Odmetnik Jozo Šimunović

Podugačak bi bio spisak imena razvrstanih po sportovima, i to samo pokazuje našu nemoć. Pa nama su svojevremeno htjeli ukrasti stonoteniserku. Ipak, ne znači da moramo toliko malo cijeniti ono što nosi dres bh. nacionalnih reprezentacija. Uostalom, ovi kao Jozo, Alex ili Daniel uvijek stvaraju nelagodu. Uvijek su na pola gasa. Njima se titra da se ne bi uvrijedili.

Jedan Jozo ne čini proljeće! Imamo novog odmetnika, još jednog u nizu. Zove se Jozo Šimunović i evo nas opet u čudu. To što je brzo ostao bez vatre i prije no što je postao zmaj nama barem ne bi trebalo biti ništa neobično. Hranili smo komšije talentima u svim sportovima, uz izuzetke koji su nama bili privrženi, a vrlo malo veze imaju s Bosnom i Hercegovinom.

Koliko je Jozo zaista bio povrijeđen ili uvrijeđen, ostala je misterija. Naime, prilikom poziva u reprezentaciju, u eri Mehmeda Baždarevića, njemu je greškom odštampan dres s brojem 10. Igrači kao igrači, malo su se sprdali s tim, eto Jozo kao Maradona, što mu nikako nije leglo. Ova informacija ostala je prikrivena, ali ako je Jozo zbog broja na dresu postao uvrijeđena mlada, onda je bolje da je “bacio peškir”.

Ruku na srce, gubili smo mi igrače iz bizarnijih razloga u gotovo svim sportovima, pa nismo bili šokirani. Nedavno je naturalizirani košarkaš Alex Renfroe dobio kartu u jednom smjeru nakon noćnog druženja s kolegicom iz Javnog RTV servisa BiH. Na žalost mnogih, to druženje nije ekranizirano jer je jasno da je bilo dosta sportskih tema razgovor. Možda se govorilo o igri jedan na jedan iz Alexovog ugla ili presingu po cijelom terenu. Možda ne bizarno, ali spada u najviši nivo prevara.

U rukometu još nije poznat slučaj upliva iz Javnog RTV servisa BiH, ali je itekako zanimljivo bilo kako je sve nas redom folirao Daniel Šarić, golman i vrhunski interpretator himne Katara. Čovjeku je trebalo da mu prođe tri godine, kako nalažu pravila, pa da postane član neke druge selekcije. Uzalud nam je bilo što je Rukometni savez BiH tada imao printer, Šarić nije dolazio. Danas nema ni Šarića ni printera.

Podugačak bi bio spisak imena razvrstanih po sportovima, i to samo pokazuje našu nemoć. Pa nama su svojevremeno htjeli ukrasti stonoteniserku. Ipak, ne znači da moramo toliko malo cijeniti ono što nosi dres bh. nacionalnih reprezentacija. Uostalom, ovi kao Jozo, Alex ili Daniel uvijek stvaraju nelagodu. Uvijek su na pola gasa. Njima se titra da se ne bi uvrijedili.

Šta će nam oni kada mi bez imalo kompleksa opsujemo Džeki što je šutirao preko gola s 30 metara, jer on mora sve zabiti? Patimo još za Dubrovčaninom Spahićem, kojeg smo nazivali svim i svačim samo zato što je bezuvjetno pokazivao da je naš. Ovi koji su bez posljednje namjere u reprezentacijama BiH uvijek su nam lakša meta. I Pjanić i Begović su nam lahka meta jer su odabrali nas, a ne druge reprezentacije koje su mogli.

Nije li slučajno da jedan Nihad Đedović, od čovjeka koji je posuđivao novac Košarkaškom savezu BiH, postane izdajnik ili, kako ga nazva maestralni sekretar Barbarić, “sarajevski pakšu” zato što je uzeo njemačko državljanstvo. Možda nije trebao, možda je i izdao naciju, ali ne bi Renfoe “pakšu”. Najbolji primjer kako se pokazuje našoj djeci da je bolje na vrijeme pobjeći. I Mirza Teletović koprca se na rubu provalije zvane “izdaja”. Eto, posvađao se sa Džananom Musom tokom utakmice, kao da se u drugim selekcijama ne svađaju. Ali, bitno je našeg čovjeka napasti, kao što ćemo za koju godinu i samog Musu razapinjati. Otići će dečko u NBA i neće moći doći kada poželi. Musa, izdajnik u najavi.

Zato slavimo Felixa Sturma. Imali smo redovne direktne TV prenose jer je on potpuno naš. Sve je osvojio za BiH. Toliko nam je donio da ne smijemo ni pisnuti o tome da je izgnan iz boksa, na kraju krajeva, zbog doping-afere. Lijep je taj hercegovački gradić Leverkusen.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!