Od zemljice Bosne do međa utvrđenih Berlinskim ugovorom

“Poslije 1945. godine pitanje granica Bosne i Hercegovine postavljano je u nekoliko navrata. Neposredno nakon rata, BiH je vodila rasprave sa Srbijom oko granica u Višegradskom kotaru i posebno oko drinskih ada; sa Crnom Gorom oko sela Kruševo, Vučevo, Hadžićka Poljana i Krivo Do i s Hrvatskom oko sela Vinica, Prisika, duž čitave granice od Vinice do planine Plješivice i posebno razgraničenje na planini Plješivici. Nema sačuvanih tragova oko granice u Sutorini, pa se pretpostavlja da ti pregovori zvanično nisu nikada ni vođeni”, konstatirao je Kamberović

Dan državnosti BiH i njegov historijski značaj ogledaju se u oživotvorenju ideje Bosne i Hercegovine, koja od 1463. godine funkcionira kao dio drugih većih državnih cjelina (Osmanskog carstva i kasnije Habsburškog). No, odlukama ZAVNOBiH-a iz 1943. godine Bosna i Hercegovina tretira se poslije više stoljeća kao ravnopravan dio šire državne cjeline s jasno uspostavljenim granicama. Ravnopravnost Bosne i Hercegovine uspostavljena u Mrkonjić‑Gradu dobijala je s vremenom na značaju kroz sve konkretnije manifestacije, da bi se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća formirao temelj za uspostavu pune državnosti. Stoga, 25. novembar 1943. godine i odluke koje su tada donesene predstavljaju izvorište na kojem danas funkcionira država Bosna i Hercegovina.

Odluke ZAVNOBiH-a

Direktor Instituta za istoriju u Sarajevu prof. dr. Husnija Kamberović podsjeća da na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a nisu vođene diskusije o granicama Bosne i Hercegovine. Ističe da je tek na sjednici Predsjedništva AVNOJ-a 24. februara 1945. godine Mile Perunčić, sekretar Predsjedništva, govoreći o broju vijećnika AVNOJ-a iz pojedinih republika, kazao da je Bosna i Hercegovina definirana “u granicama određenim Berlinskim ugovorom”.

“To znači da su granice Bosne i Hercegovine uspostavljene odlukama ZAVNOBiH-a faktički bile duboko ukorijenjene historijske granice. Srednjovjekovna Bosna bila je država koja se konstantno širila: od ‘zemljice Bosne’ u 10. stoljeću ona je sredinom 14. stoljeća izrasla u veliku državu čije su se granice prostirale ‘od Save do Korčule i Hvara, te od Zrmanje i Knina do Sjenice i Lima’. Dva su bosanska srednjovjekovna vladara bila ključna za teritorijalna širenje države, ali i za stabilizaciju državne vlasti: Stjepan II Kotromanić (1322–1353) i Tvrtko I Kotromanić (1353–1391).

Poslije Tvrtkove smrti počinje slabljenje države, pojedine bosanske velmože odvajaju se od središnje vlasti, a Osmanlije u svom prodoru na Zapad nakon višedecenijskih borbi uspijevaju sredinom 15. stoljeća konačno slomiti bosansku državu”, objašnjava Kamberović. Napominje da su Osmanlije nakon osvajanja Bosanske kraljevine uspostavile Bosanski sandžak, čije su se granice pomjerale u ovisnosti od intenziteta osmanskih osvajanja i organizacije osmanske vlasti, jer se uz Bosanski sandžak stvaraju i drugi sandžaci: Hercegovački sandžak sa sjedištem u Foči, Zvornički sandžak sa sjedištem u Zvorniku i Kliški sandžak, čije je sjedište zvanično bilo u Klisu, ali su njegovi sadžak-bezi najčešće stolovali u Livnu.

U tom periodu stvarani su i drugi sandžaci u koje su ulazili i dijelovi Bosne i Hercegovine, a Kamberović naglašava da to znači da su se bosanskohercegovačke granice u osmanskom razdoblju pomjerale i da nisu bile identične s granicama srednjovjekovne Bosanske kraljevine. Međutim, većina historičara slaže se da je nakon osnivanja Bosanskog ejaleta (beglerbegluka) 1580. godine napravljena cjelina unutar koje su se našli dotadašnji sandžaci.

Direktor Instituta za istoriju Husnija Kamberović podsjeća da je 1600. godine iz Bosanskog ejaleta izdvojen Požeški sandžak, koji se priključuje Kaniškom ejaletu: “Bio je to rezultat osmanskog poraza u bici kod Siska 1593. godine i od tada su se granice Bosanskog ejaleta prostirale ‘od Šapca do Jadranskog mora i od Zvečana do Virovitice’. Karlovačkim mirom, koji je poslije Velikog bečkog rata (1683–1699) potpisan u Sremskim Karlovcima 1699. godine, granice Osmanskog carstva, a to znači i Bosanskog ejaleta, znatno su pomjerene. Granice su uspostavljene na Savi i Uni, a na jugu malo šire od današnje granice Bosne i Hercegovine. Važnost ovog ugovora jeste u tome što je Bosanski ejalet zadržao dva izlaza na more: Klek i Neum na jednoj, a Sutorina na drugoj strani.”

