napokon vjenčati 1968. godine, usvojiti i odgojiti 47 djece (od njih je dobila čak 124 unuka). I radit će mnogo na tomu da se romska kultura Balkana dostojanstveno prezentira. To će biti podloga za rastući trend romskih glazbenika, od Muharema Serbezovskog do Usnije Redžepove (nisu u rodu), da o Šabanu Bajramoviću i nepojamnoj Ljiljani Petrović-Butler i ne govorimo.

Esma se na sceni znala poigravati stereotipovima vezanim za romsku kulturu: lijepa Cigančica pjeva uvijek vesela i nasmijana, pleše orijentalne plesove, raskošno je obučena, s njenim čuvenim turbanima (kažu da ih je imala više od 300), ali nikada nije pristajala da netko ponižava ni nju ni narod kojem je ponosno pripadala.

Kad se u svjetskim razmjerama promovirao trend tzv. “worldbeata”, oliti “svjetske glazbe” koji će iznova skrenuti pažnju na mnoge romske izvođače širem svijeta (Turska, Egipat, Indija), Esma Redžepova kao da doživljava svoju drugu mladost, njen je glas i dalje čaroban, ona je umjetnica u punoj snazi, rado se otvara novim utjecajima, posebno pop‑glazbi, nastavlja snimati odlične ploče, sada CD-ove, za najpoznatije etikete i nastupa u najelitnijim dvoranama diljem svijeta. Tako ćemo, na izvanrednoj kompilaciji Stand Up, People – Gipsz Pop Songs from Tito’s Yugoslavia 1964–1980 (Vlax Records / Asphalt Tango Records 2013) naći i njene izvedbe, među kojima je i emocijama natopljena Pjesma šeher Sarajevu, snimljena prvotno za “Jugoton” 1974. godine. Distribuciju njenih ploča po cijelom svijetu preuzet će etiketa “World Connection”, ali će snimati i za druge, i u Europi i u Americi, ostvarujući povremeno neočekivane i krajnje zanimljive kolaboracije s nekim od najpoznatijih svjetskih izvođača, kao i novopridošlih zvijezda popularne glazbe tada već raspale Jugoslavije.

Stevo i Esma koncem osamdesetih vraćaju se u Skoplje. On umire 1997. godine, a Esma nastavlja nastupati skoro sve do svoje smrti. Srećemo je i na nastupnom albumu Mostar Sevdah Reuniona, na kojem pjeva pjesmu Moj dilbere na nagovor lucidnog producenta Dragija Šestića (i Faruka Kajtaza), sve u želji da im svojim autoritom otvori vrata ka svjetskim pozornicama. Rado koketira s pop_glazbom (pjesma Makedo iz 1966. godine pa nadalje), pa je suradnja s novopridošlim zvijezdom balkanske scene tragično preminulim Tošetom Proeskim bila neizbježna, kao i s Kaliopi Buklevskom, te sa splitskim pop‑fenomenom, grupom Magazin, a pojavljuje se i na Eurovison Song Contestu u švedskom Malmöu s pjevačem Vlatkom Lozanoskim u pjesmi Pred da se razdeni. Tako se na ovom natjecanju prvi put mogao čuti romski jezik.

Posljednjih će se godina pojaviti u više filmskih projekata, kojima često nije bila zadovoljna, surađivat će s ljubljanskim romskim glazbenikom Imerom Trajom Brizanijem (odličan CD Live in Cankar iz 2002. godine) i sjajnim francuskim gitaristom romskih korijena Tierry Titi Robinom – kojeg smo svojedobno gostili i u Sarajevu – na CD-u Mon histoire; Esma- Reine de Tsiganes (Accords Croises iz 2007).

Esma se i politički angažira izazivajući time kontroverzne reakcije. Počinje zidati “Muzej glazbe” i ustanovljuje humanitarnu fondaciju “Esma i Stevo Teodosievski”, ali se ne libi i da svoj čarobni glas udruži s njoj nepoznatim sarajevskim rok‑sastavom Crno vino u pjesmi Padaće snjegovi iz 2007. godine. Dobiva i brojna priznanja. Američki javni radio NPR stavlja je u svoj izbor 50 najljepših glasova na planeti, dobiva ordene u Makedoniji i biva proglašena narodnim umjetnikom u Makedoniji i u Srbiji. Engleski novinar Garth Cartwright posvećuje joj poglavlje u svojoj zanimljivo pisanoj knjizi Princes Amongst Men – Journeys with Gipsy Musicians (Serpent’s Tail, 2005), a njen rad bit će predmetom i drugih studija ne samo glazbenog istraživanja nego i šireg, kulturološkog i politološkog.

Sve to će prekinuti vijest da se prije nekoliko tjedana našla u bolnici u kojoj je umrla u nedjelju 11. decembra. Njena sahrana okupila je političku i intelektualnu makedonsku elitu, koja joj je odale počast kao jednoj od najvećih kćerki te malene i bajkovite, ali problemima opterećene zemlje. Cijeli Balkan našao se u žalosti za svojom istinskom kraljicom romske glazbe.

PROČITAJTE I...

Kolika god personalna agonija i strah od mogućeg sudskog procesa Milorada Dodika uvodi u paniku i drskost neobjašnjivih razmjera, a koju on na dnevnoj bazi otjelotvoruje nepoštivanjem suvereniteta države Bosne i Hercegovine, toliko me još više uznemiruje letargija i tišina ogromnog broja federalnih institucija, koje nisu samo Stranka demokratske akcije, a kojoj se po automatizmu ispostavlja svaka faktura za permanentne blasfemije Dodika, čovjeka koji cijeli jedan entitet drži kao taoce svog straha, primitivizma i bahatosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!