Odbrana “finih i miroljubivih” zagovornika PKK terorizma

Istrage protiv HDP zastupnika u Turskoj pokrenute su zbog veza s Radničkom partijom Kurdistana (PKK) zbog propagande u ime te terorističke organizacije, ali i vrlo konkretnih poziva na nasilje. Reakcija “međunarodne zajednice” nije izostala i mnogo pjene krenulo je na usta raznih komesara EU, političara i novinara

Nije trebalo političke genijalnosti da bi se znalo da će privođenje poslanika Demokratske partije naroda (HDP) dalje zaoštriti odnose Turske i Zapada. (Uzgred, ne može se ime HDP-a prevoditi kao “Narodna demokratska stranka” jer je riječ “naroda” u množini.) Još u proljeće ove godine, kada je ustavnim amandmanom ukinut imunitet poslanicima svih partija u Turskoj protiv kojih je pokrenuta istraga (izglasano dvotrećinskom većinom, koju vladajuća partija nema), Kati Piri, članica Evropskog parlamenta i Komiteta za inostrane poslove, priprijetila je da, ako ijedan poslanik HDP-a (interesantno, nije ju bilo briga za poslanike drugih partija) bude uhapšen, Turska može zaboraviti na podizanje šengenskog viznog režima. Kakve veze imaju te dvije stvari, ostaje tajna koju samo Kati Piri zna. S druge strane, Selahatin Demirtaş, kopredsjednik HDP-a, izjavljivao je kako se nijedan poslanik HDP-a neće odazvati pozivu istražnog sudije na informativni razgovor. To je značilo samo jedno: “Dođite, privodite nas!”

Priznaju samo sud svoje partije

U međuvremenu su se pozivima da daju izjavu istražnim sudijama odazivali poslanici, pa i šefovi drugih partija u Republici Turskoj (bivši i sadašnji). Navedimo samo neke: bivši lider Republikanske narodne partije (CHP) Deniz Baykal, sadašnji lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu, lider Stranke nacionalističke akcije (MHP) Devlet Bahçeli, poslanik vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP) Şamil Tayar i mnogi drugi. Kao što nebo nije palo zato što su se poslanici odazvali pozivima istražnih organa, tako ni njima (poslanicima) nije pala poslovična kruna s glave. Još je zanimljivije da se ništa slično (padanje neba i/ili krune s glave) nije desilo kada se HDP-ov zastupnik iz Siirta Kadri Yıldırıim oglušio o partijsku disciplinu i dobrovoljno odazvao na poziv istražitelja. No, to su bile vijesti lokalnog karaktera koje redovno prolaze ispod radarskog snopa međunarodnih medija, što bitno doprinosi iskrivljenoj slici iz inostranstva.

Poslije višestrukog odbijanja poslanika HDP-a da daju svjedočenja / izjave istražnim organima, Demirtaşeva želja ispunila se i izdati su nalozi za privođenje njih 15. U ranim časovima petka 4. novembra 2016. godine 12 poslanika HDP-a privedeno je, a troje se dalo u bijeg. Od tih 12 privedenih, trojica poslanika puštena su nakon davanja izjave (pragmatični ljudi). Ostatak, koji uključuje kopredsjednika Demirtaşa i kopredsjednicu Figen Yüksekdağ, odbili su dati izjave po sistemu “ne priznajemo ovaj sud” (valjda priznaju samo sud svoje partije), nakon čega su izvedeni pred sudove i sudije su naredile njihovo hapšenje. Istrage protiv njih vrte se oko veza s Radničkom partijom Kurdistana (PKK) zbog propagande u ime te terorističke organizacije, ali i vrlo konkretnih poziva na nasilje, naročito tokom događaja od 6. do 8. oktobra 2014. godine, kada je u neredima u Diyarbakıru poginulo oko četrdeset ljudi.

Vjerujem da ovako opisan slijed činjenica već daje drugačiju sliku od šturih (o malicioznosti da ne govorim) informacija valjanih iz inostranstva. No, ipak ću i “nacrtati” – ni status poslanika ni novinarska legitimacija ne mogu biti štit za terorističke aktivnosti (čak ni propagandu) i/ili kriminal. Odbijanje saradnje s institucijama države, a posebno kada to rade “izabrani predstavnici”, predstavlja direktan napad na pravni poredak.

Na bijes terorističke PKK-a zbog privođenja njihovih zastupnika (HDP) u Parlamentu Turske nije trebalo dugo čekati. Već u osam časova ujutro nedaleko od zgrade interventne policije u Diyarbakıru bombaš samoubica aktivirao je automobil‑bombu iskalivši PKK bijes pretežno na, kao i uvijek civilima, Kurdima. Uslijedio je mali medijski cirkus kada se dezinformacija da je napad izvršio ISIL pokušala plasirati ne bi li opovrgla (nepotrebno reći) ispravnu informaciju turskih vlasti da je to nedjelo PKK-a (u međuvremenu je utvrđen identitet samoubice). Bijeljenje PKK-a omiljena je disciplina zapadne štampe koja dobija sve više maha, a također i žmirenje na oba oka kada je riječ o vezama između HDP-a i PKK-a.