Kad Drina nije bila granica

Ulazak Bosne i Hercegovine u sastav Habsburške monarhiju na temelju odredbi Berlinskog ugovora 1878. godine označio je, prije svega, utvrđivanje granica Bosne i Hercegovine prema Srbiji i Crnoj Gori, koje su zvanično dobile nezavisnost. Tada je prostor cijelog Sandžaka odvojen od Bosne i Hercegovine i pripojen Srbiji, odnosno Crnoj Gori. Time su uspostavljene granice, koje su zvanično ostale i granice savremene Bosne i Hercegovine, uz izuzetak Sutorine, koja je tek nakon Drugog svjetskog rata pripala Crnoj Gori. Profesor Kamberović podsjeća da Bosna i Hercegovina ulazi u sastav jugoslavenske države nakon završetka Prvog svjetskog rata uz zadržavanje postojećih vanjskih granica.

“Ona je podijeljena na šest oblasti, ali njihove vanjske granice nisu izlazile izvan okvira historijskih granica Bosne i Hercegovine, što je jasno naglašeno i u prvom jugoslavenskom, tzv. Vidovdanskom ustavu. To znači da je Bosna i Hercegovina zadržala svoju teritorijalnu cjelovitost. Prvi je put ta cjelovitost razbijena 1929. godine, kada je BiH podijeljena na banovine. Tada je Drina prestala biti granica te neki izvještaji iz toga vremena upravo naglašavaju tu činjenicu da nakon mnogo stoljeća Drina više nije granica. Takvo stanje ostaje sve do Drugog svjetskog rata, kada je BiH uključena u sastav NDH”, tumači Kamberović.

Početkom je Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina u potpunosti uključena u sastav NDH i biva podijeljena na župe. Na teritoriji Bosne i Hercegovine postojalo je 12 velikih župa, od kojih šest u cijelosti (Velika župa Vrhbosna sa sjedištem u Sarajevu, Velika župa Usora i Soli sa sjedištem u Tuzli, Velika župa Pliva i Rama sa sjedištem u Jajcu, Velika župa Lašva i Glaž sa sjedištem u Travniku, Velika župa Sana i Luka sa sjedištem u Banjoj Luci, Velika župa Krbava-Psat sa sjedištem u Bihaću), a šest djelomično (Velika župa Hum sa sjedištem u Mostaru, Velika župa Dubrava sa sjedištem u Dubrovniku, Velika župa Gora sa sjedištem u Petrinji, Velika župa Livno i Zapolje sa sjedištem u Novoj Gradiški, Velika župa Bribir i Sidraga sa sjedištem u Kninu, Velika župa Posavlje sa sjedištem u Slavonskom Brodu).

“Granica je vraćena na Drinu, ali je teritorijalnim rasporedom velikih župa, napose uključivanje dijelova Bosne i Hercegovine u okviru velikih župa čija su sjedišta bila u Hrvatskoj, negirana historijska, državno-pravna i političko-teritorijalna cjelina Bosne i Hercegovine. Poslije 1945. godine pitanje granica Bosne i Hercegovine postavljano je u nekoliko navrata. Neposredno nakon rata, BiH je vodila rasprave sa Srbijom oko granica u Višegradskom kotaru i posebno oko drinskih ada; s Crnom Gorom oko sela Kruševo, Vučevo, Hadžićka Poljana i Krivo Do i s Hrvatskom oko sela Vinica, Prisika, duž čitave granice od Vinice do planine Plješivice i posebno razgraničenje na planini Plješivici. Nema sačuvanih tragova oko granice u Sutorini, pa se pretpostavlja da ti pregovori zvanično nisu nikada ni vođeni”, konstatirao je Kamberović, te naglasio kako je AVNOJ kao kriterij za granice Bosne i Hercegovine uzeo one granice uspostavljene na Berlinskom kongresu 1878. godine i da su korekcije granica bile moguće uz suglasnost i dogovor pojedinih republika, pa su uslijed određenih korekcija 1946. godine uspostavljene granice koje su i danas važeće.

PROČITAJTE I...

Najveći je dug u Sveučilišnoj bolnici u Mostaru, koju su posljednje dvije godine, uz više nego znakovitu medijsku šutnju i bez pompe, napustile desetine ljekara. Travnička bolnica nalazi se u katastrofalnom stanju, bihaćka bolnica također, a Kantonalnu bolnicu u Zenici stanovnici tog grada nazivaju “tvornicom užasa”. Nismo primijetili ni ostrašćeno medijsko praćenje štrajka u goraždanskoj bolnici, a od bolnice u Istočnom Sarajevu ostao je samo kamen temeljac. Dok se KCUS svakodnevno napada, o stanju zdravstvenih ustanova u ostatku zemlje se šuti, ili se vijesti nalaze na marginama medijskog interesa

“Od početka sam znao da se neću baviti dizajniranjem običnog nakita i da neću praviti burme, prstenove i naušnice kojih je puno Sarajevo. Ako ću se već baviti ovim poslom, onda želim da pravim nešto unikatno, nešto što do sada nije napravljeno. Želio sam da isključivo dizajniram i pravim kolekciju naših proizvoda koja će biti inspirirana sarajevskim i bosanskim motivima”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!