OGLEDALA

“Fatu Morganovu” oduvijek sam vidio kao neki književni lik, otkako sam prvi put pročitao to ime kod nekog pustolovnog pisca, prepričanog riječima nekog našeg starog prevodioca

Sav se svijet zrcali. Nešto nam kazuje. Ali to gotovo uvijek pogrešno protumačimo. Njegove je djeliće moguće vidjeti na najneočekivanijim mjestima. U pustinji ili među lednicima. Vidio sam neke od njih i sam. I ostao žedan što nisam vidio i one druge, one o kojima sam samo slušao, čitao, čak jedanput i zapisao kao fantazmagorično iščekivanje. Fatu Morganovu oduvijek sam vidio kao neki književni lik, otkako sam prvi put pročitao to ime kod nekog pustolovnog pisca, prepričanog riječima nekog našeg starog prevodioca.

Bio sam dječak kad sam to prvi put vidio. Nekoliko nas odlučili smo hodati poprilično dugu dionicu od našeg izviđačkog logora u Svetom Martinu do Omiša, mjesta koje nam se činilo zanimljivim. I uspjeli smo. Stigli smo. Čitav dan smo se verali po kulama gusarskog grada i pronalazili svaki za sebe nešto zanimljivo. Tako je minuo dan. Povratak je bio mnogo naporniji. Dug je to put.

Kolikogod da hodaš, nimalo se ne približavaš mjestu s kojega si krenuo. I, onda, najednom, vidio sam kako se podiže, kao iz mora, poznato naselje u svjetlosti kojemu smo se vraćali. Sve se činilo na svom mjestu. Samo što je treperilo kao da magla u očima ne dopušta jasno i pouzdano viđenje. Jedino što je još uvijek, razum mi je to govorio, valjalo još dosta hodati. Šutio sam. Nisam ih pitao vide li što sam i ja vidio. Nisam želio da se šale sa mnom. Sarab je arapski naziv za ovaj optički događaj.

Athanasius Kircher, redovnik i učenjak, na početku sedamnaestog stoljeća dao je nevjerovatan prilog proučavanju ovog fenomena. Putovao je u Italiju, u svijet između dvaju vulkana, između Etne i Vezuva, svijet u kojem su viđenja česta pojava. I tu se domislio. Načinio je predstavu za izabrane goste stvarajući odnose toplog i hladnog zraka koji su im pokazali sukob dviju vojski i još koješta što je inscenirao, a što nisu mogli nikako pojmiti, iako su znali šta je fata morgana.

Jedan od njegovih prethodnika u proučavanju optike bio je čuveni Abū Alī al-Ḥasan ibn al-Ḥasan ibn al-Haytham, poznat pod latiniziranim imenom Alhazen. Zvali su ga svakojako: Drugi Ptolomej ili samo Fizičar, ali to je bilo kasnije, mnogo kasnije. U vrijeme u kojemu je živio nazivali su ga ponekad Al-Basri, jer mu je Basra bila rodni grad, i Al-Misri, jer je trenutno živio u Egiptu. Njegova sedmotomna Knjiga o optici sadrži precizan opis onoga što danas nazivamo camera obscura, odnosno mračna komora.

Ta se knjiga s Newtonovom Philosophiae Naturalis Principa Mathematica često naziva jednom od dviju najvažnijih učenjačkih knjiga iz fizike u historiji. Svi znaju priču iz osnovne škole ili nekog drugog načina ranog školovanja, od dječijeg leksikona do animiranog filma: “Šetao tako Isaac Newton i onda se umorio. Sjeo ispod jabuke da pribere svoje raspršene misli. A onda se jedna jabuka otkinu i udari ga u glavu. ‘Zašto meni na glavu’, pomisli Isaac i prosvijetli se. Odgovor je, za razliku od jabuke, stajao u zraku. Zbog gravitacije.”

Šest stotina i pedeset godina prije toga, otprilike, u Kairu je Hasan htio izići u vrt. Došli su stražari i doveli ga pred kalifa. Kalif je bio uistinu gnjevan. Nakupilo mu se stvari koje je valjalo hitno riješiti, a sad bolesni učenjak koji nije uspio ukrotiti Nil (zato ga je i stavio u kućni pritvor) pokazuje neko svoje novo lice.

– Šta si smislio? Želiš pobjeći? Zar ti nije jasno da si u kućnom pritvoru?

– Ništa od tog nije istina. Sve mi je jasno. Mislio sam da je i vrt dio kuće. Samo sam želio u šator…

Kalif se duboko zamisli.

– Možda si u pravu. Zato ću ti ovaj put odobriti. Ukoliko čujem za neki nesporazum…

– Hvala, kalife.

Koliko sam ga samo puta zamišljao (ili vidio! u snu?) kako duboko posvećen u svom savršeno zatvorenom šatoru, u vrtu, u mraku, probija malu rupu kroz koju svjetlost ulazi unutra i pokazuje mu sliku svijetlog grada okrenutog naopačke. A Nil, koji je odbijao svaku matematičku regulaciju, nastavio je teći kako teče. Tako poznatoj priči u kojoj su Newton, jabuka i gravitacija dodajem ovu.

Gledao sam jedan dokumentarac o fata morgani i čuo u njemu priču ribara iz Kalabrije koji je pričao kao da se sve dogodilo jučer. “Grof Rugero je (Roger, normanski osvajač Sicilije i djed Fridrikov o kojem sam pisao u Sokolarovom sonetu) došao ovdje i nije mogao dalje, na Siciliju. Onda mu je Morgana (s Normanima je očito došla i stara priča o njoj) ponudila da pođu s njom. Kad nisu htjeli, približila je Siciliju kao da je tu (autor dokumentarca time daje prilog o velikom broju viđenja fata morgane u mesinskom prolazu). Ribar je uživao u svojoj priči. Činilo se da su fata morgane i ribe pomiješane u njegovoj mreži.

Mnogo sam gradova vidio u varljivoj svjetlosti. Toliko je bila jasna slika da sam ih mogao sam dotaknuti. Ipak, osim u svijesti, nisam ih dotaknuo. Ispred nas se u varljivoj, treperavoj svjetlosti uzdiže grad. U njemu su poznate građevine za koje znamo da su srušene. To je grad koji poznajemo. Grad kojeg se sjećamo. Vidimo grad koji ne postoji, živjeli smo u njemu i mislimo da je to još uvijek moguće.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Svako se snađe u životu osim dobrog čovjeka. On nikako da shvati. I nema ništa osim svoje dobre duše, naravno. I, što je zapravo najgore u svemu, on se i ne buni. Smatra da je to tako i da tako valjda mora biti. Očekuje možda da će ljudi oko njega shvatiti da sve to nije baš najpravednije, ali ljudi k'o ljudi – svako se bavi svojim poslovima. Njima je ustvari strašno teško, neki ih šejtan tjera na to, zaključuje dobri čovjek i nastavlja deverati svoj vijek

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!