Naravno, reakcija “međunarodne zajednice” nije izostala i mnogo pjene krenulo je na usta raznih komesara EU, političara i novinara. To divljanje (nemam drugu riječ) udružene (politikantsko‑medijske) propagande po milioniti put ogoljava licemjerje Zapada, ali meni je više dosta da o tom licemjerju pišem.

Frustrirani turskim predsjednikom

Opsesivno-kompulzivni poremećaj turskim predsjednikom Erdoğanom, vidim, zarazna je boljka i dovoljno je nekoliko dana na jugoistoku Turske kljukati stranca “progresivnom” propagandom HDP-a da bi joj u potpunosti podlegao. Ako je član neke komisije evropskih parlamentaraca, tim lakše. Zaraženi tim poremećajem svode cijelu zemlju i sve događaje u njoj na jednu ličnost vjerujući da sve može objasniti isključivo kroz nju. Kao što više puta spomenuh u svojim tekstovima, simptom poremećaja ovdje se naziva erdoğanologija i, bez obzira na završetak “logija”, koji ukazuje na naučnu disciplinu, nije manje kvazinauka od gledanja u grah. Liječi se uglavnom činjenicama.

Jedno interesantno shvatanje ovog slučaja (i šire) objavljeno na portalu klix.ba počinje konstatacijom da “HDP ne okuplja samo Kurde, već je stekla široko povjerenje progresivnih, demokratskih snaga širom Turske”. Širina je mjerljiva, ako ćemo o činjenicama, a posljednje mjerenje pokazalo je da toj političkoj tvorevini povjerenje poklanja cijelih 7,9% građana Turske. (Mjereno sredinom oktobra od strane jedne od najpouzdanijih agencija za ispitivanje javnog mnijenja “A&G”.)

Od te tačke, a ona se nalazi na samom početku shvatanja, cijeli konstrukt o “političkom” progonu “autoritarnog režima” finih i miroljubivih zastupnika HDP-a ruši se kao kula od karata. Jer, ako je cilj izbaciti iz igre HDP kao političku konkurenciju, bilo bi dovoljno raspisati vanredne izbore i ta tvorevina ne bi prošla cenzus od 10%. Bilo bi to mnogo elegantnije s obzirom na podršku koju AKP uživa (54,6%), a kao kolateralna dobit pripao bi joj i koji zastupnik više. Dakle, ideja da je to “politički progon” jeste prilično tupava i nije utemeljena u činjenicama. (Isto važi i za dnevnik Cumhuriyet s njegovih patetičnih 3.000-5.000 prodanih primjeraka, ali ostavljam to po strani.)

No, ima još. Sve je to “verbalni delikt” i, navodno, između HDP-a i PKK-a nema nikakvih veza, HDP se bori za “mir i demokratiju – nenasilnom demokratskom borbom i godinama se tako bori osuđujući nasilje”, stoji u tom smatranju. Hmm, ponavljanje naučenog na jugoistoku Turske više je od manipulacije, to je slijepo (ako ćemo o sljepilu) ponavljanje laži kojoj se nezgodno sprječava činjenica da HDP nije, ponavljam NIJE, nijednom osudio nasilje PKK-a. Da, bilo je uopćenih osuda nasilja, ali specifično osude PKK-ovog NIKADA.

Uostalom, HDP ne smatra PKK terorističkom organizacijom za razliku od SAD‑a i, gle, Evropske unije. Zastupnica Parlamenta HDP-a Pervin Buldan među prvima je poslije izbora 7. jula prošle godine odbila tu kategorizaciju u izjavi za CNN-Türk. Inače je na funkciji zamjenika predsjednika Parlamenta Turske (o tempora, o mores). Demirtaş, kao fiškal po obrazovanju, u stanju je odvojiti nasilje od terorizma i “objasniti” zašto PKK nije teroristička organizacija. Jest da slušaocu sprže mozak te verbalne akrobatike, ali fiškali tome služe. Za HDP je PKK “oružana politička organizacija”. Slijedeći tu uvrnutu logiku, a s obzirom na to da je provokacija esencija terorizma, HDP-u bi lijepo legla definicija “nenaoružana teroristička grupa” koja inspirira (i poziva na) nasilje (oružano i manje oružano), poput divljanja od 6. do 8. oktobra 2014. godine u Diyarbakıru. O tome ovdje ima previše svima dostupnih dokaza.

Zašto je Erdoğan smetnja Zapadu

Dok se govor mržnje i poziv na etničko čišćenje (pažnja: ne Turaka ili drugih etničkih grupa, nego Kurda lojalnih državi Turskoj) zastupnice iz Muşa Burcu Çelik Özkan (izgovoren na postizbornom slavljeničkom mitingu HDP-a) možda može fiškalskom akrobatikom nategnuti na “verbalni delikt” (ona nije među uhapšenima), dotle je teško pod tu kategoriju podvesti pun prtljažnik oružja pronađenog u automobilu Faysala Sarıyıldıza, zastupnika iz Şırnaka. Toliko o “verbalnom deliktu”. Gospodin Sarıyıldız jeste jedan od onih troje u bijegu. Eno ga u Bruxellesu, gdje organizira protestno halakanje pro-PKK dijaspore.

