Odlazak režisera koji je promijenio pogled na holokaust

Riječ “shoah” (HaShoah) na hebrejskom označava katastrofu, užas prouzrokovan ubistvom velikog broja ljudi, koju istoimeni Lanzmannov film predstavlja kao prikladnu zamjenu za općeprihvaćeni naziv “holokaust”, prema kojem je šest miliona ubijenih Jevreja tokom Drugog svjetskog rata žrtvovano Bogu. Film traje devet sati i dvadeset šest minuta, a otvara ga citat iz Jeruzalemske Biblije: “I dat ću im besmrtno ime”, kojim se nagovještava osnovni smisao njegovog postojanja, a to je da jevrejske žrtve učini besmrtnim.

Francuski filmski režiser Claude Lanzmann preminuo je u 92. godini u svojoj kući u Parizu. Zauvijek će ostati upamćen kao autor dokumentarnog filma Shoah (1985), stvaranog punih dvanaest godina, a koji je zauvijek promijenio pogled svijeta na zločin nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu. Prije nego što se počeo baviti filmom, Lanzmann, sin imigranata iz Istočne Evrope, studirao je književnost i filozofiju, a za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u Pokretu otpora, kojem se pridružio sa sedamnaest godina. Sredinom sedamdesetih počeo je raditi na stvaranju svog životnog djela, usmene historije holokausta, snimajući razgovore s preživjelima, ali i očevicima te počiniocima pokolja nad šest miliona Jevreja.

Riječ “shoah” (HaShoah) na hebrejskom označava katastrofu, užas prouzrokovan ubistvom velikog broja ljudi, koju istoimeni Lanzmannov film predstavlja kao prikladnu zamjenu za općeprihvaćeni naziv “holokaust”, prema kojem je šest miliona ubijenih Jevreja tokom Drugog svjetskog rata žrtvovano Bogu. Film traje devet sati i dvadeset šest minuta, a otvara ga citat iz Jeruzalemske Biblije: “I dat ću im besmrtno ime”, kojim se nagovještava osnovni smisao njegovog postojanja, a to je da jevrejske žrtve učini besmrtnim.

Radnja filma počinje u Chełmnu na Neri u Poljskoj, kao mjestu prvog ubijanja Jevreja plinom, a, od 400.000 ljudi, žena i djece koji su dospjeli na to mjesto, preživjeli su samo Michał Podchlebnik i Szymon Srebrnik, koji je u Drugom svjetskom ratu imao nepunih četrnaest godina. Njegov otac ubijen je na njegove oči u getu u Łódźu, a majka mu je bila ugušena u helmnovskim kamionima. Dok plovi u drvenom čamcu pored mjesta gdje je preživio egzekuciju, 47-godišnji Szymon pjevuši istu pjesmu, istim lijepim glasom koji je koristio da ugodi nacistima i produži vlastiti život. Lanzmann u svom ostvarenju kreira, dakle, novu stvarnost na osnovu sjećanja preživjelih Jevreja, i to samo uz pomoć dijaloga, odnosno direktnog obraćanja protagonista gledaocima i bez ijednog arhivskog snimka. On, zapravo, priziva prošlost u sadašnjost te ispočetka prezentira užas.

“Teško je prepoznati, ali bilo je to ovdje. To je to mjesto. Ovdje su ljude spaljivali”, kaže Srebrnik, razgledajući predivni zeleni pejzaž koji sada dobija svoje novo značenje – “masovna grobnica”. Svojevrsnu filmsku reinkarnaciju okončanog zločina Lanzmann upotpunjuje događajima za koje su njegovi sagovornici čuli, a koje nisu lično proživjeli. Tako, naprimjer, Izraelac Abraham Bomba, koji je tokom rata šišao žene i djecu prije ulaska u plinsku komoru, iznosi sjećanje na prijatelja koji je jednom prilikom morao ošišati ženu i sestru, znajući da je to njihov posljednji zajednički trenutak: “Ostajao je s njima jednu sekundu, jednu minutu više, grleći ih, ljubeći ih.”

Sukobljavajući preživjele s vlastitim traumama, režiser apsolutno insistira na jedinstvu mjesta, vremena i radnje, te tako “shoah” predstavlja kao aktuelni čin koji nije okončan završetkom Drugog svjetskog rata nego i dalje živi u sjećanjima onih koji su ga preživjeli. Zbog svega ovoga, Lanzmann je, naprimjer, Schindlerovu listu (1993) odbacio kao “vrlo sentimentalan” film, što jedan od najtragičnijih trenutaka čovječanstva apsolutno nije bio, dok je ostvarenje Život je lijep (1997) Roberta Benignija okarakterizirao apsolutno bezvrijednim.

U svojoj filmskoj karijeri snimio je još filmove Sobibor, October 14, 1943 (2001) o ustanku zatvorenika u Sobiboru 1943. godine; The Karski Report (2010) o poljskom borcu pokreta otpora Janu Karskom; te (2013) o Benjaminu Murmelsteinu, preživjelom židovskom administratoru geta u Theresienstadtu. Najveće francusko odlikovanje, “Legija časti”, uručeno mu je 2011. godine, a dvije godine poslije primio je i počasnog “Zlatnog medvjeda” na “Berlinaleu”. Preminuo je dan nakon početka distribucije svog najnovijeg filma u kinu The Four Sisters (2018), sačinjenog od segmenata koji nisu uključeni u konačnu verziju Shoah.

PROČITAJTE I...

Ovo je film o dvanaestogodišnjoj Riječanki Nini, koja se u današnjoj Hrvatskoj, toliko godina poslije rata, i dalje stidi i plaši biti Srpkinja. Rođena 2001. godine, ona u filmu kaže da zna dan kada je spoznala da je Srpkinja te da je plakala i pokušavala dokazati da to nije

Za vrijeme njegovog boravka i službovanja kao desna ruka Benjamina Kallaya mnoge je stvari u Bosni napravio i uredio, posebno odnose među vjerskim zajednicama i među ovim našim nacijama. Veoma je dobro poznavao naš jezik, poznavao je i strane jezike, bio je radoznao i obrazovan i školovan čovjek. Ono što je on činio za Bosnu i Hercegovinu tada, tim putem bi trebalo danas nastaviti. Bio je senzibilan za naše nacionalne i religijske razlike”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!