Noam Chomsky, prije nego što je izhlapio, imao je zanimljivu opservaciju glede zapadnog odnosa prema terorizmu: “Ako želite da se borite protiv terorizma, prestanite ga podržavati.” Odnos Zapada, a posebno EU, prema PKK-u, u najmanju ruku jeste problematičan. Veoma je teško objasniti prošlonedjeljnu presudu belgijskog suda da kidnapiranje djece i njihovo odvođenje u kampove PKK-a nije terorizam (pa čak ni kriminal) jer je riječ o “oružanoj borbi”. Osim što vonja na podršku, to je i pokušaj redefinicije organizacije koju (još uvijek) EU zvanično smatra terorističkom. O PKK izložbama, mitinzima na kojima se teroristički lideri obraćaju masi videolinkom direktno iz svojih rupa na sjeveru Iraka, da i ne govorim. (Dok se takvo obraćanje predsjedniku Turske na mitingu poslije puča u Njemačkoj uskraćuje.)

Turska prolazi kroz vrlo težak period, vjerovatno najteži od osnivanja republike. Čitav konglomerat terorističkih organizacija unutrašnjih i vanjskih (veoma je zanimljivo posljednje obraćanje lidera ISIL-a Bahdadia glede Turske) uzeo ju je na nišan. Cilj je prilično jasan – promjena vlasti. Reakcije zapadnih navodno saveznika na pokušaj puča od 15. jula ove godine, usporene, mlitave, začinjene prijetnjama, jasno su pokazale njihove pritajene želje. E sad, problem je da je goloruki turski narod to spriječio, također je problem onih 54.6% podrške AKP-u, a pored svih “progresivnih” i “demokratskih” spinova, demokratija je (još) ipak zasnovana na glasovima.

Metoda za promjenu popularnog lidera jeste proglasiti ga “diktatorom”. Oh, to je tako 20. stoljeće! Na pitanje zašto je Erdoğan problem Zapadu, bivši ambasador SAD‑u u Turskoj James Jeffrey dao je interesantan odgovor u intervjuu opozicionom Hürriyetu u augustu ove godine (da, da postoji opoziciona štampa u Turskoj, hvala na pitanju): “Erdoğan nam baca u lice naše kontradiktornosti. On ne pokušava da postane drugar dok lideri koji su autoritarniji od njega ne vide problem u hinjenju da su naši dobri drugovi. Čak se (predsjednik Rusije) Putin donedavno ponašao tako. Zato Erdoğan nije omiljen u Washingtonu. Znam da to uopće nije fer”, rekao je Jeffrey, dodavši da, “osim Erdoğana, postoji opća odbojnost prema Turcima u Washingtonu”. Hmm, zanimljivo… Malo stavljanja ogledala pred lice, malo orijentalizma. Međutim, nikad od ambasadora SAD-a ne treba, bio bivši ili sadašnji, očekivati potpun i potpuno iskren odgovor.

Turska je prije 14 godina krenula stazom koja je vodi od klijent‑države ka državi koja za prioritet ima vlastiti interes. Krucijalni korak ka tom putu korespondira sa zapadnjačkom “brigom” o sve “autoritativnijem režimu” (a da se ništa u stilu vladavine nije promijenilo), a taj je korak najvažniji u stjecanju slobode (ako ćemo o slobodi) – oslobađanje od dužničkog ropstva Međunarodnom monetarnom fondu. Ko to ne vidi, ne treba se baviti politikom (mada dopuštam mogućnost namjernog sljepila iz sitnosopstveničkih razloga).

 

PROČITAJTE I...

Knjiga Unutar Bratstva Hazema Kandila govori o velikom društvenom i političkom pokretu Muslimanska braća, kojeg je osnovao Hasan el-Benna u Egiptu 1928. godine. Članovi ovog pokreta decenijama su hapšeni, šikanirani, zatvarani i ubijani, a u očima muslimana širom svijeta uživali su status revnosnih vjernika. Autor ove knjige dobio je priliku da pripadnike pokreta promatra u njihovom prirodnom okruženju punih pet godina, a onda je 2013. godine obavio intervjue s nekim od njih. Tada mu je omogućen pristup dokumentima pokreta iz njihovog ličnog arhiva, a svoja zapažanja u iskustvima s pripadnicima ovog pokreta zabilježio je upravo u knjizi Unutar Bratstva. Ona nam može pomoći da razumijemo zbog čega se reputacija Bratstva, uspostavljana tokom osam decenija, srušila za kraće od osam mjeseci. Cilj ove kritičke knjige jeste dati odgovor na pitanje kako su ideje Bratstva osnažile i ograničile ovaj pokret u njegovoj borbi za političku moć Unutar Bratstva, Hazem Kandil; “Bookline”, Sarajevo, 2016. godine; s engleskog prevela: Nazifa Savčić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!